Europska unija pregovara o proračunu za razdoblje od 2028. do 2034. godine, a početni prijedlog Europske komisije od gotovo dva bilijuna eura već je pod pritiskom država koje traže smanjenje potrošnje. Najnoviji kompromis spuštao bi ukupni iznos na oko 1,6 bilijuna eura, uz rezove upravo u poljoprivredi i regionalnom razvoju, područjima iz kojih Hrvatska tradicionalno povlači velik dio europskog novca.
Borba za sljedeći sedmogodišnji proračun Europske unije ulazi u fazu u kojoj se više ne raspravlja samo o tome koliko će Bruxelles ukupno trošiti, nego i tko će od novog rasporeda sredstava dobiti više, a tko manje.
Europska komisija predložila je za razdoblje od 2028. do 2034. proračun od gotovo dva bilijuna eura, što odgovara približno 1,26 posto bruto nacionalnog dohotka EU-a. Ideja je da se znatno više novca usmjeri prema konkurentnosti, obrani, sigurnosti, inovacijama i strateškim tehnologijama.
No taj je prijedlog naišao na snažan otpor dijela država koje su veliki neto uplatitelji u europski proračun. Njemačka, Danska, Finska, Nizozemska i Austrija već su zatražile znatno sporiji rast zajedničke potrošnje, upozoravajući da nacionalni porezni obveznici ne mogu istodobno financirati stare europske politike i niz novih prioriteta.
Najnoviji kompromis irskog predsjedništva EU-a sada predlaže smanjenje ukupnog proračuna za oko osam posto, na približno 1,6 bilijuna eura.
Posebno je važno što bi prema tom prijedlogu sredstva za poljoprivredu i regionalni razvoj bila smanjena za oko tri posto, dok bi rezovi za dio programa konkurentnosti i sigurnosti bili još veći. O prijedlogu bi europski čelnici trebali raspravljati sredinom listopada.
Za Hrvatsku nisu problem samo milijarde, nego nova pravila njihove raspodjele
Za Hrvatsku je rasprava posebno važna zato što su kohezijska politika i poljoprivreda među područjima u kojima europski fondovi imaju najveći utjecaj na domaće investicije.
Komisija je za novi financijski okvir predložila velik Nacionalni i regionalni partnerski fond od 865 milijardi eura, koji bi objedinio dio dosadašnjih programa, uključujući sredstva za kohezijsku politiku i zajedničku poljoprivrednu politiku. To znači da promjena nije samo računovodstvena.
Dosadašnji sustav u kojem su pojedini fondovi imali relativno jasno određene namjene trebao bi postati fleksibilniji, a države bi kroz nacionalne i regionalne planove trebale konkurirati za sredstva unutar šireg okvira prioriteta.
Za Hrvatsku to potencijalno nosi i priliku i rizik. Fleksibilniji fondovi mogli bi omogućiti lakše preusmjeravanje novca prema projektima koji su državi u određenom trenutku važniji. No istodobno bi poljoprivreda, regionalni razvoj i tradicionalna kohezijska ulaganja mogla imati slabiju zaštitu ako se veći dio zajedničkog novca preusmjeri prema obrani, tehnologiji ili industrijskoj konkurentnosti.
Upravo se tu mijenja osnovna logika europskog proračuna. EU više nije prvenstveno usmjeren na smanjivanje razvojnih razlika između bogatijih i siromašnijih članica. Sve veći dio novca mora financirati obranu, energetsku sigurnost, tehnologiju, kritične sirovine, migracije i konkurentnost prema SAD-u i Kini.
Za države koje su snažno koristile kohezijsku politiku to znači veću konkurenciju za isti euro.
Hrvatska mora dokazivati da novi prioriteti nisu samo trošak nego prilika
S druge strane, promjena europskih prioriteta ne mora nužno značiti da će Hrvatska iz novog proračuna izaći s manje novca.
Komisija predlaže i Europski fond za konkurentnost od 409 milijardi eura, koji bi financirao čistu tranziciju, digitalizaciju, zdravstvo, biotehnologiju, obranu i svemirsku industriju. Horizon Europe trebao bi raspolagati s dodatnih 175 milijardi eura. To otvara prostor zemljama koje uspiju pripremiti dovoljno velik broj kvalitetnih projekata izvan tradicionalne cestogradnje, vodne infrastrukture i drugih klasičnih kohezijskih ulaganja.
Hrvatska pritom već ima kompanije koje posluju u sektorima prema kojima se novi europski novac sve više usmjerava, od energetike i elektroenergetskih mreža do obrambene industrije, tehnologije i proizvodnje.
No razlika je u tome što će dio tih sredstava biti konkurentniji. Kod klasične kohezijske politike država unaprijed zna približan nacionalni financijski okvir. Kod fondova usmjerenih na konkurentnost važnije postaje ima li projekt koji može konkurirati projektima iz Njemačke, Francuske, Poljske ili nordijskih zemalja.
Zato je za Hrvatsku možda važnije pitanje od samog konačnog iznosa europskog proračuna kako će novac biti podijeljen između starih i novih prioriteta. Ako rezovi najviše pogode kohezijsku politiku i poljoprivredu, a veći dio novca ode prema konkurentnim fondovima za tehnologiju, obranu i industriju, Hrvatska će morati promijeniti način na koji razmišlja o europskom novcu.
Pročitajte još:
Više neće biti dovoljno pitati koliko je sredstava „dodijeljeno Hrvatskoj“. Važnije će biti koliko hrvatske kompanije, gradovi, sveučilišta i institucije mogu osvojiti u konkurenciji s ostatkom Europe.
Pregovori će biti posebno teški jer novi proračun moraju jednoglasno prihvatiti svih 27 država članica, a interesi velikih neto uplatitelja i država koje više ovise o europskim transferima već su jasno suprotstavljeni.
Za Hrvatsku zato najveći rizik nije samo da europski proračun bude manji. Veći je rizik da se struktura europske potrošnje promijeni brže nego što se Hrvatska uspije prilagoditi novim pravilima igre.
