Microsoft je u SAD-u nedavno ponovno otvorio staru i politički vrlo zapaljivu temu: mogu li velike kompanije istodobno otpuštati domaće radnike i zapošljavati strane?
Američki tehnološki div najavio je tisuće otkaza, uključujući značajan broj radnih mjesta u Xbox diviziji, dok je istodobno ove godine dobio odobrenja za zapošljavanje više od dvije tisuće stranih radnika kroz H-1B vizni program.
U američkoj raspravi to je odmah pretvoreno u pitanje zamjene domaćih radnika jeftinijom stranom radnom snagom. Kritičari tvrde da velike tehnološke kompanije koriste vizne programe kako bi smanjile troškove rada, dok kompanije odgovaraju da odluke o otkazima ovise o poslovnim potrebama, a ne o viznom statusu zaposlenika.
Rasprava nije samo američka.
Hrvatska nema H-1B program, nema Silicijsku dolinu i nema tisuće stranih inženjera koji ulaze u domaće tehnološke gigante. Ali ima vlastitu verziju istog pitanja: u kojem trenutku zapošljavanje stranih radnika prestaje biti odgovor na manjak radne snage i postaje način održavanja poslovnih modela koji više ne funkcioniraju bez nižeg troška rada?
To je pitanje sve važnije jer je Hrvatska u nekoliko godina iz zemlje iz koje se odlazilo raditi u inozemstvo postala zemlja koja uvozi radnu snagu.
Prema najnovijim podacima MUP-a, od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. izdano je ukupno 94.113 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja.
Najviše ih je izdano u turizmu i ugostiteljstvu, 39.054, zatim u graditeljstvu, 23.708, industriji, 10.885, prometu i vezama, 5.884, te trgovini, 5.605.
Od ukupnog broja dozvola, 37.230 odnosilo se na novo zapošljavanje, 36.601 na produljenje postojećih dozvola, a 20.282 na sezonske radnike.
Najviše dozvola izdano je državljanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Filipina, Nepala, Sjeverne Makedonije, Indije, Uzbekistana, Kosova, Egipta i Albanije.
To znači da hrvatsko tržište rada više nije samo lokalno tržište. Ono je regionalno i globalno, osobito u sektorima koji se oslanjaju na fizički rad, smjenski rad, sezonu i niže plaćene poslove.
Hrvatska nema višak radnika, nego manjak ljudi
Za razliku od američke rasprave, hrvatski problem ne počinje u tehnološkom sektoru, nego u demografiji.
Hrvatska tako ima sve manje radno sposobnog stanovništva, snažan turistički sektor, građevinu koja se oslanja na terenski rad, promet i dostavu koji traže sve više ljudi te industriju kojoj nedostaju operativni radnici.
Istodobno, broj osiguranika u HZMO-u raste. Krajem lipnja 2026. u evidenciji HZMO-a bilo je 1.798.712 osiguranika, što je 15.196 više nego godinu ranije.
Na prvi pogled to izgleda kao dobra vijest. Više osiguranika znači više zaposlenih, više doprinosa i širu bazu za mirovinski sustav.
No, struktura tog rasta pokazuje i novu ovisnost hrvatskog gospodarstva. Turizam, ugostiteljstvo, graditeljstvo, dostava, logistika, trgovina i dio industrije sve teže funkcioniraju bez stranih radnika. U nekim sektorima više nije pitanje hoće li poslodavac zaposliti radnika iz Nepala, Filipina, Indije, Bosne i Hercegovine ili Srbije, nego hoće li uopće moći otvoriti sezonu, završiti gradilište ili popuniti smjene bez njih.
U američkom slučaju bijes se često gradi oko ideje da strani radnici zamjenjuju domaće na poslovima koje domaći radnici žele i mogu raditi dok se Hrvatskoj slika čini mnogo složenijom. Strani radnici često ulaze upravo u poslove za koje domaćih radnika nema dovoljno, za koje je interes slab ili za koje su uvjeti rada takvi da ih domaći radnici sve češće odbijaju.
Test tržišta rada postoji, ali ne rješava sve
Hrvatska formalno više nema kvotni sustav zapošljavanja stranaca. Umjesto toga primjenjuje se test tržišta rada.
To znači da poslodavac koji želi zaposliti državljanina treće zemlje, prije podnošenja zahtjeva za dozvolu za boravak i rad, mora provjeriti ima li mogućnost zaposliti radnika s hrvatskog tržišta rada.
Ako Hrvatski zavod za zapošljavanje utvrdi da u evidenciji nema nezaposlenih osoba traženog profila, poslodavac može nastaviti postupak zapošljavanja stranog radnika. Na papiru, to bi trebalo štititi domaće radnike ali u praksi test tržišta rada ne odgovara na sva pitanja. On može pokazati da za određeno zanimanje nema dostupnih nezaposlenih osoba, ali ne govori dovoljno o tome zašto ih nema.
Nema li ih zato što je Hrvatska demografski iscrpljena? Zato što su radnici otišli u inozemstvo? Zato što je plaća preniska? Zato što su uvjeti rada loši? Zato što je smještaj skup? Ili zato što je poslovni model poslodavca izgrađen na pretpostavci da rad mora biti jeftin i fleksibilan?
Zapošljavanje stranih radnika može biti nužno i korisno, ali ako se koristi kao zamjena za dizanje plaća, ulaganje u produktivnost i bolje uvjete rada, onda ono postaje način odgađanja prilagodbe gospodarstva. Drugim riječima, pravi problem nisu strani radnici već činjenica da se od njih lako može napraviti svojevrsni “amortizer” za sve slabosti domaćeg tržišta rada.
Hrvatska ovisi o radnicima koje još nije naučila integrirati
Još jedan hrvatski paradoks jest da gospodarstvo sve više ovisi o stranim radnicima, ali se društvo i institucije još ponašaju kao da je riječ o privremenoj pojavi.
Brojke međutim pokazuju suprotno. U prvoj polovici 2026. gotovo je jednak broj dozvola izdan za novo zapošljavanje i za produljenje postojećih dozvola. To znači da strani radnici više nisu samo jednokratno sezonsko rješenje. Dio njih ostaje, produljuje dozvole i postaje trajniji dio tržišta rada.
Najviše dozvola izdano je u policijskim upravama koje pokrivaju Zagreb, Istru, Split, Primorje, Dubrovnik i Zadar. To su područja u kojima se spajaju turizam, usluge, građevina, logistika i najveća potražnja za radom.
No javna rasprava i dalje često ostaje na dvije krajnosti gdje s jedne strane, poslodavci govore da bez stranih radnika nema sezone, gradilišta ni rasta, a s druge strane, dio javnosti strahuje od pritiska na plaće, smještaj, sigurnost i društvenu koheziju.
Obje strane vide dio istine, i poslodavci su u pravu kada kažu da domaćih radnika za mnoge poslove nema dovoljno. Ali radnici su također u pravu kada pitaju bi li ih bilo više da su plaće veće, uvjeti bolji, a rad manje nesiguran.
Američka lekcija za Hrvatsku
Američki slučaj s Microsoftom i H-1B vizama nije preslikan na Hrvatsku, ali nudi važnu lekciju.
Problem ne nastaje kada kompanija zaposli stranca. Problem nastaje kada javnost stekne dojam da se pravila koriste protiv domaćih radnika. U SAD-u se ta sumnja javlja kada velika tehnološka kompanija otpušta ljude, a istodobno dobiva tisuće odobrenja za strane radnike.
U Hrvatskoj bi se ista sumnja mogla pojaviti ako poslodavci masovno uvoze radnike, a istodobno drže plaće niskima, ne ulažu u produktivnost i očekuju da država administrativno olakša svaki novi val zapošljavanja iz trećih zemalja.
Zato je važno razlikovati dvije stvari: jedno je zapošljavanje stranih radnika zato što domaćih radnika stvarno nema, a drugo je zapošljavanje stranih radnika zato što domaći radnici ne žele raditi pod ponuđenim uvjetima.
Prvo je ekonomska nužnost. Drugo je znak da tržište rada šalje poruku koju poslodavci možda ne žele čuti.
Rasprava ne smije biti protiv stranih radnika
Ljudi koji dolaze raditi iz Nepala, Filipina, Indije, Bosne i Hercegovine, Srbije ili drugih zemalja ne stvaraju hrvatske probleme. Oni dolaze zato što hrvatsko gospodarstvo traži radnike, a njihove zemlje nude radnu snagu.
Mnogi rade poslove koje domaći radnici više ne žele raditi, rade u teškim uvjetima, često žive u skučenom smještaju i ovise o poslodavcu, agenciji i administraciji koju ne poznaju dovoljno.
Ako postoji zlouporaba sustava, onda odgovornost nije na radniku koji je došao zaraditi plaću, nego na poslodavcu, posredniku i institucijama koje moraju nadzirati uvjete rada. Zato Hrvatska ne treba histeriju oko stranih radnika već ozbiljnu politiku rada.
To znači jasnije kontrole poslodavaca i agencija, bolji nadzor smještaja, brže sankcije za kršenje prava radnika, ali i iskrenu raspravu o plaćama u sektorima koji najviše uvoze radnu snagu.
Znači, ukoliko restoran, hotel, gradilište ili dostavna platforma mogu poslovati samo uz stalni dotok radnika iz siromašnijih zemalja, onda pitanje nije samo imigracijsko već postaje pitanje produktivnosti, marži i kvalitete poslovnog modela.
Hrvatska će i dalje trebati strane radnike. To je realnost demografije, turizma i tržišta rada, ali ne smije postati izgovor da se odustane od domaćih radnika.
Stoga, američka rasprava oko Microsofta može biti korisna kao upozorenje. Ne zato što je hrvatska situacija ista, nego zato što pokazuje koliko brzo tema stranih radnika postaje politički eksplozivna kada ljudi osjete da se ekonomska pravila pišu mimo njih.
U Hrvatskoj je još moguće izbjeći takav scenarij, ali samo ako se o stranim radnicima prestane govoriti kao o privremenoj zakrpi i počne govoriti kao o trajnoj promjeni tržišta rada.
Pročitajte još:
Kako svaka trajna promjena traži pravila – tako to radi i ova. Međutim sada se ne bi trebalo misliti na pravila koja će zatvoriti granice, nego se treba usredotočiti na pravila koja će spriječiti da se manjak radnika pretvori u utrku prema jeftinijem radu.
Pravo pitanje tako nije trebaju li Hrvatskoj strani radnici – trebaju. Pravo pitanje je međutim hoće li Hrvatska na njima graditi modernije gospodarstvo ili samo jeftiniju verziju starog.
