Utrka u umjetnoj inteligenciji više se ne vodi samo modelima i čipovima. Kompanije sada moraju financirati podatkovne centre, električnu energiju, mreže i goleme količine naprednih procesora, a iznosi potrebnog kapitala sve se češće mjere desecima i stotinama milijardi dolara. AI tako postupno postaje i jedna od najvećih novih priča na tržištu duga.
Umjetna inteligencija počela je kao tehnološka utrka. Prvo se gledalo tko ima najbolji model, zatim tko može nabaviti dovoljno Nvidia čipova, a danas se sve više postavlja drugo pitanje: tko može platiti infrastrukturu potrebnu da ti modeli uopće rade?
Odgovor je sve češće – tržišta kapitala. SpaceX Elona Muska pokušava prikupiti oko 40 milijardi dolara za veliku narudžbu Nvidia čipova, kroz kombinaciju oko deset milijardi dolara bankarskih kredita i 30 milijardi dolara investicijskog duga.
Apollo Global Management trebao bi predvoditi financiranje, a u posao se uključuju institucionalni investitori koji mogu kupovati obveznice kompanija investicijskog rejtinga. SpaceX pritom nije izoliran slučaj. Apollo je već sudjelovao u višedesetmilijardskim financiranjima čipova, dok je Nvidia okupila neke od najvećih svjetskih investicijskih kuća oko platforme vrijedne 500 milijardi dolara za financiranje kupnje čipova i šire AI infrastrukture.
BlackRock, Blackstone, Brookfield, Goldman Sachs, KKR i Apollo samo su dio financijskog sustava koji se sve izravnije uključuje u AI investicijski ciklus. To mijenja samu prirodu AI booma.
Više nije riječ samo o investitorima koji kupuju dionice tehnoloških kompanija očekujući rast dobiti. Sve veći dio kapitala dolazi kroz obveznice, privatni kredit, strukturirano financiranje i dugoročne infrastrukturne projekte.
AI više ne troši samo struju, nego i kapital
Razlog je jednostavan: moderna umjetna inteligencija fizički je iznimno zahtjevna. Za treniranje i pokretanje velikih modela potrebni su napredni čipovi, podatkovni centri, hlađenje, električna energija, mrežna infrastruktura i zemljište. Svaki od tih elemenata zahtijeva kapital.
Najveće tehnološke kompanije dio ulaganja još mogu financirati iz vlastitih golemih novčanih tokova. No kako se projekti povećavaju, ni njihove bilance više nisu jedini izvor novca. Zato se pojavljuje novi model u kojem tehnološke kompanije, proizvođači čipova, investicijski fondovi, banke, osiguravatelji i mirovinski fondovi zajedno financiraju infrastrukturu.
Za kreditore je privlačnost jasna. Podatkovni centri često imaju dugoročne ugovore s velikim tehnološkim kompanijama, što može stvarati relativno predvidljive prihode. Istodobno se očekuje da će potražnja za računalnim kapacitetima još godinama snažno rasti. Ali upravo tu nastaje i rizik.
Ako današnja ulaganja počivaju na pretpostavci da će potražnja za AI kapacitetima nastaviti rasti gotovo eksponencijalno, svaki ozbiljniji pad očekivanih prihoda može vrlo brzo promijeniti računicu. Tada problem više ne bi bio samo pad cijene tehnoloških dionica. Dio rizika već bi se nalazio u kreditnom sustavu.
To je posebno zanimljivo u trenutku kada su kamatne stope visoke, a investitori mogu ostvariti solidan prinos i na državnom dugu.
AI infrastruktura zato mora generirati dovoljno velik povrat da opravda i ogroman početni kapital i visoku cijenu njegova financiranja.
Najvažnije pitanje više nije koliko AI može rasti, nego koliko može zaraditi
Tržište zasad vjeruje da će umjetna inteligencija donijeti dovoljno velik rast produktivnosti i prihoda da opravda investicijski val. Najveće tehnološke kompanije nastavljaju povećavati kapitalne izdatke, a potražnja za najnaprednijim čipovima ostaje snažna.
No sama veličina planiranih ulaganja znači da se prag uspjeha podiže. Ako kompanija uloži nekoliko milijardi dolara u novu tehnologiju i ostvari umjeren povrat, to može biti prihvatljivo. Ako cijeli sektor uloži stotine milijardi dolara, očekivanja postaju znatno viša.
Kupci AI usluga moraju pokazati da im tehnologija doista povećava prihode, smanjuje troškove ili podiže produktivnost dovoljno da opravda račune za modele i infrastrukturu. U suprotnom, tehnološke kompanije mogu se naći s previše podatkovnih kapaciteta, proizvođači čipova s manjim narudžbama, a investitori s dugom čija je vrijednost građena na daleko optimističnijim projekcijama.
Tu se AI priča počinje približavati klasičnom infrastrukturnom ciklusu. Željeznice, telekomunikacije, internet i obnovljiva energija prolazili su kroz faze u kojima su ogromna ulaganja prethodila jasnoj slici o tome tko će na kraju ostvariti najveći povrat.
Pročitajte još:
Tehnologija pritom može potpuno opravdati očekivanja, a da svi koji su je financirali ne zarade. I upravo je to možda najvažnija razlika između pitanja hoće li AI promijeniti gospodarstvo i pitanja hoće li svako današnje AI ulaganje biti profitabilno. Prvo izgleda sve vjerojatnije dok je drugo mnogo manje sigurno.
AI boom zato sve više postaje test ne samo tehnoloških kompanija nego i financijskog sustava koji ih prati.
Ako se očekivani prihodi materijaliziraju, stotine milijardi dolara novog duga mogu financirati jednu od najvećih infrastrukturnih transformacija posljednjih desetljeća. Ako ne, upravo bi golema količina kapitala koja danas ubrzava AI revoluciju mogla postati njezin najveći financijski rizik.
