Europa zatvara vrata kineskoj robi, ali vlastita industrija i dalje gubi utrku

Trgovinski deficit Europske unije s Kinom dosegnuo je približno milijardu eura dnevno, Bruxelles pojačava zaštitu europskog tržišta, a Peking prijeti protumjerama. No problem europske industrije nije samo kineska konkurencija. Skupa energija, sporije investicije i visoki troškovi proizvodnje ostaju slabosti koje carine ne mogu riješiti.

Odnos Europske unije i Kine tijekom rujna ušao je u znatno tvrđu fazu. Rasprava se više ne vodi samo oko električnih automobila, solarnih panela ili pojedinačnih antidampinških istraga. Bruxelles sve otvorenije govori o strukturnom problemu kineske prekomjerne proizvodnje i njezinu utjecaju na europsku industrijsku bazu.

Razmjeri neravnoteže najbolje se vide u trgovinskim brojkama. Trgovinski deficit Europske unije s Kinom približio se milijardi eura dnevno, dok Europa istodobno ostaje snažno ovisna o Kini za niz kritičnih sirovina i industrijskih komponenti. EU zato postupno mijenja pristup.

Uz postojeće mjere protiv kineskih električnih automobila, Bruxelles i države članice sve češće razmatraju dodatna ograničenja za proizvode poput čelika, kemikalija i plastike. Dio država traži kvote, zaštitne carine i strože uvjete za kineska ulaganja u strateškim sektorima.

Peking je krajem rujna odgovorio upozorenjem da će reagirati ako EU uvede nove mjere usmjerene prema kineskim kompanijama i proizvodima.

No iza mogućeg novog trgovinskog sukoba nalazi se neugodnije pitanje za samu Europu: čak i kada bi kineska konkurencija sutra oslabila, bi li europska industrija ponovno postala dovoljno konkurentna?

Kineski pritisak više nije ograničen na automobile

Električni automobili bili su samo najvidljiviji primjer. Pritisak kineske proizvodnje danas se osjeća u čeliku, kemijskoj industriji, plastici, baterijama, solarnoj tehnologiji i drugim sektorima u kojima Europa pokušava zadržati vlastitu proizvodnju.

Kinesko gospodarstvo posljednjih godina suočava se sa slabijom domaćom potražnjom, dok veliki industrijski kapaciteti ostaju aktivni. Višak proizvodnje zato sve češće završava na međunarodnim tržištima, gdje kineske kompanije mogu konkurirati agresivnijim cijenama.

Za europske proizvođače to dolazi u posebno nezgodnom trenutku.

Čelična industrija već smanjuje proizvodnju i radna mjesta. Kemijske kompanije zatvaraju ili smanjuju kapacitete, dok energetski intenzivna industrija upozorava da su troškovi proizvodnje u Europi znatno viši nego kod glavnih svjetskih konkurenata.

Američke carine dodatno su zakomplicirale situaciju jer europskim proizvođačima zatvaraju dio jednog od najvažnijih izvoznih tržišta. Europa se tako nalazi između dvije velike industrijske sile.

S jedne strane SAD sve snažnije štiti vlastito tržište, a s druge Kina izvozi goleme količine industrijskih proizvoda po cijenama s kojima se europskim proizvođačima teško natjecati.

Bruxelles zato pokušava zaštititi domaću proizvodnju, ali svaka nova barijera povećava rizik od protumjera i daljnjeg zatvaranja globalne trgovine.

Carine mogu kupiti vrijeme, ali ne mogu riješiti cijenu proizvodnje

Najveća slabost europske strategije je to što trgovinska zaštita rješava samo jedan dio problema. Ako EU uvede carinu na kineski proizvod, njegova će cijena na europskom tržištu porasti i domaći proizvođač dobit će više prostora. Ali njegova električna energija zbog toga neće postati jeftinija.

Troškovi financiranja neće pasti. Projekt neće dobiti dozvolu brže. Nova tvornica ili energetska infrastruktura neće biti izgrađene preko noći. Upravo se u tome nalazi širi problem europske konkurentnosti.

Europa želi istodobno provesti zelenu tranziciju, sačuvati industrijska radna mjesta, smanjiti ovisnost o Kini, izgraditi vlastite lance opskrbe i konkurirati SAD-u i Aziji. Sve to zahtijeva ogromna ulaganja.

Energetski intenzivne industrije pritom i dalje plaćaju posljedice viših cijena energije, dok prijelaz prema proizvodnji s manjim emisijama zahtijeva dodatni kapital upravo u trenutku kada su kamatne stope i troškovi financiranja visoki. Ni infrastruktura ne prati uvijek ambicije.

Europa ubrzano instalira nove obnovljive izvore energije, ali veliki broj projekata još čeka priključak na elektroenergetsku mrežu. Industrijske kompanije istodobno traže dugoročnu dostupnost jeftine i pouzdane električne energije kako bi opravdale nova ulaganja. Zato se europska industrijska politika sve više pretvara u utrku s vremenom.

Carine i kvote mogu usporiti pritisak kineskog uvoza. Državne potpore mogu pomoći pojedinim tvornicama. Europski fondovi mogu financirati dio tranzicije.

Ali nijedan od tih instrumenata sam po sebi ne može zamijeniti konkurentnu cijenu energije, brzu infrastrukturu i tržište kapitala sposobno financirati velike industrijske projekte. Poseban problem je što Kina u međuvremenu ne stoji.

Dok Europa pokušava zaštititi postojeću proizvodnju, kineske kompanije nastavljaju ulagati u baterije, električna vozila, obnovljivu energiju, čipove i druge tehnologije koje će oblikovati sljedeće desetljeće industrije. To europsku dilemu čini težom. Zaštititi postojeću tvornicu nije isto što i izgraditi industriju budućnosti.

Trgovinski sukob s Kinom zato možda neće biti najveći test europske industrijske politike. Pravi test bit će ono što Europa napravi s vremenom koje joj trgovinske mjere kupuju. Ako ga iskoristi za jeftiniju energiju, brže dozvole, snažnije mreže, dostupniji kapital i nova ulaganja, zaštita tržišta može biti prijelazno rješenje.

Ako se struktura troškova ne promijeni, Europa bi za nekoliko godina mogla imati više carina i manje konkurentne industrije.

Najveći problem Europe zato možda nije što kineska roba ulazi prejeftino, nego što europska roba sve teže izlazi dovoljno jeftino.