Države Europske unije ove su godine već potrošile gotovo 18 milijardi eura kako bi ublažile rast cijena energije za kućanstva i kompanije. Istodobno cijene energije europskim proizvođačima ponovno snažno rastu, dok Bruxelles poseže za rezervama nafte i dizela.
Europa tako još jednom kupuje vrijeme, ali ne rješava glavni problem – energija za industriju i dalje je znatno skuplja nego kod glavnih globalnih konkurenata.
Europa je početkom listopada ponovno završila u situaciji koja neugodno podsjeća na energetsku krizu od prije nekoliko godina.
Cijene nafte i goriva ponovno su visoke, rat i poremećaji na Bliskom istoku ugrožavaju opskrbu, središnje banke zbog inflacije podižu kamatne stope, a vlade pokušavaju spriječiti da novi energetski šok u punoj mjeri završi na računima kućanstava i kompanija.
Države Europske unije samo su tijekom 2026. potrošile oko 17,9 milijardi eura na mjere kojima ublažavaju rast cijena nafte i plina. Veći dio pomoći pritom nije bio usmjeren samo prema najranjivijim građanima ili kompanijama, nego je dolazio kroz šire intervencije u cijene.
Europska komisija sada upozorava upravo na taj problem. Takve mjere mogu kratkoročno ublažiti udar, ali istodobno stvaraju veliki fiskalni trošak i smanjuju poticaj za smanjenje potrošnje fosilnih goriva.
Problem se vidi i u najnovijim industrijskim cijenama. Kako su potvrdili iz Europske Komisije za Financije.hr, u kolovozu su proizvođačke cijene u eurozoni bile 8,2 posto više nego godinu ranije, dok su cijene energije unutar industrije skočile čak 21 posto.
To znači da se energetski šok ponovno počinje ugrađivati u troškove kompanija upravo u trenutku kada je europska industrija prvi put nakon dugo vremena počela pokazivati ozbiljnije znakove oporavka.
Industrija se oporavlja baš kada joj energija ponovno poskupljuje
Rujanski podaci zasad izgledaju vrlo dobro. Indeks menadžera nabave za prerađivačku industriju eurozone dosegnuo je 52,9 bodova, najvišu razinu u više od četiri godine, dok je proizvodnja rasla treći mjesec zaredom.
Posebno snažno rasle su nove narudžbe investicijskih dobara, prije svega opreme povezane s umjetnom inteligencijom i obrambenom industrijom. Novi poslovi i izvoz također su ubrzali, a kompanije su nakon gotovo tri godine rezanja ponovno počele blago zapošljavati.
Na prvi pogled Europa je tako napokon dobila ono što joj je nedostajalo: jaču industrijsku potražnju.
No rast cijene energije vrlo brzo može pojesti dio tog oporavka.
Energetski troškovi posebno snažno pogađaju sektore poput kemijske industrije, čelika, stakla, cementa, papira i dijelova automobilske industrije. Upravo su to sektori u kojima Europa već godinama upozorava na gubitak konkurentnosti prema SAD-u i Aziji.
Europska komisija još je ranije procijenila da su industrijske cijene plina i električne energije u EU-u i dalje dva do četiri puta više nego kod glavnih trgovinskih konkurenata. Tu nastaje ključni problem. Ako europska kompanija svaki novi energetski šok može preživjeti samo zato što država privremeno subvencionira račun, njezina konkurentnost zapravo nije popravljena. Trošak je samo premješten.
Umjesto da ga izravno plati kompanija, plaća ga proračun, odnosno porezni obveznik.
Europa ponovno poseže za rezervama kako bi spustila cijene
Koliko je situacija ozbiljna pokazuje i odluka zemalja G7 da iz hitnih rezervi puste 100 milijuna barela sirove nafte i dizela kako bi ublažile nestašice i visoke cijene goriva. Međunarodna agencija za energiju ovih dana još usuglašava detalje provedbe, a europske institucije paralelno koordiniraju opskrbu dizelom.
Europska komisija početkom listopada navela je da je opskrba dizelom u EU-u zasad stabilna, ali da su cijene i dalje visoke zbog napetosti na svjetskom tržištu. Puštanje strateških rezervi može pomoći.
Povećava ponudu u trenutku nestašice, smiruje očekivanja trgovaca i može privremeno spustiti cijene. Ali rezerve imaju jednu očitu manu: jednom kada se potroše, treba ih ponovno napuniti.
A ako se energetski problem ponavlja svakih nekoliko godina, strateška rezerva postaje sredstvo za gašenje požara, a ne rješenje njegova uzroka. Isto vrijedi i za subvencije.
Europa je tijekom energetske krize 2022. i 2023. potrošila stotine milijardi eura kako bi zaštitila kućanstva i kompanije. Novi paket od gotovo 18 milijardi eura daleko je manji, ali pokazuje da se osnovni mehanizam nije promijenio.
Kada cijene energije snažno skoče, države ponovno preuzimaju dio računa.
To može biti opravdano tijekom kratkotrajnog šoka, posebno za najranjivija kućanstva i kompanije kojima prijeti zatvaranje. No ako intervencije postanu trajne, pojavljuje se pitanje koliko takav model može izdržati.
Europske države istodobno već plaćaju skuplje kamate na svoj dug, povećavaju obrambene izdatke, financiraju zelenu tranziciju i pokušavaju podupirati industriju u konkurenciji sa SAD-om i Kinom.
Svaki novi energetski paket tako smanjuje prostor za nešto drugo. Zato glavno pitanje europske energetske politike više nije može li Bruxelles privremeno ublažiti cijene. Pokazao je već da može.
Pročitajte još:
Pitanje je može li Europa dovoljno brzo izgraditi elektroenergetske mreže, nove izvore proizvodnje, skladišta energije i prekogranične veze kako bi industrija dugoročno dobila energiju po cijeni s kojom može konkurirati ostatku svijeta.
Dok se to ne dogodi, energetske subvencije i puštanje strateških rezervi ostat će korisni alati za krizne situacije. Ali svaki put kada ih Europa mora ponovno koristiti, podsjetnik je isti.
Kontinent još nije riješio cijenu energije. Samo je pronašao nove načine da je privremeno sakrije.
