Prije četiri godine NFT-jevi su bili posvuda. Ako niste kupovali digitalne majmune, pikselizirane likove, virtualne konje ili tokenizirane slike, barem ste slušali ljude koji su tvrdili da upravo gledamo budućnost umjetnosti, vlasništva, interneta i bogaćenja. Celebrityji su ih promovirali, aukcijske kuće prodavale za milijune, brendovi eksperimentirali, a kripto entuzijasti uvjeravali javnost da se rađa nova ekonomija digitalne oskudice.
Danas je slika bitno drukčija. Istraživanja su pokazala da je među desecima tisuća NFT kolekcija golema većina praktički bezvrijedna, dok su najpoznatiji projekti pali za 90 posto ili više u odnosu na vrhunac. Bored Ape Yacht Club, kolekcija koja je nekoć bila simbol digitalnog statusa i ulaznica u navodno elitni Web3 klub, danas se prodaje za djelić nekadašnjih cijena. CryptoPunks i Mutant Ape Yacht Club također su daleko od svojih povijesnih vrhunaca. Drugim riječima, ono što je 2021. izgledalo kao nova klasa imovine danas sve više izgleda kao klasični balon s blockchain ambalažom.
NFT je, u najjednostavnijem obliku, digitalni zapis na blockchainu koji bi trebao dokazivati vlasništvo nad jedinstvenom digitalnom stavkom — slikom, glazbom, videom, kolekcionarskim predmetom ili nekim drugim digitalnim sadržajem. Ideja nije bila bez smisla. Digitalni umjetnici dugo su imali problem monetizacije i dokazivanja originalnosti rada u svijetu u kojem se svaka slika može kopirati desnim klikom. NFT je obećavao rješenje: jedinstveni certifikat vlasništva, trajno zapisan na blockchainu, koji bi autoru omogućio prodaju, a kupcu osjećaj da posjeduje nešto rijetko.
Problem je bio u tome što je tržište vrlo brzo preskočilo pitanje stvarne korisnosti i završilo u čistoj spekulaciji. Ljudi nisu kupovali NFT-jeve zato što im se sviđala umjetnost, nego zato što su vjerovali da će ih netko drugi uskoro platiti više. “Zajednica”, “utility”, “roadmap” i “metaverse” postali su riječi koje su trebale zvučati kao poslovni plan, iako su često značile tek Discord grupu, profilnu sliku i obećanje da će se jednog dana dogoditi nešto veliko.
U tome je bila i najveća slabost NFT manije. Kupac često nije dobivao autorska prava, komercijalna prava, fizički predmet, pa ni trajnu garanciju da će digitalna datoteka zauvijek biti dostupna. U mnogim slučajevima NFT nije sadržavao samu umjetninu, nego poveznicu na nju. A poveznice, za razliku od marketinških obećanja, imaju nezgodnu naviku da prestanu raditi. Tako se pokazalo da “vječno vlasništvo na blockchainu” ponekad znači trajno posjedovanje tokena koji pokazuje prema nečemu što više ne postoji.
Nije pomoglo ni to što su tržište preplavile prevare, krađe, lažni projekti i imitacije. Ako je blockchain trebao riješiti problem povjerenja, NFT tržište pokazalo je da se tehnološkim zapisom ne može automatski riješiti društveni problem provjere: tko je pravi autor, što se zapravo prodaje, koja prava kupac dobiva i tko odgovara kad stvari krenu po zlu. Tehnologija je mogla dokazati da je token promijenio vlasnika. Nije mogla dokazati da je taj token vrijedio ono što su ljudi za njega platili.
Kako je NFT je postao toksična riječ?
Josip Vlah, Partner RZLT.IO, kaže da kad je riječ o propasti NFT-jeva, prvenstveno možemo govoriti o propasti spekulativnog JPEG balona. Za Financije.hr objasnio je kako je vrhunac između 2021. i 2022. bio klasična manija gdje je netko kupovao sliku majmuna za 300 tisuća dolara jer je mislio da će ga prodati za 600 tisuća dolara, a ne zato što tehnologija rješava neki problem.
“Floor priceovi BAYC-a, CryptoPunks i većine “blue chip” kolekcija su pali 70-90 posto i nisu se vratili. Sekundarno tržište je u biti mrtvo, OpenSea volume je sjenka onoga što je bio,” nastavio je Vlah..
Međutim, kaže kako tehnologija sama po sebi – dakle “on-chain provenance” iliti tokenizirano vlasništvo nečega digitalnog, te sama programabilna prava nisu propali nego su, samo izgubili taj “hype” i marketinški naziv.
“Većina ozbiljnih projekata danas više ni ne koristi riječ “NFT” jer je toksična, govore “digital collectible”, “tokenized asset”, “on-chain credential” i slično. Sama infrastruktura je tu, radi, i koristi se. Dakle kratko: JPEG balon je propao, tehnologija je preživjela ali se rebrandala,” rekao je Vlah.
Kada govorimo o sektoru gdje bi takvo tokenizirano digitalno vlasništvo još moglo imati smisla – spominje se gaming sektor, zatim loyalty programi te samo postojanje digitalne identifikacije. Kako kaže Vlah, sva tri use casea imaju realan potencijal, ali još nisu zaživjeli kako treba. Napominje kako je prije bilo ranih pokušaja: Ubisoft Quartz u gamingu, raznih kripto loyalty programa,, blockchain ticketing platformi – ali, govori, to je uglavnom bilo prerano i loše izvedeno.
“Publika je reagirala negativno jer je sve mirisalo na ekstrakciju i špekulaciju, ne na stvarnu vrijednost za korisnika,” rekao je.
Nadodao je i da očekuje kako će pravi proboj doći kad velike, već etablirane tvrtke poput Ubisofta, EA-a, Revoluta, Ticketmastera ili velikih lanaca uvide potencijal i implementiraju to kako treba – integrirano u postojeći proizvod, bez nametanja kripto narativa korisniku.
“Kad loyalty program ili ulaznica radi na blockchainu, korisnik ne mora ni znati da je to blockchain. Samo radi, prenosivo je, transparentno je, ne može se krivotvoriti. Dakle nije pitanje hoće li, nego kada.”.
Kada se pak govori o certifikatima i digitalnom identitetu, Vlah smatra da je riječ o use case-u koji se već događa, tiho i bez hypea.
“Soulbound tokeni – tokeni vezani za osobu, koji se ne mogu prodati ni prenijeti – idealni su za diplome, certifikate, profesionalne licence. MIT već godinama izdaje diplome na blockchainu, a slijede ih i druga sveučilišta. Poslodavac tako u sekundi može provjeriti je li diploma stvarna – bez papira, bez zvanja studentske službe, bez mogućnosti krivotvorenja. Isto vrijedi za AWS i Microsoft certifikate, medicinske licence, stručne potvrde. To je infrastruktura koja radi u pozadini, rješava stvarni problem, i upravo zato ima smisla. ” rekao je Vlah.
NFT maniju nisu srušili kritičari, nego prazna obećanja nakon što je nestao jeftin novac
Vrhunac apsurda bio je trenutak u kojem su globalne aukcijske kuće, celebrityji i luksuzni brendovi dali NFT-jevima legitimitet koji tržište samo po sebi možda nikada ne bi steklo. Christie’s je 2021. prodao Beepleov NFT za 69 milijuna dolara, Sotheby’s je ulazio u digitalnu umjetnost, a poznate osobe od Justina Biebera do Snoop Dogga i Paris Hilton pomogle su stvaranju dojma da je riječ o nečemu što se ne smije propustiti. Kada se takvom koktelu dodaju jeftin novac, pandemijski višak vremena, kripto bogatstvo i strah da će netko drugi zaraditi prije vas, balon je bio gotovo neizbježan.
No kada je novac poskupio, kripto tržište se ohladilo, a metaverse prestao biti omiljena riječ tehnoloških prezentacija, NFT-jevi su ostali bez velikog dijela narativa koji ih je gurao. Pokazalo se da digitalna oskudica nije dovoljna ako nema stvarne potražnje. Možete tehnički ograničiti broj tokena, ali ne možete prisiliti ljude da ih žele. U svijetu umjetnosti rijetkost vrijedi samo ako postoji kulturni, estetski ili povijesni razlog da je netko želi posjedovati. Kod mnogih NFT kolekcija rijetkost je bila umjetno proizvedena, a vrijednost se držala samo dok je trajala nada da će cijena rasti.
Zato je pad bio brutalno brz. Neki od najpoznatijih NFT-jeva, uključujući one koje su slavne osobe plaćale stotinama tisuća ili milijunima dolara, danas vrijede tek mali dio uloženog. Pojedini projekti koji su obećavali igre, metaverse svjetove ili buduće prihode nikada nisu isporučili ono što su najavljivali. A mali ulagači, kao i često u spekulativnim manijama, ušli su kasno i izašli teško — ako su uopće mogli izaći.
Hrvoje Prpić, predsjednik udruženja Strujni krug, kaže kako je od početka bio stava da se radi o tzv. ‘pump and dump’ shemi, odnosno tko ce zadnji izaći. “Mislim da su i korisnici bili toga svjesni i da su na to gledali kao na kupnju srećke,” rekao je.
Nadodao je kako NFT nije imao nikakvu konkretnu podlogu – ne može se prodati nekom token kao certifikat na digitalnu vrijednost.
“NFT je mogao imati stvarnu upotrebu u digitaliziranju stvarnih proizvoda, ali ideja da se kroz NFT zastićuju slike je bila iluzorna i zato nije prošla,” smatra.
Kad je riječ o tome da li NFT-jevi imaju budućnost u konkretnim primjenama poput gaminga, ulaznica, članstava, loyalty programa ili dokazivanja autentičnosti – ili je reputacijska šteta prevelika, Prpić odgovara kako smatra da je šteta prevelika, ali i da ne bi trebalo gurati blockchain u sve segmente poslovanja.
“Blockchain ima svoju svrhu, ali ponekad klasična baza podataka može bolje i jednostavnije zamijeniti blockchain, rekao je i nadodao da misli kako su mali ulagači koji su u takve projekte ulazili zato što su “svi ulazili” – znali u sto se upuštaju i da na to gledaju kao na “listić kladionice koji nije prošao”.
NFT iluzija je nestala, ali digitalna umjetnost nije prestala tražiti novi model
Ipak, bilo bi prejednostavno zaključiti da su NFT-jevi samo nestali. Prije bi se moglo reći da je nestala njihova masovna iluzija. Ono što je propalo jest ideja da će svaka digitalna sličica s blockchain certifikatom automatski vrijediti sve više. No tehnologija tokeniziranog vlasništva i dalje može imati nišne primjene: u digitalnim kolekcionarskim predmetima, igrama, kartama, članstvima, luksuznim brendovima, glazbi, sportskim memorabilijama ili autentičnosti određene digitalne imovine.
Razlika je u tome što se sljedeća faza, ako je bude, neće moći prodavati samo na obećanju “number go up”. Kupci su nakon NFT kraha naučili skupu lekciju: ako projekt nema stvarnu korisnost, prepoznatljivog autora, pravnu jasnoću, likvidno tržište i razlog postojanja izvan špekulacije, njegova vrijednost može nestati jednako brzo kao što je nastala.
Tu je korisna usporedba s dotcom balonom, ali samo djelomično. Nakon dotcom kraha ostali su Amazon, Google, eBay i infrastruktura modernog interneta. Nakon NFT balona zasad je ostalo puno mrtvih kolekcija, nekoliko preživjelih brendova i oprezniji pogled na tokenizaciju. Tehnologija možda ima budućnost, ali većina projekata iz zlatnog doba NFT-ja vjerojatno nema.
Najpošteniji savjet zato zvuči gotovo dosadno, ali je nakon svega najtočniji: umjetnički NFT ima smisla kupiti ako vam se umjetnost sviđa, ako želite podržati autora ili ako razumijete točno koja prava i koristi dobivate. Kupovati ga zato što se čini da svi drugi ulaze – to je već poznata priča. U pravilu završava tako da netko ostane s majmunom, netko s milijunima, a većina s lekcijom o tome da digitalno vlasništvo nije isto što i digitalna vrijednost.
Nešto je optimističniji Stjepan Šandrk, član nadzornog odbora Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji je za Financije.hr objasnio kako su NFT-jevi su u određenom trenutku doista otvorili nove modele monetizacije, osobito kroz direktnu prodaju i potencijalne tantijeme pri daljnjoj preprodaji. Taj je razvoj, kaže, svakako bio snažno isprepleten sa spekulativnim tržištem koje je često nadjačalo umjetnički aspekt. Ipak, sa distancom od pet godina može se reći da su sve najveće platforme poput OpenSea, Magic Eden, Rarible ili Blur ipak još uvijek aktivne, i rade višemilijunske dnevne volumene u dolarima.
Nadodao je i kako je hrvatska scena pratila razvoj NFT-ja,i u doduše, ograničenom opsegu i bez značajnog institucionalnog uključivanja. “Pojedini autori su eksperimentirali, pojavila se i jedna hrvatska kurirana platforma za prezentaciju i prodaju. Ipak, većina naših autora ostala je izvan tog okvira, uz određenu dozu opreza prema novim trendovima,” rekao je.
Pročitajte još:
Digitalna umjetnost, kazao je Šandrk ima vlastitu razvojnu liniju koja ne ovisi nužno o NFT tehnologiji.
“NFT je jedan od alata i faza u širem procesu digitalizacije umjetničkih praksi. Bez spekulativnog pritiska, postoji prostor za stabilniji i sadržajno fokusiran razvoj. Dugoročno, vrijednost digitalne umjetnosti vjerojatno će se temeljiti na kvaliteti rada i kontekstu, a ne na tehnologiji distribucije,” zaključio je.
NFT-jevi tako nisu nestali – nestali su iz središta pažnje jer je tržište pokušalo preskočiti temeljno pitanje svake imovine: zašto bi to netko htio posjedovati i sutra? Kada je odgovor bio “zato što će prekosutra vrijediti više”, kraj je bio ugrađen u početak.
Jedan odgovor
To se odmah moglo vidjeti da neće trajati