Europski izvoz čelika pao je oko 20 posto, američke carine zatvorile su jedno od ključnih izvoznih tržišta, a globalni višak proizvodnje dodatno ruši cijene. Bruxelles pojačava trgovinsku zaštitu, ali slučaj čelika pokazuje da carine same ne mogu riješiti temeljni problem europske industrije – visoku cijenu proizvodnje. Čelik je gotovo savršen primjer problema koji Europa već godinama pokušava riješiti.
EU želi zadržati vlastitu industrijsku bazu, dekarbonizirati proizvodnju, smanjiti stratešku ovisnost o drugim državama i istodobno omogućiti kompanijama da budu konkurentne na svjetskom tržištu. U čeliku se te ambicije sve teže mogu pomiriti.
Izvoz čelika iz Europske unije pao je oko 20 posto, dok je izvoz u SAD u prvoj polovici godine smanjen gotovo 29 posto. Pad izvoza u Kinu, Indiju i Tursku iznosio je najmanje 18 posto.
Američke carine od 50 posto posebno su teško pogodile europske proizvođače. Eurofer je ranije izračunao da je nakon uvođenja tih carina količina čelika izvezena iz EU-a u SAD tijekom promatranih tromjesečja pala s 2,93 na 1,94 milijuna tona, odnosno oko 34 posto.
Istodobno ostatak svijeta ne proizvodi premalo čelika, nego previše. Prema podacima OECD-ova Globalnog foruma za višak kapaciteta u industriji čelika, globalni višak mogao bi tijekom 2026. dosegnuti oko 745 milijuna tona, nakon 601 milijun tona godinu ranije.
Europa štiti tržište dok vlastita proizvodnja pada
Bruxelles je odgovorio kombinacijom carina, kvota, antidampinških mjera i CBAM-a, mehanizma kojim se emisije ugljika ugrađene u uvezenu robu pokušavaju staviti u usporediv položaj s europskom proizvodnjom.
Od srpnja vrijedi i novi europski režim za trgovinu čelikom s manjim kvotama za bescarinski uvoz i višim carinama iznad dopuštenih količina. Razlog je jasan. Proizvodnja čelika u EU-u tijekom 2025. pala je oko tri posto, nastavila padati početkom ove godine, a sektor se nalazi blizu povijesno niskih razina.
Restrukturiranje više nije apstraktna prijetnja. Njemački Thyssenkrupp Steel Europe planira ukinuti ili izdvojiti oko 11.000 radnih mjesta, približno 40 posto radne snage svoje čeličane, te smanjiti godišnji proizvodni kapacitet s 11 milijuna na između 8,7 i devet milijuna tona.
Europska industrija pritom već dugo upozorava da su cijene energije jedan od glavnih razloga gubitka konkurentnosti.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sredinom rujna ponovno je priznala da strukturno visoke cijene energije i sve veće trgovinske neravnoteže ugrožavaju europsku industrijsku bazu. Eurofer je nakon govora pozvao na dodatne mjere kako bi proizvodnja ostala u Europi.
Carine mogu kupiti vrijeme, ali ne i jeftinu energiju
Problem europskog čelika zato nije samo Kina, kao što nije samo ni Washington. Američke carine zatvaraju jedno tržište. Višak azijske proizvodnje povećava konkurenciju na drugima. Europski klimatski standardi zahtijevaju nova ulaganja. A skuplja energija podiže početni trošak proizvodnje.
Trgovinska zaštita može ograničiti količinu jeftinog čelika koji ulazi u EU i proizvođačima dati više prostora na domaćem tržištu.
Ali ne može sama po sebi smanjiti cijenu električne energije, financirati nove električne peći, osigurati dovoljne količine jeftinog vodika ili ponovno otvoriti izgubljena izvozna tržišta. Tu se pojavljuje paradoks europske zelene industrijske politike.
Europa u proizvodnji zelenog čelika želi izgraditi tehnološku prednost. No upravo prijelaz na niskougljičnu proizvodnju zahtijeva milijarde eura kapitala u trenutku kada tradicionalni dio industrije ostvaruje sve slabije rezultate.
Domaće tržište tako postaje sve važnije. Ako europske kompanije više ne mogu ravnopravno izvoziti na najveća svjetska tržišta, budućnost dijela industrije sve će više ovisiti o tome postoji li u Europi dovoljno potražnje za skupljim domaćim čelikom. Zbog toga čelik nije samo priča o jednoj industriji.
Pročitajte još:
Automobilska industrija, strojarstvo, obrana, građevinarstvo, energetska infrastruktura i elektroenergetske mreže ovise o njemu.
Europa može zaštititi svoje čeličane od dijela vanjske konkurencije. Teže pitanje je može li ih ponovno učiniti dovoljno konkurentnima da zaštita jednog dana više ne bude potrebna.
