Skupa struja gasi talijanski oporavak, cijena je znatno viša nego u Hrvatskoj i regiji

Talijansko gospodarstvo ove bi godine trebalo porasti jedan posto, više nego što se očekivalo još u proljeće. Iza naizgled povoljne prognoze stoje investicije potaknute europskim fondovima, potrošnja sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te solidan rezultat u prvoj polovici godine.

No prognoza za 2027. već je znatno slabija. Centar za istraživanja talijanske udruge poslodavaca Confindustria očekuje rast od samo 0,6 posto i upozorava da je energija postala najveća slabost talijanskoga gospodarstva.

Prosječna veleprodajna cijena električne energije u Italiji u rujnu dosegnula je 207,54 eura po megavatsatu. Time je Italija bila osjetno skuplja od Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore.

U Hrvatskoj je prosječna cijena na tržištu za dan unaprijed u istom mjesecu iznosila 172,80 eura po megavatsatu. Slovenska cijena bila je približno 170,75 eura, crnogorska 158,45 eura, a srbijanska 150,01 euro po megavatsatu.

To znači da je talijanska veleprodajna struja bila oko 20 posto skuplja nego u Hrvatskoj, 22 posto skuplja nego u Sloveniji, 31 posto skuplja nego u Crnoj Gori te 38 posto skuplja nego u Srbiji.

Riječ je o prosječnim cijenama na tržištima za dan unaprijed, prije mrežarina, naknada, poreza i marži opskrbljivača. One zato nisu jednake konačnim računima koje plaćaju poduzeća ili kućanstva, ali dobro pokazuju relativan položaj pojedinih elektroenergetskih sustava.

Hrvatska je jeftinija od Italije, ali najskuplja u uspoređenom dijelu regije

Regionalna usporedba nije sasvim povoljna ni za Hrvatsku. Iako je struja na CROPEX-u bila oko 35 eura po megavatsatu jeftinija nego u Italiji, Hrvatska je među promatranim tržištima regije u rujnu imala najvišu prosječnu veleprodajnu cijenu.

Razlika između Hrvatske i Slovenije bila je mala, tek nešto više od dva eura po megavatsatu. U odnosu na Crnu Goru hrvatska je cijena bila oko devet posto viša, a u odnosu na Srbiju približno 15 posto.

Podaci istodobno pokazuju koliko su tržišta jugoistočne Europe još uvijek cjenovno rascjepkana. Srbija je pojedinih dana trgovala gotovo 60 eura po megavatsatu ispod Mađarske, iako je istodobno bila neto uvoznik električne energije. Na cijene nisu utjecale samo proizvodnja i potrošnja nego i raspoloživost prekograničnih kapaciteta, smjerovi trgovine, proizvodnja hidroelektrana i obnovljivih izvora te ograničenja prijenosnih mreža.

Italija je u takvom sustavu često najskuplje odredište prema kojem se preusmjerava regionalni višak električne energije. Crnogorski podmorski kabel prema Italiji pritom omogućuje da struja proizvedena ili kupljena na Balkanu završi na talijanskom tržištu, gdje može postići višu cijenu.

Bosnu i Hercegovinu nije moguće izravno uključiti u istu tablicu jer zemlja još nema organizirano burzovno tržište za dan unaprijed usporedivo s CROPEX-om, SEEPEX-om ili MEPX-om. Regulator u Federaciji BiH za rujan je utvrdio zamjensku tržišnu cijenu od 18,8865 feninga po kilovatsatu, odnosno približno 96,6 eura po megavatsatu.

No ta se cijena primjenjuje u posebnom modelu otkupa energije iz obnovljivih izvora i nije usporediva s burzovnim prosjekom susjednih država. Upravo izostanak burze pokazuje jedan od strukturnih problema bosanskohercegovačkog tržišta: cijene su manje transparentne, a proizvođači, trgovci i veliki kupci nemaju jedinstvenu domaću referentnu vrijednost.

Ovisnost o plinu povećava talijansku cijenu

Talijanski problem nije nastao samo tijekom posljednjeg energetskog šoka. Struja je u toj zemlji u prvih devet mjeseci 2026. bila prosječno 35 posto skuplja nego u Njemačkoj. U rujnu je razlika bila još izraženija, s talijanskih 207,5 prema njemačkih 144,8 eura po megavatsatu.

Glavni razlog nalazi se u strukturi talijanske proizvodnje električne energije. Zemlja se snažno oslanja na prirodni plin, čija cijena često određuje krajnju veleprodajnu cijenu struje. Italija istodobno uvozi oko tri četvrtine energije koju troši, zbog čega je posebno izložena poremećajima u opskrbi, rastu cijena energenata i geopolitičkim krizama.

OECD je već upozorio da je veleprodajna cijena struje u Italiji od 2019. do 2025. porasla 120 posto, dok se talijanska premija u odnosu na prosjek Europske unije povećala s osam na 26 posto.

Confindustria procjenjuje da je udio energije u ukupnim troškovima talijanskih poduzeća porastao s 4,6 posto u 2019. na 6,2 posto ove godine. U prerađivačkoj industriji udio energetskih troškova u šest godina povećan je približno 40 posto.

To posebno pogađa metaloprerađivačku, kemijsku, prehrambenu, automobilsku, papirnu, keramičku i staklarsku industriju. Takva poduzeća cijenu energije ne mogu potpuno prenijeti na kupce jer se natječu s proizvođačima iz zemalja u kojima je struja jeftinija.

Visoka cijena tako ne znači samo nižu dobit. Ona postupno smanjuje ulaganja, proizvodnju i zaposlenost te otvara prostor za preseljenje industrijskih kapaciteta u konkurentnije države.

Europski novac ne može trajno plaćati energetsku razliku

Talijanski rast trenutačno podupire Nacionalni plan oporavka i otpornosti, jedan od najvećih programa financiranih europskim novcem. Međutim, taj učinak ima rok trajanja. Projekti se moraju završiti, a izvanredna sredstva neće trajno ostati na raspolaganju gospodarstvu.

Kada se njihov doprinos smanji, Italija će ostati s dugom koji bi prema prognozama Europske komisije mogao premašiti 139 posto BDP-a, slabom produktivnošću i energijom skupljom nego kod velikog dijela konkurencije.

Confindustria procjenjuje da bi rast talijanskog gospodarstva u 2027. mogao potpuno nestati ako prosječna cijena nafte Brent dosegne 126 dolara po barelu. Jednak bi učinak mogla imati kombinacija nafte od 115 dolara i plina od 89 eura po megavatsatu.

Drugim riječima, nekoliko desetaka eura razlike u cijeni megavatsata više nije samo energetsko pitanje. To je razlika koja odlučuje gdje će se graditi nova tvornica, gdje će ostati proizvodnja i može li europska industrija konkurirati ostatku svijeta.

Hrvatska je u rujnu prošla bolje od Italije, ali činjenica da je bila skuplja od Slovenije, Srbije i Crne Gore upozorava da ni domaće gospodarstvo nema prostora za samozadovoljstvo. Posebno ne u trenutku kada su proizvođačke cijene energije u Hrvatskoj bile 84,4 posto više nego godinu ranije.

Italija pokazuje kamo vodi dugotrajna kombinacija ovisnosti o uvoznim energentima, nedovoljne proizvodnje i sporog širenja mreže i obnovljivih izvora. Europskim novcem moguće je financirati investicijski ciklus, ali nije moguće trajno subvencionirati razliku između konkurentne i preskupe energije.