Iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) u petak su upozorili na nepošteno tržišno natjecanje u javnoj nabavi, posebno kada ponuditelji iz trećih zemalja ostvaruju prednost kroz niže socijalne standarde, državne potpore i dampinški pristup tržištu te su pozvali na dosljednu primjenu postojećeg regulatornog okvira kako bi se osigurala fer tržišna utakmica.
Hrvatska, kako su naveli, planira 13,3 milijardi eura ulaganja u sedam godina u prometnu infrastrukturu, pri čemu će gospodarski učinci ovisiti o tome tko izvodi projekte, odnosno koliko dodane vrijednosti ostaje u Hrvatskoj.
“Zbog nelojalne konkurencije, domaći i EU građevinari ne mogu stjecati reference i već na horizontu od pet godina gube kompetencije i posljedično radna mjesta”, istaknuli su iz HUP-a u analitičkom prilogu Fokus tjedna.
Podsjetili su, prenosi Hina, i kako godinama upozoravaju na potrebu poštenog tržišnog natjecanja u javnoj nabavi te na negativne učinke sudjelovanja tvrtki iz trećih zemalja koje ostvaruju prednost zbog državnih potpora, nižih radnih i socijalnih standarda te izostanka europskih pravila tržišnog natjecanja, pri čemu nisu potpisnice međunarodnih sporazuma o javnoj nabavi (GPA).
Analiza tipičnog infrastrukturnog projekta od 100 milijuna eura, kažu u HUP-u, pokazuje kako izbor izvođača utječe na učinke javnih investicija za našu ekonomiju.
“Ako projekt izvode domaće, tj. EU tvrtke, Hrvatskoj ostaje 66,2 milijuna eura dodane vrijednosti, a ukupni gospodarski učinak je 99,2 milijuna eura. Kada posao preuzme izvođač iz treće zemlje, uz angažman domaćih podizvođača, udio vrijednosti koji ostaje u Hrvatskoj pada s oko 66 posto na približno 32 posto, a ukupni gospodarski učinak smanjuje se na 46 milijuna eura. U najnepovoljnijem scenariju, kada strani izvođač većinu radova i nabave realizira izvan Hrvatske, u domaćem gospodarstvu ostaje tek manji dio vrijednosti projekta, a ukupni gospodarski učinak pada na svega 12,6 milijuna eura, odnosno čak 91 posto manje nego u domaćoj izvedbi”, navodi se.
Pročitajte još:
Ključni razlog konkurentske prednosti ponuditelja iz trećih zemalja nisu veća produktivnost ni učinkovitost, već niži troškovi rada i socijalni standardi.
Tako su procijenjeni troškovi rada u Turskoj niži oko 44 posto, u Kini 62 posto, a u Indiji čak 93 posto, što im omogućuje, kako su istaknuli, niže ponudbene cijene od 14 do više od 31 posto.
