Američki predsjednik Donald Trump poručio je da bi Sjedinjene Države trebale biti plaćene za čuvanje Hormuškog tjesnaca, najvažnijeg svjetskog prolaza za naftu i plin.
“Zadržat ćemo tjesnac i vjerojatno ćemo njime upravljati”, rekao je Trump u telefonskom intervjuu za Fox News.
“Postat ćemo čuvar tjesnaca — možda ćemo ga nazvati anđelom čuvarom tjesnaca”, rekao je. “I za to bismo trebali biti nadoknađeni.”
“Od nas se ne može očekivati da to radimo besplatno, kao što smo radili mnogo godina”, dodao je Trump. “Čuvali smo ga besplatno, a sada ćemo ga čuvati i bit ćemo plaćeni za to. Puno novca.”
Izjava zvuči kao još jedna Trumpova provokacija, ali u sebi nosi ozbiljniju promjenu američkog pristupa globalnoj sigurnosti.
Washington sigurnost Hormuškog tjesnaca više ne opisuje samo kao zaštitu slobodne plovidbe i globalnog energetskog tržišta, nego sve više kao uslugu za koju bi netko trebao platiti račun.
Drugim riječima, Trump pokušava pretvoriti američku vojnu prisutnost u Zaljevu u naplativu sigurnosnu infrastrukturu.
Tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte
Hormuški tjesnac nije obična pomorska ruta. Prema američkoj Upravi za energetske informacije, kroz Hormuz je 2024. prolazilo prosječno oko 20 milijuna barela nafte dnevno, odnosno približno petina svjetske potrošnje naftnih tekućina.
Kroz isti prolaz prolazi i velik dio svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom, ponajprije iz Katara. Zato svaki poremećaj u Hormuzu vrlo brzo postaje globalni problem.
Ako se promet uspori, cijene nafte rastu. Ako se tankeri okreću ili gase sustave za praćenje, raste premija rizika. Ako osiguravatelji procijene da plovidba postaje opasnija, skuplji postaju i prijevoz, energenti i roba koja ovisi o gorivu.
Reuters je izvijestio da su cijene nafte skočile više od tri posto nakon novog vala američko-iranskih udara i straha od poremećaja u isporukama kroz Hormuz.
Brent je porastao na oko 78,5 dolara po barelu, a američki WTI na oko 73,8 dolara.
To nisu samo burzovne brojke. Rast cijene nafte brzo se prelijeva na dizel, benzin, zrakoplovno gorivo, prijevoz robe, poljoprivredu i inflaciju. Zato Trumpova izjava o “naplati čuvanja” Hormuza dolazi u trenutku kada je svijet ponovno podsjećen koliko globalna ekonomija ovisi o nekoliko uskih energetskih prolaza.
Američki trošak rata već se mjeri desecima milijardi dolara
Trumpova poruka ima i domaću političku logiku. Američki vojni angažman oko Irana već je skup. Centar za strateške i međunarodne studije, CSIS, procjenjuje da bi trošak američke operacije protiv Irana, poznate kao Epic Fury, mogao iznositi između 34 i 42 milijarde dolara.
U tu procjenu ulaze raspoređivanje i povlačenje snaga, streljivo, veći operativni tempo, gubici opreme, šteta na bazama i rast troškova goriva.
CSIS pritom upozorava da ni američki obrambeni proračun za 2026. ni prijedlog proračuna za 2027. ne uključuju te ratne troškove. To znači da će se račun morati pokriti naknadno.
U tom kontekstu Trumpova rečenica da Amerika više neće “čuvati besplatno” nije samo retorička. Ona otvara pitanje tko bi, prema Washingtonu, trebao platiti sigurnost najvažnije energetske arterije svijeta.
Logika je jednostavna: ako američka mornarica osigurava prolaz kroz koji energenti dolaze do Europe, Azije i globalnih tržišta, tada bi korisnici tog sustava trebali sudjelovati u trošku. No političke i ekonomske posljedice takve ideje bile bi velike.
Tko bi platio američko čuvanje Hormuza?
Nije još sasvim jasno kako bi se Trumpova ideja mogla provesti. Bi li SAD tražio novac od zemalja izvoznica nafte iz Zaljeva? Od europskih i azijskih uvoznika? Od brodarskih kompanija? Od energetskih kompanija? Ili kroz neku vrstu sigurnosne naknade ugrađene u pomorski promet? Svakako bi svaki od tih modela bio problematičan.
Ako bi račun išao zemljama Zaljeva, one bi mogle tražiti veću političku kontrolu nad načinom na koji SAD djeluje u regiji. Ako bi račun išao uvoznicima, Europa, Japan, Južna Koreja, Indija i Kina našli bi se pred pitanjem plaćaju li američku vojnu zaštitu kao dio cijene energetske sigurnosti. Ukoliko bi se pak trošak prebacio na brodare i osiguravatelje, on bi se vjerojatno brzo prelio na cijene nafte, LNG-a i gotovih proizvoda.
U praksi bi to značilo da bi “naplata čuvanja” Hormuza na kraju završila u računima potrošača, kompanija i država koje već plaćaju skuplju energiju zbog geopolitičkog rizika.
Drugim riječima, Trump bi možda mogao naplatiti sigurnost, ali bi tržište taj trošak vjerojatno pretvorilo u novu energetsku premiju.
Od globalnog javnog dobra do sigurnosne usluge
Ta je uloga koristila američkim saveznicima, ali i samim Sjedinjenim Državama, jer je osiguravala stabilnost tržišta, utjecaj nad energetskim rutama i geopolitičku moć.
SAD desetljećima svoju vojnu prisutnost u Zaljevu prikazuje kao dio zaštite globalne slobode plovidbe.
Trump sada tu ulogu opisuje drukčije. – Ako Amerika čuva prolaz, Amerika treba biti plaćena.
To je nastavak iste političke filozofije koju je Trump primjenjivao prema NATO-u, trgovini i odnosima sa saveznicima: zaštita više nije nešto što SAD pruža kao temelj poretka koji sam vodi, nego transakcija u kojoj se očekuje nadoknada. Hormuz je zbog toga poseban slučaj.
Ako se sigurnost najvažnijeg svjetskog energetskog prolaza počne promatrati kao usluga koja se posebno naplaćuje, onda se mijenja i sama logika globalizacije. Slobodna plovidba više nije neutralno pravilo međunarodnog sustava, nego nešto što ovisi o vojnoj sili i cijeni koju netko mora platiti.
Za Europu je ova rasprava posebno neugodna jer europske zemlje upravo pokušavaju smanjiti ovisnost o ruskim energentima, povećati uvoz LNG-a, stabilizirati cijene plina i istodobno financirati veće obrambene izdatke.
Ako Hormuz ostane nestabilan, Europa plaća kroz skuplju energiju, a ako SAD odluči da zaštita Hormuza više ne može biti besplatna, Europa bi mogla plaćati i kroz politički ili financijski pritisak Washingtona.
To znači da bi europska energetska sigurnost mogla postati još skuplja baš u trenutku kada vlade pokušavaju smanjiti inflaciju, potaknuti industriju i povećati izdvajanja za obranu.
Posebno je osjetljivo tržište LNG-a.
Katar je jedan od najvažnijih svjetskih izvoznika ukapljenog prirodnog plina, a njegove isporuke prema Aziji i Europi ovise o prolazu kroz Hormuz. Svaki ozbiljniji poremećaj brzo bi povećao cijenu plina, a time i pritisak na industriju, kućanstva i elektroenergetski sustav.
U takvom okruženju Trumpova poruka o “puno novca” nije samo američka unutarnja politika. Ona je signal saveznicima da bi sigurnost energetskih ruta mogla postati još jedan račun u transatlantskim odnosima.
Sigurnost nafte više nije besplatna iluzija
Trumpova izjava možda neće odmah rezultirati novim sustavom naplate. Možda je riječ o pregovaračkoj poruci državama Zaljeva, Europi i Aziji. Možda o pokušaju da se američkoj javnosti objasni zašto se novac troši na rat i vojnu prisutnost daleko od kuće. Možda o pripremi za pritisak na saveznike da više sudjeluju u troškovima sigurnosti.
No i bez konkretne tarife, poruka je jasna. Svijet je desetljećima uzimao zdravo za gotovo da će SAD čuvati najvažnije pomorske rute jer je to dio američke globalne uloge. Trump sada kaže da ta uloga ima cijenu.
To ne znači da će Amerika stvarno moći “upravljati” Hormuškim tjesnacem bez ozbiljnih međunarodnih posljedica. Iran, zemlje Zaljeva, Kina, Europa i međunarodno pravo neće nestati iz jednadžbe samo zato što je Trump tako formulirao stvar.
Ali znači da je sigurnost svjetske nafte ponovno postala otvoreno političko i financijsko pitanje. Cijena barela više ne ovisi samo o ponudi, potražnji i zalihama.
Pročitajte još:
Sve više ovisi o tome tko kontrolira prolaze, tko ih štiti, tko riskira rat i tko na kraju plaća račun.
Ako Trump uspije nametnuti ideju da se čuvanje Hormuza naplaćuje, to bi mogao biti presedan za novu fazu globalne energetske politike.
