Doktorica za nalivpera: Nitko drugi u Europi se ne bavi ovim poslom

Posljednja radionica za popravku nalivpera u Europi nalazi se u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića 15. Nekada je bilo 27 obrtnika koji su se bavili tom djelatnošću, ali do danas se održala samo Peroklinika u kojoj je svoje nalivpero popravljao i prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sve koji u nju uđu dočekat će vesela gospođa Vlasta Keranović koja će pregledati njihova nalivpera i dati im dijagnozu.

Obrt su otvorili roditelji njenog muža 1941. godine u Kušlanovoj ulici, a 1946. su kupili novi prostor od 12 četvornih metara na Trgu bana Jelačića i preselili posao.

“U to vrijeme je nalivpero bilo skupo, pogotovo nakon rata, a bilo je kvarova pa se trebalo otvoriti što više takvih radionica. Danas sam samo ja u Europi. Moj obrt je zaštićen kao nematerijalna kulturna baština”, ispričala je za Financije.hr gospođa Keranović.

Njen muž Boško preuzeo je obrt 1980. godine kada je umro njegov otac. On je bio inženjer strojarstva, čak i direktor jedne tvrtke, ali sve je to napustio i nastavio raditi obiteljski posao. Tijekom godina uveo je mnoge inovacije i pobrinuo se da Peroklinika bude što prepoznatljivija.

Nažalost, preminuo je 2014. godine, a gospođa Keranović nije mogla dozvoliti da se zauvijek zatvore vrata Peroklinike pa je zamrznula mirovinu i došla raditi. Ona je prije mirovine radila u računovodstvu te je ovlašteni računovođa pa i danas to radi kao dopunu svom poslu jer kaže da je nemoguće živjeti samo od popravke nalivpera.

Objasnila nam je da je mužu pomagala oko posla tako što mu je pripremala tekstove za izložbe, pravila biltene i fotografirala. Iako nije s njim popravljala nalivpera, rekla nam je da je završila razne tečajeve kako bi naučila što treba raditi i kako bi bila podrška mužu. Zbog svega toga je sada stručnjak za pisaći pribor.

“Nastavila sam raditi nakon muževe smrti zbog emocija i njegovanja tradicije. Nisam htjela to zapustiti preko noći. Moja djeca nisu podržavala tu odluku jer je u današnje vrijeme nemoguće živjeti od ovog posla. Sve što je trebalo popraviti se popravilo kroz godine. Ovim poslom se bavimo već 83 godine. Dakle, bilo je riskantno nastaviti raditi, pogotovo u mojim godinama”, kazala je.

“Danas se sve manje piše rukom jer postoje mobiteli i kompjuteri. Želim pokušati vratiti pismenost, naročito među učenike. Uvijek promoviram povratak pisanja rukom. Potičem mlade ljude da potraže nalivpera svojih djedova, baka, mama i tata. Savjetujem im da ih donesu k meni i da ih ja popravim, jer još uvijek imam potrebne dijelove. Nakon toga, ta nalivpera mogu nekome darovati ili ostaviti svojim nasljednicima. Bilo je onih koji su to poslušali, ali čini mi se da smo sad već sve popravili”, dodala je doktorica za nalivpera.

Kaže da za nju znaju širom svijeta i da joj ne dolaze samo mušterije iz Hrvatske nego i iz susjednih zemalja te inozemstva, čak i iz Australije.

Današnja nalivpera su uglavnom za jednokratnu upotrebu i za njih više nema dijelova ili se jednostavno ne mogu promijeniti pokvareni dijelovi pa ih je nemoguće popraviti u Peroklinici. Nekada se mogao izvaditi pokvareni dio i staviti novi, a tvornice su obrtnike snabdijevale rezervnim dijelovima. Danas toga viša nema. U Peroklinici se uglavnom popravljaju nalivpera iz poznatih tvornica kao što su Pelikan, Montblanc, Parker, Faber-Castell i Lamy.

“U Hrvatskoj su se najviše koristila Pelikanova nalivpera. Ta tvrtka je napravila jedno nalivpero s izumom našeg Slavoljuba Penkale. On ga nije htio proizvoditi pa je patent prodao Pelikanu. Takva nalivpera se mogu popraviti bez ikakvih problema. Međutim, problem je kada ljudi putuju svijetom i kupuju nalivpera nekih tvrtki za koje nisam ni čula. To je nemoguće popraviti”, istaknula je gospođa Keranović.

Opisala nam je proces popravke jednog nalivpera i otkrila koliko je vremena potrebno kako bi stari pisaći pribor dobio novi sjaj.

“Sve ovisi o tome kakav je kvar. Kod nalivpera koje je dugo stajalo u ladici osušila se tinta i ne smijete ga ni pokušati otvoriti jer će puknuti. Najprije moram rastopiti tintu. Imam posebnu mašinu koja to radi. Zatim ga moram otvoriti, pronaći dio koji trebam zamijeniti, podmazati ga, sastaviti i isprobati. Otprilike mi trebaju dva do tri dana, ali sve ovisi o tome koliko inače imam posla. Ja uvijek ljudima javim kada je njihovo nalivpero spremno”, rekla je za Financije.hr.

Dodala je da su cijene njenih usluga različite jer razni faktori utječu na njih, ali servis jednog nalivpera košta oko 30 eura. To znači da ga potpuno rastavi, očisti od stare tinte, podmaže i napuni. Obično se za skupocjena nalivpera cijena računa kao 10 ili 15 posto njegove prvotne vrijednosti, ali ona tako ne radi jer smatra da bi to bilo previše za njene mušterije.

Iako uživa u poslu, kaže da ima i problema. Jedan od većih problema je nedostatak dijelova. Naime, nekih dijelova ima samo dva ili tri komada jer ih tvornice više ne proizvode. Uz to, ona na sebe preuzimam i rizik jer mora nadoknaditi sve što se kod nje dodatno pokvari.

Kroz njezin obrt prošla su mnoga nalivpera, ali jednog se posebno sjeća. Ispričala nam je kako je njen muž popravljao nalivpero predsjedniku Franji Tuđmanu i kako je bio u dobrim odnosima s njim.

“On je imao srebrno nalivpero i muž ga je osobno odnio predsjedniku. Savjetovao mu je da ga koristi kad potpisuje službene dokumente jer je to statusni simbol. I danas se u svijetu jako cijeni čime pišete. Ja nisam bila u situaciji da tako nekome popravim jer sada nemam kome. Naši političari više ne pišu nalivperima”, kazala je gospođa Keranović.

Otkrila nam je da joj je najskuplje nalivpero na kojem je radila donio jedan naš gospodin koji je arhitekta i živi u Danskoj.

“On ima nekoliko Montblanc nalivpera. Najskuplje je bilo oko 1.000 do 2.000 eura. Kad god dođe u Hrvatsku donese ih meni jer ih inače nema gdje servisirati. U Europi se pokvarena nalivpera obično šalju u tvornice na popravku, a ja ih sama popravim”, naglasila je.

Osim što popravlja nalivpera, u Peroklinici prodaje i svoja penkala koja turisti mogu kupiti kao suvenire.

“Slavoljub Penkala je izumio prvu mehaničku olovku, mi je danas zovemo tehnička olovka. To je olovka s grafitnom minom, a kemijska je izumljena kasnije. Ljudi često kod mene dođu i traže penkalu i ja im ponudim svoj suvenir, a oni kažu da žele kemijsku. Međutim, to nije penkala, iako mi za sve kažemo penkala, ali ne razumijemo da je Penkala osoba koja je imala 87 različitih izuma”, objasnila je.

Ispričala nam je da ih je njen muž odlučio proizvoditi kada se Hrvatska osamostalila jer je smatrao da su potrebni suveniri koji predstavljaju hrvatsku državu. Zbog toga se dogovorio s obrtnicima Grada Zagreba kako bi se mogla proizvoditi replika prve tehničke olovke, a napravljena je i posebna kutijica za nju. Vlasta Keranović kaže da ih je predsjednik Tuđman darovao državnicima svijeta.

“Kada smo tu tehničku počeli proizvoditi, imali smo promociju na dan kada je Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda 1992. godine. Vlada je prekinula zasjedanje i svi su došli na promociju te dobili po primjerak. Tehničke olovke prodajem po cijeni od 30 eura, ali mnogi mi kažu da je to jeftino jer ih nigdje drugdje ne možete kupiti”, kazala je.

Ona ima i zbirku pisaćeg pribora koju je darovala Gradu Zagrebu i bit će postavljena u Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Trenutačno je sve usporeno nakon potresa i radova na muzeju pa još uvijek čeka da preuzmu njenu kolekciju u kojoj ima predmete i iz 1906. godine. Uz pisaći pribor ima i puno starih reklama te fotografija.

Često sudjeluje u raznim kulturnim događajima pa je tako 26. siječnja 2024. u svom haustoru postavila pisaći pribor i razne plakate za Noć muzeja. Ističe da je aktivna u promociji kulture pisanja Grada Zagreba. Cilj joj je bio privući što više turista pa je uz izložbu održala i predavanje. Bilo je više od 300 ljudi i ostali su do pola dva ujutro. Sudjelovala je i u Danima europske baštine koji se tradicionalno održavaju u rujnu i listopadu.

Nada se da će nakon što ode u mirovinu netko drugi preuzeti njen obrt, a rekla nam je da već ima par ponuda. Smatra da bi osoba koja preuzme popravljanje nalivpera trebala još nešto raditi uz to.

“Mogli bi možda prodavati luksuzna nalivpera ili satove. Problem je što je kupovna moć u Hrvatskoj slaba pa se treba tome prilagoditi. Međutim, ako ta osoba sklopi ugovor s nekom tvrtkom koja proizvodi luksuzna nalivpera, onda ih može prodavati ljudima koji ih žele kupiti nekome kao dar”, rekla je i dodala da se još uvijek dobro osjeća pa ne planira u skorije vrijeme ići u mirovinu.