Maja Pokrovac, direktorica OIEH: Hrvatska može biti 100 posto obnovljiva, ali još imamo puno posla

Gospodarsko-interesno udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) okuplja energetske tvrtke s ukupno 80 posto instaliranog kapaciteta za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj, kao i ostalu OIE industriju: proizvođače električne opreme, servisne i potporne djelatnosti, developere i konzultante.

U Hrvatskoj su to ujedno pioniri projekata obnovljivih izvora energije, jer je u posljednjih 15 godina nositelj investicija u ovoj djelatnosti najvećim dijelom – privatni sektor.

Primarni cilj udruženja je potaknuti opći društveni dogovor da je budućnost Hrvatske u obnovljivim izvorima energije. Zalažu se za transparentno prikazivanje uloge i utjecaja svih obnovljivih izvora energije na građane i industriju, i u posljednjih deset godina napravili su značajne iskorake, uvjereni da Hrvatska može biti 100 posto obnovljiva, o čemu je za Financije.hr govorila direktorica Udruge Maja Pokrovac.

Kako ocjenjujete poziciju Hrvatske danas, u odnosu na period prije deset godina, kada govorimo o OIE? Koliko toga smo napravili u proteklom periodu?

“Obnovljivi izvori energije (OIE) su od marginalnog i pomalo futurističkog pojma postali naša realnost i svakodnevna tema razgovora, kako u poslovnoj tako i u političkoj i javnoj sferi. I ne samo razgovora, već i djelovanja, jer danas pratimo nezaustavljivi rast ulaganja u obnovljive izvore energije. OIEH snažno i stručno posljednjih sedam godina podupire tranziciju na čistu energiju. Okupljamo energetske tvrtke koje čine 80 posto instaliranog kapaciteta OIE u Hrvatskoj. Naši članovi svojim djelovanjem tako direktno utječu na smanjenje emisija stakleničkih plinova i paralelno pomažu razvoju društva i zapošljavanju u zelena zanimanja, što je dio rješenja koje nalaže Zeleni plan EU.

Izradili smo, u suradnji sa znanstvenom i stručnom zajednicom, studije i predložili mjere koje potencijal pretvaraju u mogućnost kako bi ostvarili zajednički cilj, a to je energetska samodostatnost naše zemlje. Definirali smo GO-TO zone za prostor čitave kopnene Hrvatske, koje su pogodne za brzi razvoj OIE s minimalnim utjecajem na okoliš. Studijom o potencijalu obnovljivih izvora energije na moru identificirali smo mogućnost za razvoj 25 GW pučinskih vjetro i solarnih elektrana i to samo u sjevernom Jadranu, na području s niskim utjecajem na okoliš, a kada bismo razvili samo četvrtinu tog potencijala mogli bismo postati i izvoznik zelene energije. Posljednjih mjeseci, intenzivno radimo na promociji agrosunčanih elektrana i iniciramo uspostavu zakonske regulative. Predstavili smo poslovnoj zajednici RE-Source platformu kojom se putem PPA ugovora električna energija iz OIE kupuje izravno od proizvođača. Tako se može ugovoriti kupnja električne energije između jedne vjetroelektrane u Dalmaciji i prehrambenog lanca u Slavoniji. Mogućnosti ovih ugovora su neograničene.

Pomaci su dakle vidljivi, no Hrvatska je i dalje, po preprekama za razvoj OIE, na visokom trećem mjestu na razini EU. Stoga, s našim radnim skupinama, predlažemo zakonske okvire koji bi olakšali i pojednostavili taj razvoj. Po uzoru na RES Simplify EU ponudit ćemo uskoro „pOIEdnostavi – pregled uskih grla“, birokratskih nelogičnosti i nedosljednosti koje priječe razvoj OIE”.

Što je još potrebno uraditi u narednom periodu?

“Sagledat ćemo zakonodavni okvir iz nadležnosti svih ministarstva važnih za projekte OIE, sve neusklađenosti zakona i podzakonskih akata te napraviti prijedloge kako da se vrijeme realizacije projekata svede na prihvatljiv rok. U kontinentalnom dijelu Hrvatske moramo revitalizirati i potaknuti značajniji rast novih bioplinskih elektrana, koje će jedine brzo i fleksibilno moći odgovoriti na  volatilnost proizvodnje sunčanih i vjetro elektrana.

Bioplinska postrojenja koja proizvode biometan kao supstituciju za zemni plin time dodatno smanjuju veliki iznos CO2 otiska u poljoprivredi jer komprimiran biometan može već sada služiti kao pogonsko gorivo poljoprivredne mehanizacije, pa i javnog prijevoza, čime rješavamo dijelom i potrebu tranzicije transportnog sektora prema OIE izvorima. Uvjereni smo da Hrvatska može biti 100 posto obnovljiva, ali još je puno posla pred nama”.

Koliko naši građani razumiju danas važnost OIE u Hrvatskoj? Koliko nam se svijest o ovoj temi promijenila u posljednje vrijeme?

“Klimatska i energetska kriza kojima svjedočimo posljednjih godina potaknula je svijest građana o važnosti „zelenih“ tema i potrebi energetske tranzicije. Prema posljednjem istraživanju, 75 posto građana Hrvatske podržava ulaganja u OIE i ne samo da podržavaju, već i sami postaju proizvođači i istovremeno korisnici zelene energije, prvenstveno ugradnjom fotonaponskih panela na svojim krovovima. Tome je svakako doprinio razvoj tehnologije i veća dostupnost solarne opreme. Zakon o tržištu električne energije iz 2021. godine uveo je mogućnost okupljanja građana u energetske zajednice koje se mogu udružiti u proizvodnji i distribuciji električne energije, kao i osigurati skladištenje električne energije i zajedničke punionice električnih vozila.

Tim izmjenama Zakona o tržištu električne energije olabavili su se kriteriji, pa danas energetska zajednica ne mora biti priključena na jednu distributivnu trafostanicu, kako je to prije bilo definirano, već je sada dozvoljeno da član energetske zajednice građana može biti iz bilo kojeg dijela Hrvatske, neovisno o točki priključenja. To znači da se mogu udruživati građani iz Zagreba s građanima iz Dalmacije i tako razmjenjivati proizvedenu električnu energiju iz obnovljivih izvora energije. Time je otvoren put da se može proizvoditi energija u Dalmaciji, a trošiti u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Mnogi naši građani misle da je sustav prekompliciran, što dijelom i jest, ali isto tako moramo svi biti svjesni da je budućnost energije u našim rukama, da je energetska tranzicija i naša odgovornost, odgovornost koju imamo prema budućim generacijama”.

Kakav je odnos lokalnih zajednica prema OIE?

“Odnos lokalnih zajednica prema OIE je sve otvoreniji i bolji, s obzirom na brojne benefite projekata iz obnovljivih izvora energije, od otvaranja novih radnih mjesta do smanjenja emisija stakleničkih plinova i očuvanja okoliša do ekonomskog i društvenog razvoja lokalnih zajednica. Iznimno je važna uloga lokalnih zajednica u OIE projektima zbog čega je nužno od samih početaka razvoja projekata uspostaviti partnersku, otvorenu i transparentnu komunikaciju s lokalnom zajednicom.

U srpnju ove godine na snagu je stupio temeljni podzakonski akt koji omogućuje razvoj novih energetskih projekata, a to je Uredba o kriterijima za provođenje javnog natječaja za izdavanje energetskog odobrenja. Uredba je uvela niz novina, a jedna od važnijih je omogućavanje sudjelovanja jedinicama lokalne samouprave u projektima koji se grade na njenom području. Drugim riječima, omogućava se lokalnoj zajednici da može biti i suvlasnik projekta. Ujedno, lokalna zajednica ima i direktan financijski benefit s obzirom na prinose koje dobiva kroz naknadu za korištenje prostora, komunalnu naknadu i komunalni doprinos za čitavo vrijeme trajanja projekta, dakle kroz 30-35 godina”.

Pisali smo o različitoj primjeni naplate komunalnih taksi i različitom tumačenju zakona. Što bi bilo rješenje za otklanjanje ovih nedoumica?

“Tijekom razvoja projekata OIE, investitori su dužni plaćati komunalnu naknadu, komunalni doprinos te naknadu za korištenje prostora. Međutim, u praksi se prilikom obračuna komunalnih doprinosa investitori ponekad susreću s različitim tumačenjima od strane lokalne zajednice. Naime, predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave donose odluku o komunalnom doprinosu s obzirom na uređenost i opremljenost zone komunalnom infrastrukturom i položaj zona na području jedinica lokalne samouprave. Zakonom o komunalnom gospodarstvu je određeno da se komunalni doprinos i komunalna naknada ne plaća za dalekovode, kablove i makadamske puteve koji su u funkciji sunčane i vjetroelektrane. Štoviše, u pojedinačnim slučajevima jedinice lokalne samouprave mogu odobriti potpuno ili djelomično oslobođenje od plaćanja komunalnog doprinosa. Međutim, u praksi se događa da pojedine jedinice lokalne samouprave fotonaponske module ne uračunavaju u obujam građevine, dok neke druge takve module uračunavaju. Takva različita praksa jedinica lokalne samouprave dovodi do pravne nesigurnosti, a ujedno dovodi i do neravnopravnog položaja među investitorima u OIE, budući da pojedini investitori imaju bitno veće namete od drugih, u ranoj fazi projekta.

Treba imati na umu da projekti OIE nisu priključeni na komunalnu infrastrukturu, primjerice na kanalizaciju, nemaju javnu rasvjetu i pristupne ceste, niti imaju potrebe za odvozom otpada, stoga jedinice lokalne samouprave investitorima ne bi trebale obračunavati komunalnu naknadu. Nastavno na navedeno i činjenicu da investitori OIE, u pravilu, grade na područjima gdje nema uređene komunalne infrastrukture i da investitori sami sebi grade infrastrukturu, država je uvela proizvođačima električne energije plaćanje naknade za korištenje prostora po kWh isporučene električne energije, pa nema potrebe da se investitorima obračunava i komunalna naknada”.

Koliko su mjere koje Hrvatska provodi važne? Koliko su pomogle građanima da počnu koristiti OIE, koliko gospodarstvu?

“Regionalna i lokalna zajednica, privatni sektor, kao i sami građani, mogu i trebaju biti sudionici energetske tranzicije, no država ima zadatak dati okvir, pojednostaviti birokraciju i time poticati ulaganja u OIE. U tom smislu, prije svega, treba istaknuti Zakon o tržištu električne energije iz 2021. koji je dao snažan poticaj razvoju OIE i uveo značajne promjene u trajanju razvoja projekta. Prije je on znao trajati i po više od deset godina, a sad je to zakonom ograničeno na maksimalno sedam. Otvorene su i mogućnosti za inovativne poslovne modele, kao što je zatvoreni distribucijski sustav gdje se povezuju dva ili više korisnika koji se opskrbljuju električnom energijom preko zajedničkog obračunskog mjernog mjesta što omogućava pristup i korištenje električne energije na maksimalno transparentan i učinkovit način. Zakon je uveo i pojam agregatora koji će ubuduće imati puno značajniju ulogu nego do sada jer omogućava udruživanje nekoliko proizvođača ili potrošača u jedan oblik virtualne elektrane. Na našem tržištu imamo već nekoliko tvrtki koje su organizirane kao agregatori i za sada uglavnom rade s gospodarstvom i šire svoje djelovanje i na građane.

Prvi put je zakon uveo i elektromobilnost kao važan dio energetske tranzicije države. U studenom ove godine, objavljen je javni poziv Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), kojim će se sufinancirat do 50 posto troškova investicije svima onima koji su u 2023. godini u svojim kućanstvima instalirali fotonaponsku elektranu ili to namjeravaju učiniti do konca godine. Po prvi puta FZOEU dopušta retroaktivno prilaganje računa, vezivanje subvencija po kW (max 600 EUR/kW) dok su isključene prijave putem najbržeg prsta, sve što je OIEH javno komunicirao kao prijeko potrebne mjere. To je jedna od pozitivnih mjera koja će potaknuti razvoj solarnih elektrana na krovovima kako bi građani u što većoj mjeri proizvodili električnu energiju za vlastite potrebe i tako postali energetski neovisni.

Zakon o prostornom uređenju, pak, omogućio je razvoj agrosunčanih elektrana na poljoprivrednom zemljištu te proširio mogućnost postavljanja sunčanih elektrana u industrijskim i poslovnim zonama, na vodnim površinama, površinama višestruke namjene odnosno na infrastrukturne površine koje će biti ili su bile u gospodarskoj funkciji, poput odlagališta otpada, eksploatacijskih polja mineralnih sirovina i morske soli te unutar građevinskih čestica postojećih infrastrukturnih i vodnih građevina. Dakle, na dobrom smo putu, samo moramo ubrzati i pojednostavniti procedure kako bi što prije došli do cilja”.

Govorili ste o potencijalu agrosunčanih elektrana u Hrvatskoj. Kakav potencijal ima Hrvatska u ovom smislu?

“Prema izvješću Europske agencije za okoliš (EEA), Hrvatska je među tri europske zemlje s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih prilika u odnosu na bruto nacionalni proizvod. Suše u ljetnim mjesecima najveći su pojedinačni uzrok štete u hrvatskoj poljoprivredi, a od 2013. do 2016. godine prouzročile su gubitke od ukupno 400 milijuna eura, što čini 43 posto potpora isplaćenih poljoprivredi u istom razdoblju. Zato smo odlučili, u suradnji s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetom agrobiotehničkih znanosti u Osijeku te Institutom za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita izraditi Studiju o potencijalu uporabe solarne energije u poljoprivrednom sektoru i sektoru slatkovodne akvakulture u Hrvatskoj, što je četvrta studija OIEH, koju je financirala EBRD. A ona je pokazala da Hrvatska na samo pet posto poljoprivrednog zemljišta može instalirati i do 4,7 GW agrosunčanih elektrana. Kada bismo ih primijenili u sektoru slatkovodne akvakulture postavljanjem plutajućih solara mogli bismo godišnje proizvesti više od 16.000 tona ribe, što je četverostruko više u odnosu na proizvodnju posljednjih desetljeća u Hrvatskoj. Radi se o konceptu proizvodnje energije uz istovremenu proizvodnju hrane na istom poljoprivrednom zemljištu.

Dosadašnja istraživanja pokazuju kako i uz postavljanje solarnih elektrana poljoprivredne kulture neometano rastu i daju stabilne prinose, a solarna elektrana usput proizvodi i električnu energiju što stvara dodatni prihod. Važno je istaknuti i kako je ključna prednost agrosunčanih elektrana njihova uloga u zaštiti od sve češćih vremenskih ekstrema i olujnih nevremena. Studija je pokazala kako djelomično pokrivanje poljoprivrednog nasada solarnim panelima pruža zaštitu od jakih vjetrova, regulira količinu oborina koje dospijevaju na tlo, usmjerava ili akumulira višak kišnice za sušna razdoblja i djeluje kao štit protiv oštećenja od tuče. Također, pažljivim pokrivanjem nasada ostvaruje se djelomično zasjenjivanje biljaka u periodima intenzivnog sunčevog zračenja.

Ukratko, agrosolar može pomoći poljoprivrednim nasadima slično kako to rade protugradne mreže, mreže za zasjenjivanje, malč folije, sustavi za navodnjavanje i slično pa se zato i prvenstveno smatra agrotehničkom mjerom. Poljoprivrednici koji idu u korak s vremenom i koji su svjesni svih izazova koji stoje pred njima itekako su zainteresirani za nove tehnologije i nova rješenja kao što su agrosunčane elektrane koje omogućavaju dvojno korištenje poljoprivrednog zemljišta te dodatnu financijsku korist i zaštitu od vremenskih nepogoda”.

Aktivni ste kao udruga i u EU. Nedavno na konferenciji u Amsterdamu ste govorili da je Hrvatska među vodećima u PPA ugovorima? Kakve su ocjene kolega iz EU na napredak koji ostvaruje Hrvatska?

“Na konferenciji u Amsterdamu mogli smo čuti da je Hrvatska u odnosu na regiju napravila ogroman iskorak, radi čega je i OIEH postao regionalni nacionalni Re-Source hub. Činjenica da je u Hrvatskoj u vrlo kratkom vremenu, nakon što je OIEH postao nacionalni Re-Source hub posvećen razvoju PPA i cPPA ugovora, potpisano tri nova ugovora za razvoj oko 100 MW novih OIE projekata govori u prilog toj tezi. Hrvatska je tek prošle godine dospjela na popis zemalja koje razvijaju PPA ugovore zahvaljujući kojima će novi OIE projekti tek biti izgrađeni. Do 2022. godine, PPA ugovori su uglavnom bili potpisivani za postojeće OIE projekte, kojima je primjerice ugovor s HROTE-om završavao. OIEH smatra da PPA i cPPA ugovori mogu postati glavno sredstvo za razvoj novih OIE projekata u kojima developeri i kupac zelene električne energije sudjeluju u izgradnji projekata.

PPA ugovori omogućuju da se domaći potrošači i proizvođači obnovljive energije povezuju kroz joint venture, kroz zajednički projekt stvaranja novog OIE projekta i tako nastupaju prema bankama. Državni natječaji su iznimno važni, ali bez razvoja PPA neće biti željenog rasta OIE. Da bi banke projektno financirale elektrane na OIE koje nemaju poticaje, zahtijevaju da se krediti osiguravaju prihodima od minimalno 60 posto, s čvrstim PPA ugovorima. U tom lancu profitiraju svi – i proizvođači OIE, i potrošači, financijske institucije, ali i država. Budući da EU veliki naglasak stavlja na dekarbonizaciju i prelazak na čistu zelenu energiju, PPA ugovori imaju iznimno važnu ulogu za brži razvoj obnovljivih izvora energije”.

Ukazali ste, s kolegama iz EU, i na problem nelojalne konkurencije koja urušava tvrtke iz EU te im se obratili zajedničkim pismom. Da li imate nove informacije o ovoj problematici?

“Europski parlament predložio je Uredbu o uspostavi okvira mjera za jačanje proizvodnog ekosustava tehnoloških proizvoda s nultim neto emisijama stakleničkih plinova u Europi. Naručitelji i pravne osobe koje sklapaju ugovore temeljit će dodjelu ugovora za kupnju ili korištenje tehnologija s nultim neto emisijama u postupku javne nabave na ekonomski najprihvatljivijoj ponudi, koja uključuje najbolji omjer cijene i kvalitete, obuhvaćajući barem ekološki i društveno održiv doprinos ponude. Dakle, ideja je da se prilikom odabira projekata pridaje veća pažnja kriterijima koji nisu povezani s cijenom.

Koristiti kriterije koji nisu vezani uz cijenu kao način nagrađivanja održivijih i lokalno proizvedenih tehnologija predstavlja dobru ideju. No, stajalište Europskog parlamenta ima jednu problematičnu odredbu. Jedan od preduvjeta ističe da maksimalno 50 posto vrijednosti ponude, izražene financijskom vrijednošću opreme, smije potjecati iz trećih zemalja koje nisu potpisnice GPA (Sporazum o javnoj nabavi unutar članica WTO), a tako postavljeni cilj trenutno nije održiv. Naime, manje od tri posto (1,5 GW) očekivane europske instalacije solarnih panela (54 GW) može se potpuno proizvesti u Europi danas. Stoga su Obnovljivi izvori energije Hrvatske, uz još preko 400 europskih tvrtki i organizacija povezanih s obnovljivim izvorima energije, podržali pismo sastavljeno u suradnji sa SolarPower Europe kojim se želi ukazati na štetnost takve trgovinske barijere u ovom trenutku. Zajednička izjava upozorava da bi mjere trgovinske barijere mogle negativno utjecati na zaposlenost u Europi i dovesti u opasnost mnoga lokalna, zelena radna mjesta. Pregovori s Europskom komisijom na ovu temu su u tijeku tako da očekujemo kako će se u konačnoj verziji Uredbe izbjeći postavljanje bilo kakvih preduvjeta za nabavljanje opreme, s obzirom na još uvijek, nažalost, veliku ovisnost o uvozu elemenata potrebnih za proizvodnju solarnih i drugih sustava, dok su istovremeno na tržištu dostupni jeftiniji uvozni solarni moduli što dovodi do nelojalne konkurencije za europske proizvođače”.