Izvještavanje o održivosti zahtjeva i infrastrukturu za upravljanje podacima

Održivost u poslovanju, odnosno izvještavanje o održivosti za tvrtke, je jedno od područja na koje se Europska unija (EU) snažno fokusirala zadnjih godina vidjevši to kao važan korak prema zelenijem i održivijem gospodarstvu.

No, zadnja je godina također obilježena značajnim promjenama u tom području sa ciljem da se bolje usmjere i pojednostave zahtjevi postavljeni pred korporativni sektor koji su nerijetko doživljavani kao još jedan administrativni teret, a ne kao nešto što treba poboljšati perspektivu poslovanja.

U Hrvatskoj se bitno smanjio broj tvrtki koje su obveznici korporativno izvještavanja o održivosti, s oko 500 na manje od 20, ali za veliki dio tvrtki vrijedi opcija dobrovoljnog izvještavanja koje također donosi tržišne prednosti.

Zbog toga smo sa starijim savjetnikom u konzultantskoj kući Spring+shift i stručnjakom za pitanja održivosti Rikijem Pahlićem porazgovarali o tome do kuda su nas dovele sve izmjene i što se može očekivati u 2027. godini.

Gdje smo danas s regulacijom održivosti u EU-u?

Rekao bih da danas imamo puno jasniju sliku nego prije godinu dana, ali ne i potpuno stabilan regulatorni okvir. Europska komisija je tijekom 2025. promijenila smjer i kroz niz Omnibus paketa krenula u značajno pojednostavljivanje pravila održivosti. To je rezultiralo smanjenjem opsega pojedinih propisa, odgodama, proporcionalnijim zahtjevima i pokušajem boljeg usklađivanja različitih regulatornih režima. Međutim, to ne znači povlačenje održivosti iz europske poslovne regulative. Naprotiv, riječ je prije o prelasku iz vrlo širokog i administrativno zahtjevnog modela prema ciljanijem i proporcionalnijem pristupu, više usmjerenom na upravljanje stvarnim rizicima i učincima.

Najvidljivije promjene dogodile su se kod ključnih propisa korporativne održivosti, a to znači direktivi o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), direktivi o dužnoj pažnji u održivom poslovanju (CSDDD) i EU taksonomiji. Kod CSRD-a je opseg obveznika izvještavanja o održivosti procijenjeno smanjen za oko 90 posto, revidirani standardi za izvještavanje, takozvani ESRS 2.0, znatno su pojednostavljeni, a uveden je i novi koncept ‘zaštićenih poduzeća’ u lancu vrijednosti te pripadajući dobrovoljni standard za pojednostavljeno izvještavanje kompanija izvan kruga obveznika. Kod CSDDD-a opseg kompanija koje podliježu obvezama dužne pažnje u pogledu zaštite okoliša i ljudskih prava je također snažno sužen, a pristup dužnoj pažnji postao je više usmjeren na najveće rizike u lancima aktivnosti kompanija s više od 5.000 zaposlenika i 1,5 milijardi eura prihoda. Kod EU taksonomije uveden je prag značajnosti od 10 posto i dodatne olakšice za operativne troškove, uz veliko smanjenje broja podatkovnih točaka.

Kako će to izgledati u praksi iz perspektive tvrtki?

Iako je na prvu teško ne poistovjetiti pojednostavljenje CSRD-a, CSDDD-a i EU taksonomije s općom deregulacijom održivosti, paralelno ostaju ili se razvijaju vrlo konkretni zahtjevi kroz sustav trgovanja emisijama (EU ETS), mehanizam za ugljičnu prilagodbu na granicama (CBAM), uredbu o krčenju šuma, uredbu o baterijama, direktivu o industrijskim emisijama, uredbu o prisilnom radu, EmpCo i druga pravila. Neka od njih su već na snazi, neka su pojednostavljena, a neka su još u postupku izmjene. Drugim riječima, kompanije će možda imati manje obveza unutar jednog općeg izvještajnog okvira, ali će i dalje morati upravljati nizom specifičnih zahtjeva vezanih uz emisije, proizvode, lance opskrbe, zaštitu okoliša i ljudskih prava i slično.

Tu je, po meni, i glavna promjena u regulatornoj filozofiji. EU pokušava smanjiti dupliciranje i administrativno opterećenje tako da se podaci i procjene izrađeni za jedan propis mogu koristiti i za druge. Primjerice, podaci iz EU ETS-a mogu se koristiti za CSRD, okolišni podaci iz direktive o emisijama u industriji (IED) mogu biti podloga za izvještavanje prema ESRS-u, a procjene klimatskog rizika mogu istodobno podržavati zahtjeve EU taksonomije. Ta interoperabilnost između propisa postaje sve važnija.

Zato ne bih rekao da završava razdoblje regulatorne neizvjesnosti. Rekao bih da završava razdoblje u kojem je bilo moguće promatrati svaki propis izolirano. Novi izazov za kompanije bit će razumjeti kako se različite obveze međusobno preklapaju i kako iste podatke, procese i kontrole koristiti za više regulatornih i poslovnih potreba.

Ako je opseg kompanija koje podliježu obvezi izvještavanja o održivosti znatno smanjen, znači li to da će kompanijama trebati manje ESG (okoliš, društvo, upravljanje) podataka?

Ne nužno. Smanjenjem opsega CSRD-a smanjuje se broj kompanija koje imaju izravnu zakonsku obvezu izvještavanja prema Europskim standardima izvještavanja o održivosti (ESRS), ali to ne znači da nestaje potreba za informacijama o održivosti. Banke, investitori, veliki kupci, poslovni partneri i ESG rating platforme i dalje trebaju podatke kako bi procijenili rizike, donosili odluke o financiranju, upravljali vlastitim lancima vrijednosti ili ispunili vlastite regulatorne obveze.

To se vidi i u samoj novoj europskoj regulativi. Uveden je takozvani. value chain cap koji ograničava koliko CSRD obveznik može pravno zahtijevati od kompanija s manje od 1.000 zaposlenika isključivo za potrebe svojeg izvještavanja o održivosti. Ali to ograničenje ne odnosi se na podatke koji su potrebni za dužnu pažnju, procjene rizika banaka i investitora, nabavu ili praćenje provedbe strategija i ciljeva održivosti. Drugim riječima, regulator pokušava spriječiti pretjerano prelijevanje administrativnog opterećenja niz lanac vrijednosti, ali ne ukida legitimnu tržišnu potrebu za podacima.

To je važno jer se istodobno na globalnoj razini događa suprotan trend od povlačenja. Izvještavanje o održivosti postalo je uobičajena poslovna praksa. Analiza Globalne inicijative za izvještavanje (GRI) na gotovo 15.000 uvrštenih kompanija pokazuje da njih 87 posto već objavljuje izvještaje o održivosti, a većina kompanija ne koristi samo jedan okvir nego kombinira više standarda.

Važno je pritom da se konvergencija ne događa samo između globalnih dobrovoljnih standarda. I Europska unija svjesno prilagođava vlastiti sustav izvještavanja globalnom okviru. Jedan od izričitih ciljeva revizije ESRS-a bio je povećati njihovu interoperabilnost s međunarodnim standardima izvještavanja o održivosti. Europska komisija u obrazloženju revidiranih ESRS-a upravo navodi interoperabilnost s globalnim standardima kao jedan od ključnih ciljeva revizije.

Koliko izvještavanje o održivosti osim regulatornog postaje i tržišna kategorija?

Ne idemo nužno prema jednom jedinom globalnom standardu, ali idemo prema sustavu u kojem različiti standardi sve više koriste isti jezik, slične koncepte i kompatibilne podatke.

Zato bih rekao da se zapravo mijenja izvor pritiska. Prije nekoliko godina dominantno pitanje bilo je: što regulator traži od nas? Danas će za mnoge kompanije jednako važno biti: što od nas traže naši kupci, banke, investitori i partneri? Za kompaniju koja posluje međunarodno ili je dio složenijeg lanca vrijednosti razlika između regulatornog i tržišnog zahtjeva često je vrlo mala – podatak se u konačnici svejedno mora prikupiti, dokumentirati i moći objasniti.

Tu bih napravio još jednu važnu razliku. Manje regulatornog izvještavanja ne znači nužno manje izvještavanja općenito, nego potencijalno više različitih zahtjeva iz različitih izvora. Upravo zato interoperabilnost standarda postaje toliko važna. Cilj bi trebao biti da kompanija jednom kvalitetno prikupi i strukturira informaciju te je potom koristi za različite potrebe, umjesto da svaki novi upitnik, ESG rating, zahtjev kupca ili standard pokreće novi proces prikupljanja podataka.

Drugim riječima, CSRD je možda suzio krug zakonskih obveznika, ali nije suzio krug onih kojima su kvalitetni podaci o održivosti potrebni.

Vidi li se globalno pomak od postavljanja ESG ciljeva i donošenja politika prema njihovoj stvarnoj provedbi?

Mislim da je to jedna od važnijih promjena koja se trenutačno događa u području održivosti. Posljednjih desetak godina velik dio fokusa bio je na donošenju politika, preuzimanju javnih obveza i postavljanju dugoročnih ciljeva. Danas se sve više postavlja sljedeće pitanje što je kompanija konkretno napravila da bi te obveze provela i može li pokazati napredak koji ostvaruje.

Dobar pokazatelj tog jaza je novo OECD-ovo izvješće Responsible Business Outlook 2026 koje je prva šira globalna analiza primjene odgovornog poslovnog ponašanja obuhvativši 10.000 najvećih uvrštenih kompanija. Prema toj analizi, 69 posto kompanija javno je preuzelo obvezu povezanu s barem jednim pitanjem odgovornog poslovanja. Međutim, kada se pogleda što kompanije stvarno rade, slika je znatno neujednačenija. Najveći dio evidentiranih praksi odnosi se na politike i sustave upravljanja, dok je znatno manji udio aktivnosti vezan uz prepoznavanje i praćenje stvarnih utjecaja te njihovu prevenciju, ublažavanje i otklanjanje.

To je važna razlika. Politika je tek početak sustava upravljanja održivošću, a ne dokaz da kompanija svojim utjecajima stvarno upravlja. Ako kompanija, primjerice, ima politiku ljudskih prava, sljedeće je pitanje zna li gdje u vlastitom poslovanju i lancu vrijednosti postoji najveći rizik kršenja tih prava, koje je mjere poduzela, kako prati njihovu učinkovitost i što radi ako utvrdi negativan utjecaj. OECD-ovi podaci upravo pokazuju da je taj prijelaz s formalnih obveza na operativnu provedbu još uvijek najveći izazov.

To je, po meni, zdraviji razvoj sustava. Kod održivosti se dugo stvarao dojam da je najvažnije imati ambiciozan cilj za 2030. ili 2050. godinu. Cilj je važan, ali njegova vjerodostojnost ovisi o tome postoji li iza njega realan plan, odgovornosti, resursi, pokazatelji napretka i spremnost kompanije da objasni gdje ostvarenje ne ide prema planu.

Što sve ove promjene znače za način na koji kompanije trebaju organizirati ESG podatke i procese?

Mislim da je jedna od posljedica svega to da izvještavanje o održivosti postupno prestaje biti zaseban godišnji projekt. Ako se isti ili vrlo slični podaci koriste za ESRS, zahtjeve banaka i investitora, upitnike kupaca, ESG ratinge, procjene rizika i interne poslovne odluke, nema puno smisla svaki od tih zahtjeva rješavati zasebno i svaki put ponovno prikupljati iste informacije.

Zato će kompanijama sve važnije biti uspostaviti infrastrukturu za upravljanje podacima o održivosti, a ne samo proces izrade izvještaja. To prije svega znači jasno definirati tko je vlasnik pojedinog podatka, iz kojeg sustava ili dokumenta podatak dolazi, prema kojoj se metodologiji izračunava, tko ga kontrolira i odobrava te za koje se sve potrebe može ponovno koristiti. Kod naprednijih kompanija održivost ionako nije samo odgovornost ESG odjela – informacije dolaze iz financija, odjela za ljudske resurse, nabave, proizvodnje, upravljanja rizicima, usklađenosti, zaštite okoliša i niza drugih funkcija.

Jedna nedavna anketa pokazala je da rukovoditelji među glavnim preprekama navode trošak prikupljanja i analize podataka, fragmentiranost podataka između različitih alata i sustava, lošu tehnološku integraciju te nejasno vlasništvo nad procesom izvještavanja. Istodobno je 90 posto ispitanika očekivalo povećanje ulaganja u rješenja i automatizaciju izvještavanja o održivostiu sljedećih godinu dana.

Podaci o održivosti već se koriste za planiranje resursa, inovacije, investicijske odluke i procjenu rizika u dobavljačkim lancima, a u istom istraživanju 90 % izvršnih direktora navelo je da je izvještavanje o održivosti već barem djelomično povezano s financijskim izvještavanjem.

Kakvu važnost u svemu, s obzirom na količinu podataka, igra digitalizacija, pa onda i umjetna inteligencija?

Excel, e-mail i zajedničke mape mogu sasvim dobro funkcionirati dok je broj podataka, ljudi i zahtjeva relativno malen. Problem nastaje kada isti podatak treba koristiti u više procesa, kada ga mijenja više ljudi ili kada kompanija mora moći dokazati njegov izvor, metodologiju i povijest izmjena. Tada pitanje više nije samo gdje je podatak spremljen, nego možemo li mu vjerovati i možemo li ga jednostavno ponovno upotrijebiti.

Zanimljivo je da i revidirani ESRS posredno prepoznaje taj problem. Pri procjeni što predstavlja nerazmjeran trošak ili napor pri prikupljanju informacija, standard među relevantnim okolnostima izričito navodi i dostupnost alata za pristup informacijama i njihovu razmjenu, uključujući digitalne alate.

Zato digitalizaciju ne bih promatrao prvenstveno kao način da se automatizira ESG izvještaj. Veća je vrijednost u tome da kompanija uspostavi jedan konzistentan sustav informacija iz kojeg može odgovoriti na različite regulatorne, tržišne i upravljačke potrebe. To može uključivati postojeće poslovne sustave, alate poslovne inteligencije, specijalizirana rješenja za održivost ili njihovu kombinaciju. Tehnologija je sredstvo, a ne cilj.

Tu bih onda prirodno otvorio i pitanje umjetne inteligencije (AI). AI može biti vrlo koristan za usporedbu zahtjeva različitih standarda, prepoznavanje nedostajućih informacija, ponovno korištenje postojećih podataka ili pripremu nacrta odgovora na različite upitnike. Ali ne može preuzeti odgovornost za procjenu što je kompaniji materijalno, je li određeni podatak kvalitetan ili je neka poslovna odluka primjerena.

Tehnologija može preuzeti repetitivan posao, ali stručna i upravljačka prosudba mora ostati na ljudima.