Hrvatska uvozi radnike, ali još ne zna privlači li talente

Hrvatska je posljednjih godina postala zemlja u koju se sve više dolazi raditi. Na ulicama, gradilištima, u restoranima, hotelima, dostavi i trgovini to je već odavno vidljivo. No iza svakodnevne slike stranih radnika otvara se drugo, važnije pitanje: dolaze li u Hrvatsku samo ljudi koji popunjavaju najteže i najslabije plaćene poslove ili zemlja uspijeva privući i digitalne nomade, visoko kvalificirane stručnjake, IT-jevce, inženjere, menadžere i ljude koji ovdje mogu stvarati veću dodanu vrijednost?

Odgovor na to pitanje zasad nije jednostavan, jer ga Hrvatska statistički ne vidi dovoljno dobro.

Prema odgovoru Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za Financije.hr, HZMO ne raspolaže službenim podacima o broju osiguranika koji su strani državljani jer u svojim evidencijama ne vodi podatke o državljanstvu osiguranika. Zavod, međutim, provodi interno istraživanje o broju osiguranika stranih osoba prema obilježju države izdavanja putne isprave, što, kako posebno napominje, ne znači nužno i državljanstvo osiguranika.

Prema tim podacima, na dan 31. svibnja 2026. u sustavu je bilo evidentirano 142.697 osiguranika državljana trećih zemalja, odnosno osoba izvan Europske unije, Europskog gospodarskog prostora i Švicarske. Najviše ih je bilo iz Bosne i Hercegovine, 28.196, zatim iz Nepala, 23.588, Filipina, 17.597, Srbije, 16.726, te Indije, 10.816.

Ti brojevi dobro pokazuju razmjere promjene na hrvatskom tržištu rada. Hrvatska više nije samo zemlja iz koje se odlazi, nego i zemlja u koju se dolazi. No struktura tog dolaska i dalje ostaje djelomično nejasna.

Na pitanje postoje li podaci koji bi omogućili razlikovanje visokokvalificiranih stranih radnika, primjerice u IT-u, financijama, inženjerstvu ili menadžmentu, od radnika u sezonskim i niže plaćenim djelatnostima, HZMO odgovara da su svi podaci kojima raspolaže dostupni kroz prikaz osiguranika prema djelatnosti. Drugim riječima, sustav može pokazati gdje su osiguranici formalno raspoređeni, ali ne i dovoljno jasno kakvu kvalifikacijsku, dohodovnu i profesionalnu strukturu donose.

To je velik problem ako Hrvatska želi voditi ozbiljnu migracijsku i razvojnu politiku. Jedna je stvar znati koliko je stranih radnika u zemlji. Druga je znati radi li se pretežno o radnicima u deficitarnim, niže plaćenim poslovima ili i o ljudima koji donose znanje, kapital, poduzetničke mreže, međunarodno iskustvo i visoke prihode.

Razlika je važna. Sezonski radnik koji dolazi u turizam, građevinu ili dostavu rješava neposredan problem manjka radne snage. Visoko kvalificirani strani profesionalac može otvoriti drugu vrstu učinka: povećati poreznu bazu, pokrenuti tvrtku, zaposliti druge, donijeti specifična znanja i povezati Hrvatsku s globalnim tržištima rada.

Digitalni nomadi dodatno kompliciraju sliku. Hrvatska se posljednjih godina rado predstavljala kao atraktivna destinacija za rad na daljinu. More, sigurnost, članstvo u Europskoj uniji, relativno dobra prometna povezanost i kvaliteta života čine je privlačnom za strance koji mogu raditi iz bilo kojeg mjesta. No pitanje je koliko ih zaista ostaje, koliko troše, koliko se integriraju u lokalnu ekonomiju i koliko ih Hrvatska može pretvoriti iz privremenih gostiju u dugoročan razvojni resurs.

Za sada se čini da je Hrvatska mnogo uspješnija u administriranju radnih dozvola nego u razumijevanju nove strukture migracija. U službenim evidencijama bolje se vidi manjak radnika nego potencijal dolaska talenata.

Podaci HZMO-a pokazuju i brzinu promjene. Broj osiguranika državljana trećih zemalja kontinuirano raste od 2020. godine. Krajem siječnja 2020. evidentirano ih je bilo 39.245, dok ih je krajem svibnja 2026. bilo 142.697. To znači da je u nešto više od šest godina broj takvih osiguranika više nego utrostručen.

Posebno se snažan rast vidi nakon 2022. godine. Hrvatsko tržište rada tada je već bilo pod pritiskom manjka domaće radne snage, iseljavanja, starenja stanovništva i potrebe turizma, građevine, logistike i uslužnih djelatnosti za dodatnim radnicima. Ulazak u Schengen i europodručje dodatno je promijenio položaj Hrvatske, ali ne nužno i kapacitet države da kvalitetno prati tko dolazi i zašto.

U javnoj raspravi strani radnici često se promatraju kroz prizmu nužde: nema dovoljno konobara, kuhara, sobarica, građevinara, vozača i dostavljača. To je realan problem. No ako se tema zadrži samo na tome, Hrvatska propušta širu raspravu o tome kakvu radnu migraciju želi.

Želi li biti zemlja koja uvozi radnu snagu samo da bi održala postojeći model niskih plaća i sezonske ekonomije? Ili želi postati zemlja koja može privući i zadržati ljude s višim primanjima, znanjem i poduzetničkim ambicijama?

Za drugi scenarij nisu dovoljni lijepa obala i promocija digitalnog nomadstva. Potrebni su brzi i jasni administrativni postupci, porezna predvidljivost, kvalitetno zdravstvo i školstvo, stanovanje koje nije preskupo za lokalno stanovništvo, ali ni kaotično za doseljenike, te poslovno okruženje u kojem stranac može jednostavno otvoriti tvrtku, zaposliti ljude i ostati dulje od jedne turističke sezone.

Hrvatska bi pritom morala znati razlikovati nekoliko skupina koje se danas često stavljaju u isti koš. Jedno su strani radnici koji dolaze preko dozvola za konkretne poslove. Drugo su digitalni nomadi koji rade za strane poslodavce ili vlastite klijente. Treće su visokokvalificirani profesionalci koji se zapošljavaju kod domaćih ili međunarodnih kompanija u Hrvatskoj. Četvrto su poduzetnici i investitori koji dolaze zbog poslovne prilike.

Svaka od tih skupina ima drukčije potrebe i drukčiji učinak na gospodarstvo.

Radnik u građevini ili turizmu rješava kratkoročni manjak ljudi u sektorima koji već ovise o uvozu rada. Digitalni nomad povećava potrošnju, ali ne mora nužno biti dio domaćeg tržišta rada. Strani IT stručnjak, inženjer ili menadžer može povećati produktivnost i pomoći domaćim kompanijama da se uključe u složenije lance vrijednosti. Poduzetnik može otvoriti nova radna mjesta i privući kapital.

Ako statistika ne razlikuje te skupine, teško je oblikovati pametnu politiku.

Upravo zato podaci HZMO-a otvaraju važnu temu. Oni potvrđuju da se Hrvatska strukturno promijenila i da je broj osiguranika iz trećih zemalja znatno porastao. No istodobno pokazuju granice sadašnjeg sustava praćenja. Država zna da je stranih osiguranika sve više, ali još nema dovoljno preciznu sliku o njihovoj profesionalnoj vrijednosti, kvalifikacijama, plaćama i dugoročnom ostanku.

To je problem za tržište rada, poreznu politiku, stanovanje, obrazovanje, integraciju i razvoj.

Ako Hrvatska želi dugoročno rješavati demografski pad i manjak radne snage, morat će uvoziti ljude. No ako želi rasti brže i produktivnije, morat će se natjecati i za talente. A za to najprije mora znati tko joj već dolazi.

Danas Hrvatska vidi radnike ali ostaje pitanje vidi li profesionalce.