Na nedavno održanoj konferenciji za medije u Ankari, uz glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, Donald Trump oštro je napao Madrid zbog obrambenih izdvajanja. Nazvao je Španjolsku “užasnim partnerom” u NATO-u, rekao da “ne sudjeluje” i “ne plaća” te pozvao na prekid trgovine i putovanja sa Španjolskom.
“Španjolska je užasan partner u NATO-u. Ne sudjeluju. Ne plaćaju. Ne želim imati ništa sa Španjolskom. Prekinite svu trgovinu sa Španjolskom, molim vas, uključujući posjete”, rekao je na konferenciji za medije u Ankari s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom.
“Nemojte čak ni razgovarati s njima. Oni su beznadni, loši ljudi”, rekao je predsjednik. “Ima još nekoliko takvih, ali posebno Španjolska”, dodao je.
Prema podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, Španjolska je 2025. za obranu izdvajala 2,1 posto BDP-a, što je rast u odnosu na 1,4 posto 2021., ali i dalje zaostaje za većinom europskih zemalja.
Rutte se uključio dok je sjedio pokraj Trumpa i rekao predsjedniku: “Naveli ste Španjolsku da plaća dva posto. Trošili su, napravili su velik korak prošle godine.” Rutte je dodao da još postoje “pitanja koja moramo riješiti” u vezi sa Španjolskom.
Napad na Španjolsku otvara pitanje: je li Pedro Sánchez jedini europski čelnik koji se usudio otvoreno reći da nova NATO matematika nije samo sigurnosna, nego i fiskalna, socijalna i politička odluka?
Sam spor se ne vodi oko stare granice od dva posto BDP-a za obranu. Ista je u NATO-u praktički već postala jučerašnja tema. Novi politički pritisak dolazi iz obveze dogovorene na summitu u Haagu, prema kojoj bi saveznice do 2035. trebale ulagati pet posto BDP-a u obranu i obrambeno povezane rashode.
Tih pet posto ne znači da sve ide izravno na vojsku. NATO-ov model dijeli cilj na 3,5 posto BDP-a za temeljne obrambene izdatke, odnosno vojsku, opremu, naoružanje, modernizaciju i operativne sposobnosti, te dodatnih 1,5 posto za šire sigurnosno povezane izdatke, poput infrastrukture, kibernetičke sigurnosti, otpornosti, logistike i drugih područja povezanih s obranom.
Politička poruka iz Washingtona mnogo je jednostavnija: Europa mora trošiti više, brže i uvjerljivije.
Španjolska je u toj priči iznimka. Sánchez je odbio prihvatiti puni cilj od pet posto BDP-a kao obvezu za Madrid i inzistirao na tome da je za Španjolsku realistična razina oko 2,1 posto BDP-a. Njegov argument nije da obrana nije važna, nego da se sigurnost ne može svesti na utrku u postocima koja iz proračuna istiskuje sve ostalo.
Španjolska kao jedina pukotina u novom konsenzusu
Sánchez se tako sada našao u poziciji gdje s jedne strane stoji Rusija, rat u Ukrajini, a s druge, nestabilnost Bliskog istoka, američka nepredvidivost i širi sigurnosni rizici što Trumpu svakako služi kao vrlo jak argument za veća obrambena izdvajanja.
Pet posto BDP-a nije samo tehnička stavka nego i golema politička odluka. Za mnoge europske države to znači desetke milijardi eura novih rashoda koji se moraju financirati ili većim prihodima, ili rezanjem drugih proračunskih prioriteta, ili većim deficitom. U trenutku kada se europski lideri natječu tko će uvjerljivije pokazati Trumpu da “isporučuje”, Sánchez ostaje gotovo usamljen u otporu prema novoj normi. Nije stoga slučajno da je baš Španjolska postala simbol neposluha.
Za Trumpa, to je pak idealna meta. Španjolska nije istočno krilo NATO-a, nije Poljska, nije Baltik, nije država koja živi s izravnim osjećajem ruske prijetnje. Madrid je lakše prikazati kao freeloadere nego objašnjavati zašto bi europske države različite sigurnosne geografije morale imati identičan proračunski tempo.
Hrvatska ne prkosi, nego se pokušava uklopiti
Hrvatska se u ovoj priči ne nalazi u španjolskom taboru gdje je Zagreb politički jasno prihvatio logiku povećanja obrambenih izdvajanja.
Hrvatska je već dosegnula stari NATO cilj od dva posto BDP-a. Ministarstvo obrane navodilo je da su izdvajanja u 2025. dosegnula oko 2,1 posto BDP-a, uz velik udio rashoda za opremanje i modernizaciju.
Za 2026. obrambeni proračun planiran je na oko 1,63 milijarde eura, odnosno 2,08 posto BDP-a. Plan je da izdvajanja prijeđu 2,5 posto BDP-a u 2027. i 2028. godini, da do 2030. dosegnu oko tri posto, a da se do 2035. Hrvatska približi NATO cilju od 3,5 posto BDP-a za temeljnu obranu. Uz dodatnih 1,5 posto za šire obrambeno povezane rashode, to je hrvatska verzija uklapanja u novi NATO okvir.
S druge strane, Hrvatska ima iskustvo rata, nalazi se na jugoistoku Europe, u blizini nestabilnih prostora i u savezu u kojem se sigurnosna ozbiljnost sve više mjeri brojkama. Uz to, domaća obrambena politika zadnjih godina ima i snažnu modernizacijsku dimenziju: opremanje vojske, nabava tehnike, povratak vojske u pojedine gradove, veći naglasak na vojnu industriju i status vojnika.
Za Hrvatsku povećanje obrambenih izdvajanja zato nije samo udovoljavanje Trumpu već se može predstaviti i kao zakašnjela modernizacija sustava koji je godinama bio podfinanciran.
Međutim, ukoliko Hrvatska doista ide prema 3,5 posto BDP-a za obranu do 2035., a uz šire obrambeno-sigurnosne rashode prema ukupnih pet posto, to bi mogao biti ozbiljan proračunski zaokret. Takva razina izdvajanja tražit će jasne prioritete, strogu kontrolu nabave i odgovor na pitanje što Hrvatska želi dobiti za taj novac.
Treba imati na umu da mali saveznici nemaju luksuz velikih promašaja – svaki euro mora biti povezan s konkretnim sposobnostima: protuzračnom obranom, u novije vrijeme i kibernetičkom sigurnošću, logističkom otpornošću, pričuvom, zaštitom kritične infrastrukture, bespilotnim sustavima, domaćom industrijom i interoperabilnošću s NATO-om.
Ako se povećanje potrošnje pretvori samo u političku demonstraciju lojalnosti, Hrvatska će plaćati račun bez dovoljnog sigurnosnog učinka. Ako se iskoristi za pametnu modernizaciju, onda se može pretvoriti u jedan od važnijih razvojnih ciklusa države.
Postavlja se stoga pitanje koje će Europa ionako morati otvoriti: ako NATO traži pet posto BDP-a, tko odlučuje kako se taj novac troši, kome ide industrijska korist i što se događa s ostatkom javne politike?
