Prijedlog novog modela obavljanja poslova zaštite na radu, prema kojem bi se poslodavcima propisivao minimalni broj sati za obavljanje tih poslova, za velik broj mikro i malih poduzetnika mogao bi značiti novo administrativno i financijsko opterećenje, upozoravaju iz Udruge Glas poduzetnika. Naime, raspravlja se o tome da se za poslodavce do 49 zaposlenih uvede nova obveza.
Pritom ističu da sigurnost radnika mora biti cilj, ali ne kroz fiksne administrativne modele koji ne razlikuju stvarni rizik od birokratske forme.
“Zaštita na radu je važna. Radnici moraju biti sigurni. Pravila moraju postojati. Tu nema spora. Problem nastaje kada se zaštita na radu počne mjeriti tablicom sati, a ne stvarnim rizikom na radnom mjestu”, ističu u priopćenju.
Također upozoravaju da postoji bitna razlika u tome ima li poslodavac 40 ljudi u uredu, trgovini, proizvodnji ili na terenu. Jer, iako je broj zaposlenih važan podatak, smatraju da to ne može biti gotovo jedino mjerilo.
Prema prijedlogu o kojem se raspravlja, poslodavci do 49 radnika morali bi osigurati najmanje pet sati tjedno za poslove zaštite na radu, osim u posebnim slučajevima poslova malog rizika. To znači oko 20 sati mjesečno.
Ako mali poduzetnik te poslove ne može organizirati interno, nego ih mora ugovarati izvana, takva obveza može predstavljati značajno dodatno financijsko i administrativno opterećenje, mišljenja su u UGP-u.
Ističu da je za velike tvrtke to možda samo jedna stavka u tablici. No, prema mišljenju UGP-a, za malog poduzetnika to je često razlika između ulaganja u radnika, opremu ili dodatnih troškova koje nova regulativa nameće poslovanju.
Navode i primjere. Mala trgovina s 12 zaposlenih, uredska tvrtka s 45 ljudi i poduzetnik koji je upravo prešao s 49 na 51 zaposlenog, smatraju, ne mogu se tretirati po istom automatizmu kao poslodavci s bitno složenijim i opasnijim radnim uvjetima. Rizici nisu isti, pa ni obveze ne bi smjele biti iste.
Ističu da UGP ne traži manje sigurnosti za radnike. Traže pametniji, pravedniji i provediviji sustav. Smatraju da se zaštita na radu mora se temeljiti na stvarnom riziku: kakav se posao obavlja, gdje se obavlja, koliko je lokacija, koliko ima ozljeda na radu, kakva je oprema i koje su stvarne preventivne potrebe.
Pročitajte još:
“Ako toga nema, zaštita na radu pretvara se u formalnost. Poslodavac plaća sate jer mora, stručnjak ispunjava satnicu jer pravilnik tako traži, a radnik na kraju ne dobiva nužno veću sigurnost”, zaključuju u UGP-u.
Udruga zato traži detaljniju procjenu financijskih i administrativnih učinaka ovakve obveza na mikro, male i srednje poduzetnike. Također, traže da se sporne odredbe o fiksnoj minimalnoj satnici izbrišu ili bitno izmijene,
posebno za mikro i male poslodavce.
