Hrvatski kupci žele domaću janjetinu, uzgajivači imaju stada i zainteresirane kupce, ali između proizvodnje i prodaje nalazi se prepreka koju mali proizvođači sve teže mogu preskočiti. Nedostatak dostupnih klaonica, visoki troškovi prijevoza i uslužnog klanja te administrativni zahtjevi stvaraju situaciju u kojoj je meso moguće uzgojiti, ali ga je teško zakonito i isplativo prodati.
Problem koji su uzgajivači ovaca i koza ponovno otvorili tijekom vikenda pokazuje jednu od slabosti hrvatske poljoprivrede: domaća proizvodnja ne ovisi samo o zemlji, životinjama i radu, nego i o infrastrukturi koja proizvod mora dovesti do tržišta. Kada ta infrastruktura nedostaje, prednost dobivaju veći proizvođači i uvoz, dok mali OPG-ovi ostaju ograničeni na proizvodnju koju ne mogu jednostavno komercijalizirati.
Prema izvještaju HRT-a, obitelj Krunoslava Čička iz međimurskog Donjeg Kraljevca ima oko 70 koza, ali najbliža uslužna klaonica koja može obaviti potrebno klanje nalazi se u Zagrebačkoj županiji, stotinjak kilometara dalje. Problem nije samo odlazak na klanje. Životinje je potrebno prevesti, a nakon obrade i hlađenja mesa organizirati još jedan dolazak, ovoga puta odgovarajućim vozilom za prijevoz ohlađenog mesa.
Sličnu situaciju ima i Slobodan Čanaki iz Varaždinske županije, čije se stado od četrdesetak ovaca suočava s istim logističkim problemom. Za gospodarstva takve veličine svaki dodatni prijevoz i usluga smanjuju prostor za zaradu.
Od farme do kupca nastaje trošak koji mali proizvođači teško podnose
U poslovnom modelu malog uzgajivača trošak klanja nije samo cijena koju naplaćuje klaonica. U računicu ulaze prijevoz živih životinja, vrijeme potrebno za organizaciju i putovanje, uslužno klanje, hlađenje, preuzimanje mesa i njegov daljnji prijevoz. Ako se klaonica nalazi stotinjak kilometara od gospodarstva, dio zarade nestaje prije nego što meso uopće stigne do kupca.
Veliki proizvođači takve troškove lakše raspoređuju na veći broj životinja i organiziraju logistiku u većem obujmu. Mali uzgajivači nemaju istu pregovaračku poziciju ni količine kojima bi opravdali vlastiti prijevoz ili izgradnju klaoničkog kapaciteta.
Tu nastaje paradoks: kupac može biti zainteresiran za janje iz lokalnog uzgoja, ali dogovorena prodaja ne znači da ga proizvođač može jednostavno zaklati na gospodarstvu i predati kupcu. Klanje za vlastite potrebe nije isto što i komercijalna proizvodnja. Meso dobiveno na taj način namijenjeno je vlastitom kućanstvu i ne može se prodavati.
Za zakonitu prodaju potrebno je klanje u odobrenom objektu, uz propisane veterinarske i higijenske uvjete. Takva pravila imaju jasnu svrhu: zaštitu zdravlja potrošača, kontrolu mesa i sljedivost proizvoda. Problem nije u tome što standardi postoje, nego u tome što mali proizvođači u mnogim područjima nemaju praktičan i financijski održiv način da ih ispune.
Foto: Pixabay.com
Brojke pokazuju da je problem ozbiljniji od jednog slučaja
Podaci Državnog zavoda za statistiku otkrivaju zanimljiv nesrazmjer. Tijekom 2025. u hrvatskim klaonicama zaklano je 107.637 ovaca, oko 46.400 manje nego godinu ranije, što je pad od 30,1 posto. Neto težina obrađenih ovčjih trupova smanjena je za gotovo 30 posto.
Međutim, kada se uključi i procjena klanja na gospodarstvima, ukupni broj zaklanih ovaca porastao je za 6,2 posto, na 495.017 grla. To znači da se znatan dio proizvodnje odvija izvan klaonica, ali takvo klanje ne treba poistovjećivati s mesom koje se može legalno plasirati na tržište. Upravo je ta razlika važna za razumijevanje problema malih uzgajivača.
Dodatnu sliku daje Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu. Prema njezinu godišnjem izvješću za 2025., broj ovaca u Hrvatskoj smanjen je za nešto manje od šest posto, a broj uzgajivača ovaca za tri posto. Smanjen je i broj koza te uzgajivača koza. Agencija za 2026. procjenjuje bruto domaću proizvodnju ovaca od 333.900 grla, nasuprot 368.506 u 2025., što bi značilo pad od približno 9,4 posto.
To su pokazatelji koji bi trebali biti važni i izvan poljoprivrednog sektora. Ako se smanjuje broj uzgajivača, a proizvođači istodobno upozoravaju da ne mogu doći do klaoničkih usluga, pitanje više nije samo kako pomoći pojedinom OPG-u, nego kako očuvati domaći lanac proizvodnje mesa.
Uvoz dobiva prednost kada domaći proizvođač ne može do tržišta
Uvozna janjetina ne mora nužno biti kvalitetnija od domaće da bi bila konkurentna. Dovoljno je da dolazi kroz organiziraniji sustav nabave, klanja, prerade, hlađenja i distribucije. Veći dobavljači mogu objediniti velike količine, planirati isporuke i rasporediti logističke troškove na veći broj proizvoda.
Mali hrvatski proizvođač, nasuprot tome, često mora sam organizirati gotovo svaki korak. Čak i kada ima kupca koji želi kupiti upravo njegovo meso, mora pronaći klaonicu koja prima ovce ili koze, može obaviti uslugu za malu količinu i ima slobodan termin. Nakon toga mora riješiti prijevoz i preuzimanje ohlađenog mesa.
Zbog toga se konkurencija ne vodi samo na razini cijene po kilogramu, nego i na razini učinkovitosti cijelog lanca. Uvoznik koji ima razvijenu logistiku može ponuditi stabilnu opskrbu, dok domaći uzgajivač može imati kvalitetan proizvod, ali ne i infrastrukturu potrebnu da ga redovito isporučuje.
Podaci HAPIH-a o klasiranim ovčjim trupovima pokazuju da je 2025. u Hrvatskoj evidentirano 107.651 trupova domaćeg podrijetla, dok je 12.520 bilo iz uvoza. Udio uvoza u toj kategoriji pritom je bio veći nego godinu ranije, kada je evidentirano 2.787 uvezenih trupova. Riječ je o životinjama iz uvoza namijenjenima klaoničkoj obradi, a ne o ukupnom uvozu sve janjetine i ovčjeg mesa, pa te podatke ne treba tumačiti kao cjelovitu sliku tržišta. Ipak, pokazuju koliko se struktura opskrbe može promijeniti.
Mobilne klaonice postoje na papiru, ali ne i na terenu
Jedno od mogućih rješenja već se spominjalo: mobilne klaonice koje bi uslugu približile gospodarstvima. Prema recentnim podacima, za takve projekte bio je osiguran europski novac i raspisan natječaj Ministarstva poljoprivrede, ali se nitko nije javio. Uzgajivači tvrde da su kriteriji bili prekomplicirani.
Regionalna udruga kozara i ovčara RUKA traži da se pronađe model koji bi malim proizvođačima omogućio zakonito klanje i prodaju mesa bez nerazmjernih troškova. Među prijedlozima su odobravanje klaonica na gospodarstvima, uz minimalne tehničke i higijenske uvjete te obveznu veterinarsku kontrolu.
Takvo rješenje ne bi značilo ukidanje kontrole niti slobodnu prodaju mesa bez nadzora. Naprotiv, cilj bi trebao biti uspostava sustava u kojem se mogu pratiti podrijetlo životinje, postupak klanja, veterinarski pregled, hlađenje i put mesa do krajnjeg kupca. Druga mogućnost je razvoj zajedničkih ili regionalnih klaoničkih kapaciteta koje bi koristilo više manjih gospodarstava.
Posebno je teško na otocima, gdje se problem udaljenosti dodatno komplicira trajektnim prijevozom i ograničenom dostupnošću usluga. Uzgajivači zato traže i javno dostupan, ažuriran popis klaonica koje doista primaju male papkare i obavljaju uslužno klanje. Prema podacima kojima raspolaže udruga RUKA, takvih objekata koji surađuju sa stočarima trenutačno je samo tri, od ukupno 98 klaonica u Hrvatskoj.
Domaća hrana ne može ostati samo marketinška poruka
Hrvatska posljednjih godina često govori o važnosti samodostatnosti, lokalnoj proizvodnji i kratkim lancima opskrbe. No domaća proizvodnja ne može opstati samo na deklaracijama, promociji i pozivima potrošačima da kupuju lokalno. Potrebni su joj klaonički kapaciteti, logistika, dostupne usluge i pravila koja štite potrošače, ali pritom ne čine poslovanje malih proizvođača neizvedivim.
Pročitajte još:
Ako uzgajivač mora prijeći stotinu kilometara da bi zaklao životinju, zatim se vratiti po ohlađeno meso i tek onda pokušati doći do kupca, teško je govoriti o konkurentnom lokalnom lancu opskrbe. U takvim uvjetima domaća janjetina može biti tražena, ali njezina proizvodnja postaje sve manje privlačna onima koji bi je trebali uzgajati.
Rješenje nije u zaobilaženju veterinarskih i higijenskih standarda, nego u tome da se organiziraju tako da ih mogu ispuniti i mali proizvođači. Jer ako se ne riješi put od farme do klaonice, a zatim do mesnice, restorana ili kućanstva, Hrvatska riskira da izgubi dio vlastite proizvodnje ne zato što nema kupaca, nego zato što nije izgradila sustav koji bi ih povezao s domaćim uzgajivačima.
