Donald Trump prošle je godine, prema analizi Financial Timesa, prijavio više od 22 tisuće transakcija dionicama. Vrijednost kupnji teško je precizno odrediti jer se u američkim financijskim objavama iznosi navode u rasponima, ali mogla je dosegnuti i do 1,4 milijarde dolara.
Sama brojka zvuči gotovo nevjerojatno kada se usporedi s njegovim prethodnikom. Joe Biden je u četiri godine prijavio 13 transakcija. Trump ih je u prvoj godini povratka u Bijelu kuću prijavio više od 22 tisuće.
No pravo pitanje nije samo koliko je dionica kupovao ili prodavao. Pitanje je smije li političar koji svojim odlukama i izjavama pomiče tržišta istodobno imati osobni portfelj izložen kompanijama i sektorima na koje te odluke izravno utječu.
Trump najviše zarađuje kao – influencer
U Trumpovu slučaju taj je problem posebno izražen. Predsjednik Sjedinjenih Država javno govori o ratovima, Iranu, carinama, čipovima, energiji, umjetnoj inteligenciji, obrani i velikim tehnološkim kompanijama. Svaka takva izjava može pomaknuti cijene dionica, nafte, valuta ili kriptovaluta.
Ako najavi smirivanje sukoba s Iranom, tržište može rasti. Ako ponovno zaprijeti ratom ili sankcijama, energetske i obrambene dionice mogu reagirati u suprotnom smjeru. Ako govori o Nvidiji, čipovima ili izvoznim ograničenjima, tržište tehnologije sluša svaku riječ.
Prema FT-u, Trump je kupovao i dionice velikih tehnoloških kompanija, uključujući Microsoft, Apple, Broadcom, Amazon i Nvidiju. Upravo su to kompanije čije poslovanje može biti snažno pogođeno odlukama američke administracije o čipovima, carinama, javnoj nabavi, umjetnoj inteligenciji i međunarodnoj trgovini.
Formalni odgovor američkog sustava prilično je neugodan za one koji očekuju jasnu zabranu. Američki predsjednik smije posjedovati i kupovati dionice. Ne postoji opća zabrana koja bi ga prisilila da proda portfelj ili ga stavi u pravi neovisni fond prije ulaska u Bijelu kuću.
Postoje pravila protiv trgovanja na temelju povlaštenih informacija. Ako bi predsjednik znao da će donijeti odluku koja će utjecati na određeni sektor, pa prije javne objave kupio ili prodao povezane dionice, to bi moglo otvoriti pitanje nezakonitog trgovanja. No dokazivanje takve zlouporabe iznimno je teško, osobito ako se ulaganja formalno vode kroz diskrecijske račune kojima upravljaju treće financijske institucije.
Trump Organization tvrdi da predsjednik, njegova obitelj i kompanija ne biraju pojedina ulaganja, nego da portfeljem upravljaju neovisne financijske institucije. To može smanjiti pravni rizik dokazivanja izravne namjere, ali ne uklanja etički problem.
Sukob interesa tako ne nestaje samo zato što političar osobno ne pritisne tipku za kupnju. Ako i dalje ima financijski interes u kompaniji ili sektoru, taj interes može imati koristi od odluka koje donosi ili izjava koje daje.
Klasična regulacija insider tradinga nastala je za situaciju u kojoj netko zna nejavnu informaciju i trguje prije nego što je tržište sazna. Današnji problem je širi: što ako osoba ne koristi samo tajnu informaciju, nego sama svojim riječima stvara tržišni događaj?
EU: Pravila stroža ali je njihovo zaobilaženje moguće
To nije samo američka tema. U Europskoj uniji i Hrvatskoj pravila su u nekim dijelovima stroža, ali ni ovdje ne postoji jednostavna zabrana koja bi glasila da premijer, predsjednik, ministar ili drugi visoki dužnosnik ne smije imati dionice jer svojim izjavama može utjecati na tržište.
Na razini EU-a vrijedi Uredba o zlouporabi tržišta, koja zabranjuje trgovanje na temelju povlaštenih informacija, nezakonito otkrivanje povlaštenih informacija i manipulaciju tržištem. Ta se pravila odnose na svaku osobu, pa i na političare, ministre i druge javne dužnosnike ako raspolažu informacijom koja nije javna, a mogla bi znatno utjecati na cijenu financijskog instrumenta.
U hrvatskom slučaju nadzor nad tržišnim zlouporabama provodi HANFA, dok se pitanje sukoba interesa dužnosnika otvara pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Hrvatski dužnosnici moraju prijavljivati imovinu i interese, a privatni interes ne smije utjecati na obavljanje javne dužnosti.
Primjerice, ako bi ministar znao da će Vlada sutra donijeti odluku koja će utjecati na cijenu dionica neke energetske, građevinske, turističke, bankarske ili telekom kompanije, pa prije objave kupio ili prodao dionice, to bi moglo otvoriti pitanje zlouporabe povlaštene informacije. Ako bi istodobno sudjelovao u odluci koja pogoduje njegovu portfelju, otvorilo bi se i pitanje sukoba interesa.
No ono što je pravno najteže uhvatiti jest upravo siva zona tržišnog utjecaja. Političar može javno izreći stav, najaviti smjer politike, komentirati rat, cijene energenata, poreze, banke ili regulaciju, a tržište može odmah reagirati. Ako je izjava istinita i dio službene političke komunikacije, teško ju je tretirati kao manipulaciju samo zato što je pomaknula cijene.
Za sankciju bi trebalo dokazivati nešto više: da je trgovao prije objave, da je imao materijalnu nejavnu informaciju, da je informaciju dao nekom drugom radi zarade ili da je svjesno manipulirao tržištem. Sama činjenica da je njegova izjava tržišno važna najčešće nije dovoljna.
U Hrvatskoj se takav problem može činiti udaljenim od američkih razmjera, ali logika je ista. Vlada odlučuje o energetskim mjerama, cijenama goriva, porezima, bankarskim pravilima, koncesijama, javnoj nabavi, infrastrukturi, turizmu, subvencijama i državnim kompanijama. Sve su to odluke koje mogu imati tržišne posljedice.
Ako dužnosnik ima izravnu izloženost dionicama sektora o kojem odlučuje, javnost s pravom može postaviti pitanje može li odluka biti potpuno neovisna. Čak i ako nema kaznenog djela, ostaje problem povjerenja.
Rasprava se, tako, ne bi trebala zaustaviti na pitanju je li nešto formalno zakonito. Možda jest. Ali tržišta ne traže samo minimalnu zakonitost. Ona traže povjerenje da oni koji postavljaju pravila igre ne zarađuju osobno na promjenama koje sami najavljuju ili provode.
Jedno je kada građanin ulaže u široki indeksni fond. Drugo je kada najviši dužnosnik ima pojedinačne dionice kompanija ili sektora na koje može utjecati političkom odlukom, regulatornim potezom ili javnom izjavom.
Stoga bi i u Hrvatskoj i u EU imalo smisla ozbiljnije razgovarati o strožim pravilima za najviše dužnosnike. To ne mora značiti potpunu zabranu ulaganja. Ali moglo bi značiti zabranu trgovanja pojedinačnim dionicama dok traje mandat, obvezno korištenje stvarno neovisnog blind trusta ili ograničenje ulaganja na široke fondove koji ne ovise o pojedinačnim političkim odlukama.
Pročitajte još:
Trumpov slučaj ekstreman je po razmjerima, ali problem koji otvara nije egzotičan. On pokazuje da su financijska tržišta, politika i osobno bogaćenje sve isprepleteniji, dok regulacija i dalje često polazi od starog svijeta u kojem politička izjava nije u sekundi mogla pomaknuti milijarde dolara tržišne vrijednosti.
Danas može. I zato pitanje više nije samo je li netko trgovao na temelju tajne informacije. Pitanje je treba li osoba koja ima moć pomaknuti tržište uopće smjeti imati osobni portfelj koji od tog pomaka može profitirati.
