Milan Trenc: U New Yorku me najviše šokirala bijeda, ljudi koji prodaju smeće za 10 centi

Milan Trenc većini je najpoznatiji po “Noći u muzeju”, holivudskom blockbusteru nastalom prema njegovoj slikovnici. To je, međutim, samo mali dio stvarno impresivne karijere koja je započela još ranih osamdesetih crtanjem stripova u omladinskom tisku, nakon čega je drugu polovicu toga desetljeća proveo kao glavni ilustrator kultnog magazina Start.

Početkom devedesetih seli u New York gdje su njegove ilustracije izlazile u New York Timesu, Timeu, The Wall Street Journalu, New Yorkeru, Washinton Postu, Bussines Weeku i drugim proslavljenim američkim novinama. Prije nekih dva desetljeća vratio se u Zagreb pa danas predaje na Akademiji likovnih umjetnosti i radi ilustracije za Obzor. U posljednjih je nekoliko godina režirao i hvaljenu ekranizaciju Hektorovićevog “Ribanja i ribarskog prigovaranja” te napisao svoj prvi roman “Chandra u potrazi za istinom”.

O svemu tome, ali i o brojnim drugim temama, s Trencom smo porazgovarali za Financije.hr.

Krenuo bih od najranijih dana – kada se i kako kod Vas rodila ljubav prema stripu? Pročitao sam negdje da ste crtati počeli inspirirani ekipom iz Novog kvadrata.

“Moj pravi stripovski život je definitivno počeo s Poletom i Novim kvadratom. Ja sam, kao što moji studenti obično pišu u prijavama za akademiju, od malih nogu volio stripove, počevši s Mickey Mouseom i Politikinim zabavnikom u kojem su izlazili klasici poput Ripa Kirbyja. Strip me dugo zanimao, a Novi kvadrat i Polet su nam pokazali da postoji mjesto gdje se stripovi mogu i objaviti.”

Čini mi se kako je osamdesetih strip bio neraskidivo povezan s drugim granama pop kulture, prvenstveno glazbom. Novi kvadrat je radio stripove po stihovima pjesama, a i Vaš prvi zapaženiji strip bio je “Maljčiki”, inspiriran pjesmom Idola. Prije dvije godine taj je strip postavljen kao izložba, kako Vam je izgledao nakon toliko vremena?

“Bilo je slučajno da sam taj strip odlučio pretvoriti u mapu. Postojao je okvirni dogovor s Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom, dobili smo sredstva da radim grafičku mapu i dvoumio sam se što bi mogao biti sadržaj izložbe. Kolegica mi je predložila da to budu “Maljčiki”, pogledao sam ih poslije puno godina i shvatio da su izdržali test vremena i da mi je intrigantno kroz taj rad napraviti dijalog sam sa sobom. Krenuo sam u koloriranje i povećanje, nešto sam i popravio, ali ne puno. Bio je to dosta zreli rad uzmemo li u obzir da sam tada imao 19 godina.”

Za Studentski list crtali ste i strip o Milanu Blentonu koji je bio pravi multimedijalni projekt, od radijske emisije preko TV-a, pa sve do glazbenog albuma koji je nedavno čak i reizdan. Kako ste vi uletjeli u tu priču?

“Mi smo se u to vrijeme dosta družili, posebno ja i Goran Pirš koji je napisao Blentona. Kako sam studirao režiju i radio stripove, bio sam izrazito vizualan tip i nisam znao što bih radio na radiju. Imao sam dogovor sa Studentskim listom da napravim neki strip i palo mi je na pamet da radim Blentona. Prvo bi išla epizoda na radiju, ja bih uzeo tekst i isti bi tjedan objavili i strip. Poslije je u okviru jedne rock emisije na televiziji Pjer Žardin radio i videospotove, uzeli bi pjesmu iz Blentona i napravili spot.”

Koliko je odnos prema kulturi i umjetnosti bio bolji u osamdesetima? Da li se od toga tada moglo živjeti, s obzirom da danas to uspijeva samo rijetkima?

“Danas je moje polje interesa nešto šire, ali u to vrijeme sam radio samo ilustracije i stripove. Djelomično moramo zahvaliti Mirku Iliću koji se izborio za neke korektne honorare i za stripove i kasnije za ilustracije. Poslije toga su se urednici naviknuli da nešto moraju i platiti za takve radove. Pošto je to bilo doba socijalizma, nije se radilo o nečijem osobnom novcu, a bilo je i više novca u tiskovinama koje su imale puno veće naklade. Nije bilo u pitanju neko bogatstvo, ali ako usporedite s današnjim cijenama, kada je za tu vrstu poslova naknada smiješna ako uopće i postoji, bilo je ok. S dvije ilustracije mjesečno si mogao platiti neki mali stan ili barem sobu.”

Dobar dio osamdesetih ste radili i u Startu, časopisu koji je bio poznat ne samo po duplericama, već i po kontroverznim temama koje su se obrađivale. Jeste li imali problema s cenzorima, partijskim dužnosnicima i slično?

“U Startu sam počeo raditi negdje 1984. i tada više nije bilo toliko strogo, znalo se u koje teme se ne dira, to je prvenstveno bio nacionalizam. Osim toga je bilo dosta liberalno, nisu se gubile ni glave ni poslovi, a i mi koji smo tamo radili smo znali do koje granice se može ići. Postojala je funkcija “glavni i odgovorni urednik”, s naglaskom na ono odgovorni, čija je jedina briga bila da netko nešto ne zezne jer je u tom slučaju on kriv. Tu je funkciju obnašao Nino Pavić, prvo u Poletu, a poslije i u Startu. Donosio sam ilustracije u zadnji tren i ako nešto nije valjalo plan B nije postojao. Ali nikad se nije dogodilo da mi ilustracija nije izašla. U to vrijeme si mogao reći sve što si htio ako si znao kako.”

Uslijedio je novi početak ranih devedesetih kada ste se preselili u New York. Jeste li tamo krenuli “od nule” ili ste već imali dogovorene neke angažmane?

“Možemo reći da sam krenuo “od nule”, s tim da mi je u početku dosta vrata otvorio Mirko Ilić. Prve poslove sam dobio u New York Times Book Reviewu koji je tada bio poznat kao inkubator za mlade ilustratore. Glavni urednik je bio Steve Heller koji je volio pronaći i otkrivati ilustratore. Mirko Ilić me je upoznao s njim i sve je jako brzo odvilo. Popodne sam doputovao u New York, nekoliko sati kasnije je Heller došao kod Mirka na večeru i dogovorili smo se da mu se javim. Kako je Mirko tada prestao raditi ilustracije, dao mi je svoj adresar i rekao mi da mogu kontaktirati bilo koga iz tog adresara i reći da me je on preporučio. Tako je krenulo.”

Radili ste u najvećim tamošnjim tiskovinama poput New Yorkera, Timea ili Wall Street Journala. Koje su bile najveće razlike između njihovih ilustracija i onih europskih?

“Politička i ekonomska ilustracija u američkim novinama je vrlo cijenjena i relativno dobro plaćena. Op-Ed strana New York Timesa, gdje članke pišu čak i američki predsjednici, prestižna je i za nju sam dobio dvije nagrade američkog društva dizajnera. Kako američki ilustratori, uz časne iznimke, nisu baš vični tome dosta ilustratora dolazi iz istočne Europe zbog čega je taj istočnoeuropski stil bio dominantan. Pošto smo stigli iz zemalja u kojima smo se morali malo dovijati da bismo rekli ono što želimo, imali smo taj neki način simboličkog razmišljanja koje nedostaje američkim ilustratorima. Ta je niša tako bila bazirana na Poljskoj, Češkoj, Srbiji, Hrvatskoj… osim mene i Mirka ilustracije je, primjerice, radio i Dušan Petrić.”

Koliki je kulturološki šok bio preseliti se u Ameriku iz socijalističke zemlje na umoru?

“Bio je šok. Ne samo da sam došao u Ameriku nego sam došao u New York, gdje imate osjećaj kao da ste se probudili u filmu. Sve te kadrove, aute, ulice ste vidjeli puno puta na ekranu, ali je sada to stvarnost. Najviše me ipak šokirala bijeda, kada vidiš da ljudi na Broadwayu prodaju smeće za 10 centi, to je nešto što ne prikazuju u filmovima, na što niste pripremljeni. Javni standard je bio na niskom nivou – travnjaci nisu bili uređeni, knjižnice u lošem stanju… sva infrastruktura je u tom kapitalizmu bila jako loše održavana. Do dolaska tamo nikada nisam vidio penzionere koji kopaju po smeću u potrazi za hranom.”

Većini ste ipak najpoznatiji po “Noći u muzeju”, pretvorenoj u istoimeni holivudski film. Kako je došlo do te ekranizacije?

“I to je bio plod slučajnosti. Imao sam čitanja u njujorškim knjižarama i mislim da je Chris Columbus, producent, stanovao u blizini i vidio moju slikovnicu u izlogu. Zainteresirala ga je pa je kontaktirao izdavača, s naše strane nije bilo nikakvih akcija oko toga.”

Koliko ste zaradili od toga s obzirom da je film bio blockbuster?

“U tim uvjetima sasvim sam lijepo zaradio, a i za svaki novi nastavak dobivam dodatni honorar. Ipak, film pripada producentu, oni su uložili novac i stječu zaradu.”

Prije tri godine ste se vratili filmu ekranizacijom Hektorovićevog “Ribanja i ribarskog prigovaranja”. Jeste li zadovoljni kako je ispao i zašto ste se odlučili baš za Hektorovića?

“Također se radilo o spletu okolnosti. Bio sam na Hvaru i jedno jutro sam otišao u Hektorovićev ribnjak koji je otvoren za turiste. Prije sam i pročitao tu knjigu i dobio ideju da napravim film. Zadovoljan sam kako je ispao, u Puli smo dobili tri Arene, u Kaliforniji smo nagrađeni za najbolju kameru… imao sam veliku sreću što je Rade Šerbedžija pristao odglumiti glavnu ulogu. Izvrsni su bili i Leon Lučev, Bojan Brajčić, Inge Appelt, Filip Mayer, Gala Nikolić, Romina Tonković, Lorenco Damjanić, Inge Fullep. Svi oni su dali ogroman pečat. Rade mi je pomogao i oko scenarija, a iza filma je stala i lokalna zajednica. Jako lijepo iskustvo jer sam osjećao da radim nešto ne za sebe, nego za sve nas. Drago mi je da ljudi gledaju film, da im je zabavan i da im se iskreno sviđa.”

Zbog čega ste se ipak odlučili vratiti u Hrvatsku? S obzirom da ste u Americi imali prilično uspješnu karijeru.

“U Americi sam proveo devet godina, a glavni razlog zašto sam se vratio je bilo to što sam dobio dijete i jednostavno mi se činilo da će biti puno lakše odgajati ga ovdje. Mislim da nisam pogriješio jer stvari koje se kod nas podrazumijevaju, poput pristojne škole i sigurnog kvarta, u New Yorku su rijetkost. U Zagrebu su sve škole pristojne, dok ih na Manhattanu ima možda dvije.”

Predajete na Akademiji likovnih umjetnosti. Kakav je odnos novih generacija prema umjetnosti i njenoj ulozi u društvu?

“Koliko razgovaram s mladim ljudima na fakultetu, još i više izvan njega, primjećujem da među njima postoji prilično uski segment onih koji su dobro informirani. Također, jako su profilirani u smislu da oni koje zanima muzika ili film prate samo to. U moje vrijeme se pratilo sve.”

Još uvijek radite i ilustracije za Obzor, što bi bilo nešto zajedničko u svim vašim radovima, od onih koje ste radil za Start preko Amerike pa sve do ovih aktualnih?

“Ovo što sada radim je dosta naslonjeno na ono što sam radio u Startu, čak je i format prilično sličan. Kao ilustrator uvijek razmišljam u scenama, da postoji fabula, likovi… Ako je moguće, pokušavam da tu bude i humora, nekakav ironični odmak. Volim raditi ilustracije koje na prvi pogled imaju jedno značenje, ali kad se malo udubiš vidiš ih na drugi način.”

Koliku snagu i utjecaj ilustracije imaju danas s obzirom na meme-ove i sve što se može pronaći na internetu? Primjerice, o nekim ilustracijama iz Ferala se priča i poslije skoro 30 godina.

“Žao mi je reći, ali mislim da su ilustracije danas potpuno nevidljive. Djelomično to ima veze s tiražama novina koje su jako pale, a i ljudi manje obraćaju pažnju. Devedesetih je postojao tajni revolt protiv HDZ-a i čini mi se da ilustracije koje nisu bile toliko politički začinjene nisu privukle previše pozornosti. I danas kada stavim neku ilustraciju na svoj Facebook, najviše lajkova dobijem ako sam malo “pričepio” HDZ.”

Napisali ste i svoj prvi roman “Chandra u potrazi za istinom”, pa me za kraj zanima da li je ostalo nešto što biste željeli napraviti, okušati se u nekoj grani umjetnosti u kojoj dosad niste?

“Ne, mislim da sam sve obavio. Trenutno radim na predstavi “Otpusno pismo” u suradnji s Teatrom Erato, u glavnim ulogama su Siniša Popović i Ksenija Pajić. Premijera će biti u studenom, pa sam sada sasvim okupiran time.”