Godinama je privatni kredit bio jedna od najbrže rastućih alternativa tradicionalnom bankarskom financiranju. Investicijski fondovi preuzimali su ulogu banaka u kreditiranju kompanija, nudeći im fleksibilnije uvjete i pristup kapitalu koji možda ne bi mogle dobiti na klasičnom kreditnom tržištu.
No, kako je tržište raslo, tako su se počeli gomilati i rizici. Europski regulatori sada upozoravaju da bi problemi u tom segmentu mogli imati posljedice i za ostatak financijskog sustava.
Europska nadzorna tijela – Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA), Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA) i Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA) – u jesenskom izvješću o rizicima financijskog sustava posebno su izdvojila rast privatnog kredita.
Upozoravaju na ograničenu transparentnost, složene financijske veze, neujednačene procjene vrijednosti zajmova i nedostatak podataka koji regulatorima otežava procjenu stvarne izloženosti.
Privatni kredit pritom nije isto što i klasični bankovni zajam. Riječ je o financiranju koje kompanije dobivaju izravno od investicijskih fondova i drugih nebankovnih institucija, umjesto putem tradicionalnih banaka. Takvi zajmovi često nisu javno dostupni na tržištu, a uvjeti se dogovaraju privatno između zajmodavca i dužnika.
Upravo je ta fleksibilnost pomogla razvoju tržišta. Kompanije su dobile dodatni izvor financiranja, dok su institucionalni investitori dobili pristup imovini koja može donositi više prinose od tradicionalnih obveznica. No, veći prinos obično dolazi uz veći kreditni rizik, a netransparentnost otežava procjenu koliko je taj rizik doista velik.
Problem nastaje kada nitko ne vidi cijelu sliku
Jedno od ključnih upozorenja regulatora odnosi se na procjenu vrijednosti zajmova. Za razliku od dionica ili javno izdanih obveznica, kojima se svakodnevno trguje i čija je tržišna cijena vidljiva, privatni zajmovi nemaju uvijek transparentnu tržišnu vrijednost. Fondovi ih često vrednuju modelima i internim procjenama, a ne na temelju stvarnih tržišnih transakcija.
To ne znači da su takve procjene nužno pogrešne, ali postoji rizik da ne odražavaju dovoljno brzo pogoršanje financijskog položaja dužnika. Ako kompanija počne imati problema s otplatom, vrijednost njezina zajma možda se neće odmah prilagoditi novim okolnostima. Gubici tako mogu ostati skriveni sve dok ne dođe do refinanciranja, prodaje imovine ili stvarnog neispunjavanja obveza.
Problem dodatno povećava činjenica da dio zajmoprimaca nema javne kreditne rejtinge, pa je investitorima i regulatorima teže usporediti kvalitetu portfelja različitih fondova.
Svjetski financijski sustav pritom nema jedinstven i potpun pregled svih izloženosti. Financijski odbor za stabilnost (FSB) u svibnju je procijenio da globalno tržište privatnog kredita vrijedi između 1,5 i dva bilijuna dolara. Istodobno je upozorio na nedostatke podataka o zaduženosti, povezanosti s bankama i drugim financijskim institucijama te stvarnoj razini rizika.
Banke su se povukle iz dijela kreditiranja, ali nisu nestale iz priče
Jedna od zabluda o privatnom kreditu jest da predstavlja potpuno odvojen sustav koji posluje izvan tradicionalnog bankarstva. U stvarnosti, banke i fondovi privatnog kredita sve su više međusobno povezani.
Banke fondovima osiguravaju kreditne linije, financiranje osigurano imovinom i druge oblike zaduživanja. Mogu im pružati i usluge povezane s izvedenicama i drugim financijskim transakcijama. Istodobno, iste kompanije mogu biti zadužene i kod banaka i kod fondova privatnog kredita.
FSB je identificirao oko 220 milijardi dolara iskorištenih i neiskorištenih bankovnih kreditnih linija prema fondovima privatnog kredita u jurisdikcijama koje pokriva njegovo istraživanje. Neke komercijalne procjene taj iznos stavljaju između 270 i 500 milijardi dolara, što dodatno pokazuje koliko je teško dobiti potpunu sliku o izloženostima.
Takva povezanost može postati problem u razdoblju financijskog stresa. Ako dužnici počnu kasniti s otplatama, fondovi mogu povlačiti sredstva iz kreditnih linija banaka kako bi ispunili vlastite obveze. Istodobno, banke mogu biti izložene istim kompanijama koje su se zadužile kod fondova. Gubici se tako ne moraju zaustaviti na jednom zajmodavcu, nego se mogu širiti kroz više dijelova financijskog sustava.
Što ako investitori počnu tražiti svoj novac?
Dodatni rizik proizlazi iz razlike između likvidnosti imovine i očekivanja investitora. Privatni zajmovi često su dugoročni i teško ih je brzo prodati bez značajnog diskonta. Međutim, neki fondovi nude investitorima mogućnost povlačenja novca u redovitim intervalima.
Ako velik broj ulagača istodobno zatraži isplatu, fond se može naći u situaciji da mora prodavati imovinu koju nije lako unovčiti. Posljedice mogu biti prisilna prodaja zajmova uz niže cijene, ograničavanje isplata ili aktiviranje posebnih mehanizama za upravljanje likvidnošću.
Takvi pritisci već su se pojavili na dijelu američkog tržišta fondova privatnog kredita koji investitorima omogućuju periodične otkupe udjela. Europsko nadzorno izvješće upozorava da bi neusklađenost između dugoročne i nelikvidne imovine fondova te mogućnosti povlačenja kapitala mogla pojačati pritiske u razdoblju tržišnih previranja.
To je posebno važno jer su se u posljednjim godinama privatni kreditni proizvodi počeli širiti i prema bogatijim individualnim ulagačima, a ne samo institucionalnim investitorima poput mirovinskih fondova i osiguravatelja. Šira baza ulagača može povećati dostupnost kapitala, ali i učiniti fondove osjetljivijima na promjene raspoloženja i zahtjeve za povlačenjem novca.
Europa zasad ima manju izloženost, ali rizik nije zanemariv
Važno je razlikovati globalnu veličinu tržišta od njegove prisutnosti u Europi. Europska nadzorna tijela ističu da je tržište privatnog kredita u EU-u i dalje relativno malo te da su ukupne izloženosti banaka i osiguravatelja ograničene. To znači da trenutačno nema osnove za zaključak da privatni kredit predstavlja neposrednu sistemsku prijetnju europskom financijskom sustavu.
Ipak, europski fondovi i financijske institucije mogu biti izloženi većem američkom tržištu, a prekogranične veze znače da se problemi ne moraju pojaviti ondje gdje su prvotno nastali. Europska središnja banka također upozorava da nedostatak podataka otežava potpunu procjenu rizika te da bi nagla promjena raspoloženja investitora mogla izazvati gubitke i na drugim tržištima.
Posebno je zanimljivo pitanje izloženosti kompanijama koje se suočavaju s promjenama poslovnih modela zbog umjetne inteligencije. Dio fondova privatnog kredita financira softverske kompanije, a ubrzani razvoj AI-ja mogao bi ugroziti prihode i vrijednost nekih njihovih poslovnih modela. Ako takvi dužnici počnu imati problema s otplatom, posljedice bi se mogle odraziti na portfelje fondova i njihove financijere.
Rast tržišta traži bolji nadzor
Privatni kredit ima važnu gospodarsku funkciju. Omogućuje financiranje kompanijama koje ne mogu ili ne žele koristiti klasične bankovne zajmove, a investitorima pruža dodatnu mogućnost diverzifikacije portfelja. Problem nije u samom postojanju tog tržišta, nego u tome što njegov rast nije praćen jednako brzim razvojem transparentnosti i nadzora.
Regulatori zato traže kvalitetnije podatke o zaduženosti fondova, izloženostima banaka, kvaliteti zajmova i povezanosti različitih financijskih institucija. Bez takvih podataka teško je procijeniti gdje se rizik nalazi, tko ga u konačnici snosi i koliko bi se brzo mogao prenijeti na ostatak sustava.
Pročitajte još:
Privatni kredit dosad nije prošao kroz ozbiljnu globalnu recesiju koja bi pokazala kako se cijeli sektor ponaša u dugotrajnom razdoblju financijskog stresa. To ne znači da će kriza nužno nastupiti, ali znači da stvarna otpornost tržišta još nije u potpunosti testirana.
Financijski sustav nakon krize 2008. dobio je stroža pravila za banke, no dio kreditiranja postupno se preselio u manje transparentne dijelove tržišta. Ako se rizici gomilaju izvan tradicionalnog bankarstva, njihovo praćenje postaje složenije, a granice između banaka i nebankovnih financijskih institucija sve manje jasne. Upravo je to upozorenje koje regulatori danas šalju: problem možda nije samo koliko je privatni kredit velik, nego koliko malo znamo o tome gdje se sve nalazi rizik koji nosi.
