Promjene unutar OPEC+ saveza i mogućnost veće proizvodnje Ujedinjenih Arapskih Emirata ponovno otvaraju pitanje koje je za europsko tržište nafte važnije od same cijene barela: koliko je opskrba doista sigurna ako se globalna proizvodnja povećava, ali ključni transportni pravci ostaju izloženi geopolitičkom riziku.
Sedam članica OPEC+ saveza, među kojima su Saudijska Arabija, Rusija, Irak, Kuvajt, Kazahstan, Alžir i Oman, dogovorile su povećanje proizvodnih kvota za lipanj za oko 188 tisuća barela dnevno. Riječ je o trećem uzastopnom povećanju kvota, no analitičari ga zasad uglavnom vide kao više simboličan nego tržišno presudan potez, osobito zbog poremećaja u ključnim pomorskim rutama i smanjene mogućnosti izvoza iz dijela Zaljeva.
Više barela ne znači nužno niže cijene ako zapne put do kupaca
Dodatnu neizvjesnost stvara izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata iz OPEC-a. UAE je godinama ulagao u povećanje proizvodnih kapaciteta, a izlazak iz formalnih ograničenja mogao bi toj zemlji dugoročno otvoriti prostor za brži rast proizvodnje. Reuters je prenio ocjenu Barclaysa da bi odluka UAE-a mogla dovesti do bržeg rasta opskrbe iz te zemlje nakon smirivanja trenutačne krize, dok je ruska strana poručila da bi izlazak UAE-a iz OPEC-a u budućnosti mogao povećati globalnu proizvodnju i pritisnuti cijene naniže.
Na prvi pogled, veća proizvodnja trebala bi značiti niže cijene nafte. No aktualni energetski trenutak pokazuje da tržište više ne reagira samo na pitanje koliko barela postoji, nego i na pitanje mogu li ti bareli sigurno stići do kupaca. Ako se proizvodnja UAE-a poveća, a pomorski pravci ostanu rizični, učinak na cijene mogao bi biti ograničen. Suprotno tome, ako se geopolitičke napetosti smire i izvoz iz Zaljeva normalizira, dodatni bareli iz UAE-a i labavija disciplina unutar OPEC+ mogli bi pojačati pritisak na pad cijena.
Za Europu, a posebno za zemlje srednje i jugoistočne Europe, ova razlika nije akademska. Regija je i nakon energetske krize ostala osjetljiva na poremećaje u dobavnim pravcima, premda se opskrbni lanci sve više preusmjeravaju i diversificiraju. U takvom okruženju fizička infrastruktura, terminali, naftovodi i skladišni kapaciteti postaju jednako važni kao i same odluke proizvođača u Rijadu, Abu Dhabiju ili Moskvi.
JANAF kao regionalni osigurač kada pomorski pravci postanu rizični
Upravo na taj aspekt upozoravaju iz JANAF-a. U odgovoru za Financije.hr navode da “u uvjetima geopolitičke neizvjesnosti i povećanih rizika u ključnim pomorskim rutama, dodatno raste važnost pouzdanih dobavnih pravaca za ovaj dio Europe, neovisno o promjenama u globalnoj proizvodnji nafte”.
Iz JANAF-a ističu da kompanija u tom kontekstu ima “ključnu ulogu kao dio europske energetske infrastrukture te strateško energetsko čvorište Europske unije i jedini siguran dobavni pravac za opskrbu ovog dijela Europe”.
“Stabilan i neprekinut transport nafte koji osiguravamo za domaće i međunarodne partnere, bez zastoja, potvrđuje otpornost našeg sustava i njegovu stratešku važnost, kao i ulogu JANAF-a kao pouzdanog partnera naftnog sektora u Hrvatskoj, Europskoj uniji i zemljama u okruženju”, poručuju iz JANAF-a.
Za Hrvatsku to znači da se energetska važnost JANAF-a ne mjeri samo domaćom potrošnjom, nego i njegovom regionalnom funkcijom. Ako se globalno tržište pomakne prema većoj proizvodnji, ali uz nestabilnije pravce opskrbe, države i kompanije veći naglasak stavljaju na sigurnost rute, skladištenje i mogućnost brzog preusmjeravanja tokova. U tom smislu, Jadranski naftovod ostaje jedna od ključnih infrastrukturnih točaka za opskrbu rafinerija u ovom dijelu Europe.
Promjene unutar OPEC+ mogle bi zato imati dvostruki učinak. Kratkoročno, povećanje kvota i potencijalno agresivniji nastup UAE-a šalju signal da proizvođači žele zadržati utjecaj na tržište i spriječiti pretjerani rast cijena. No ako se nastave sigurnosni rizici u pomorskom prometu, cijene bi i dalje mogle ostati povišene zbog premije rizika, skupljeg transporta i straha od prekida opskrbe.
Pročitajte još:
Dugoročno, izlazak UAE-a iz OPEC-a mogao bi oslabiti disciplinu proizvođačkog kartela. Ako UAE poveća proizvodnju brže nego što tržište može apsorbirati, a druge članice pokušaju braniti tržišni udio, mogao bi se otvoriti prostor za cjenovni pritisak prema dolje. No taj scenarij vrijedi samo ako se istodobno normaliziraju logistika i izvoz. U suprotnom, višak proizvodnih kapaciteta ostaje manje važan od uskih grla u transportu.
Za potrošače i industriju u regiji to znači da cijena nafte neće ovisiti samo o tablicama proizvodnih kvota. Ovisit će o tome hoće li bareli iz Zaljeva moći neometano na tržište, hoće li Europa imati dovoljno alternativnih pravaca i koliko će infrastruktura poput JANAF-a moći amortizirati šokove u opskrbi. Drugim riječima, naftno tržište ponovno pokazuje da sigurnost opskrbe nije samo pitanje količine, nego i geografije.
