Najimućnijih 60 tisuća ljudi na svijetu ima veće bogatstvo od polovice čovječanstva

Prema najnovijem Svjetskom izvješću o nejednakosti, manje od 60 tisuća najbogatijih ljudi svijeta ima veće bogatstvo nego polovica ukupne svjetske populacije. To izvješće godišnje priređuje skupina znanstvenika i istraživača okupljenih u takozvani World Inequality Lab kojega koordiniraju stručnjaci s dvije ustanove – Paris School of Economics i sveučilišta Berkeley u Kaliforniji.

U izvješću se ističe da se golemi jaz u prihodima i bogatstvu pretače u nejednaku raspodjelu političke moći, pa je globalna elita koja čini 0,001 posto svjetske populacije tri puta bogatija od 50 posto svjetske populacije u donjem dijelu ljestvice.

No, bez obzira na toliko nagomilano bogatstvo ta manjina neproporcionalno malo doprinosi javnim financijama. Naime, efektivne porezne stope rastu za većinu stanovništva, no oštro padaju za milijunaše i milijardere.

Konkretno, osobe srednje klase kao što su liječnici, profesori ili inženjeri izdvajaju razmjerno veći udio na poreze iz svojih plaća no što je to slučaj kod milijardera čije je bogatstvo utemeljeno na kapitalnim dobicima ili se nalazi u poreznim oazama.

“To ne samo da podriva poreznu pravednost već i lišava društva resursa potrebnih za obrazovanje, zdravstvenu skrb i borbu protiv klimatskih promjena”, ocjenjuje se u izvješću.

Premda je broj službenih radnih sati generalno u padu, od toga veće koristi imaju muškarci, odnosno za žene radno opterećenje ostaje veliko.

“Ta nejednaka raspodjela vremena je jasan pokazatelj da se napredak u radnim uvjetima ne prenosi automatski u jednakost između spolova”, ističu autori.

Ono što je također očito je da udio u prihodima od rada nije jednako raspoređen između muškaraca i žena. Naime, ni u jednoj svjetskoj regiji nije u tom smislu ostvarena jednakost. Globalno, žene zarađuju tek oko trećine ukupnih prihoda ostvarenih radom, a ni u jednom dijelu svijeta taj omjer nije došao na ravnopravnih 50 posto raspodjele.

Jaz je naročito izražen u južnoj Aziji, na Bliskom istoku i u dijelovima Afrike gdje na žene otpada manje od četvrtine ukupnih prihoda od rada. U Sjevernoj Americi i Oceaniji te Europi žene uspijevaju ostvariti 40 posto od ukupnih prihoda stečenih radom.

Što se razlike u doprinosu klimatskim promjenama između bogatih i siromašnijih zemalja tiče, razvidno je da su nejednakosti goleme.

Prosječni ugljični otisak 10 posto najbogatijih u SAD-u, što se mjeri emisijama povezanim s potrošnjom, čak je 40 puta veći nego što je otisak 10 posto najbogatijih u zemljama kao što je Nigerija.

Osoba koja spada među jedan posto najbogatijih na svijetu emitira, u prosjeku, 75 puta više ugljika godišnje od osobe koja spada u 50 posto globalnog stanovništva u donjem dijelu ljestvice bogatstva.

Većina procjena emisija stakleničkih plinova tradicionalno se pripisuje konačnim potrošačima dobara i usluga. No to, navodi se u izvješću, zanemaruje jednu važnu dimenziju odgovornosti, a to je vlasništvo nad kapitalom.

Obični ljudi ne mogu lako promijeniti naviku onoga što kupuju jer im to ne dopuštaju osobni proračuni niti imaju dovoljno informacija za donošenje boljih odluka, kao što im često nisu dostupne zelenije opcije. No, oni koji su vlasnici tvornica, energetskih tvrtki ili druge slične imovine biraju gdje će uložiti novac i osobno se bogate ako industrije koje izazivaju zagađenje dobro posluju.

Tako je u SAD-u 10 posto najbogatijih odgovorno za 24 posto emisija ako se samo gleda njihova potrošnja, no čak za 72 posto ako se stvar promatra iz kuta vlasništva nad kapitalom.

Na globalnoj razini stvar je još i gora. Najbogatijih jedan posto je odgovorno za 41 posto svih emisija stakleničkih plinova na svijetu temeljem njihova kapitala, a tek za 15 posto ako se gleda samo njihova osobna potrošnja dobara i usluga.

Nije vjerojatno nikakva novost ni iznenađenje da je međunarodni monetarni i financijski sustav tako postavljen da favorizira bogate zemlje i crpi resurse siromašnih.

U nekim siromašnijim regijama novac koji se plaća kao višak prinosa na inozemnu imovinu bogatih zemalja nekad nadilazi iznos koji vlade u tim siromašnijim zemljama izdvajaju za zdravstvo.

Drugim riječima, globalne financije djeluju kao tihi porez na siromašne zemlje. Zanimljivo je da se u izvješću o nejednakosti zaključuje da takva situacija nije prirodni ishod slobodnog tržišta već rezultat političkog i institucionalnog okvira te da sadašnji globalni sustav reproducira nejednakost na način koji, u suptilnijem obliku, podsjeća na obrasce iz kolonijalnih vremena.

Ako se pogledaju brojke prihoda po regijama, očekivano su opet na vrhu Sjeverna Amerika i Oceanija te Europa. U Sjevernoj Americi i Oceaniji prosječan mjesečni osobni prihod je 3.800 eura, a u Europi 2.934 eura.U subsaharskoj Africi je 300 eura, u južnoj i jugoistočnoj Aziji je 600 eura, a u Latinskoj Americi je 1.100 eura.

Svjetski je prosjek 1.200 eura.