Mario Draghi: Europskoj uniji trebaju reforme, potrebno je ulagati 800 milijardi eura godišnje

Europska unija treba daleko više koordinirane industrijske politike, brže odluke i masivna ulaganja ako želi ekonomski držati korak s rivalima poput Sjedinjenih Američkih Država i Kine, rekao je Mario Draghi u ponedjeljak u dugo očekivanom izvješću, prenosi Reuters.

Europska komisija zatražila je od bivšeg čelnika Europske središnje banke i talijanskog premijera prije godinu dana da napiše izvješće o tome kako bi EU trebala zadržati konkurentnost svoje zelenije i digitalnije ekonomije u vrijeme povećanih globalnih napetosti.

“Europa je najotvorenija ekonomija na svijetu, pa kad naši partneri ne igraju po pravilima, mi smo ranjiviji od drugih”, rekao je Draghi na konferenciji za novinare.

U uvodnom dijelu izvješća, koje bi trebalo imati oko 400 stranica, Draghi je naveo da je bloku potrebno dodatno ulaganje od 750-800 milijardi eura godišnje, što iznosi do 5 posto BDP-a – znatno više čak i od 1-2 posto u Marshallovom planu za obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata.

“Rast u Europi usporava već dugo, ali smo to ignorirali”, rekao je Draghi.

“Sada to više ne možemo ignorirati. Sada su se uvjeti promijenili: svjetska trgovina usporava, Kina zapravo vrlo jako usporava i postaje mnogo manje otvorena prema nama… izgubili smo našeg glavnog dobavljača jeftine energije, Rusiju.”

Zemlje EU već su reagirale na nove stvarnosti, navodi se u Draghijevom izvješću, ali dodaje da je njihova učinkovitost ograničena nedostatkom koordinacije.

Različite razine subvencija među zemljama narušavale su jedinstveno tržište, fragmentacija je ograničavala razmjere potrebne za globalnu konkurentnost, a proces donošenja odluka u EU bio je složen i spor.

“To će zahtijevati preusmjeravanje rada EU na najvažnija pitanja, a to su osiguravanje učinkovite koordinacije politike iza zajedničkih ciljeva i korištenje postojećih procedura upravljanja na novi način koji omogućuje državama članicama koje žele brže napredovati da to i učine”, navodi se u izvješću.

Predlaže se proširenje tzv. kvalificiranog glasovanja većinom – gdje apsolutna većina država članica ne mora podržavati projekt – na više područja, a u krajnjem slučaju dopuštanje da istomišljenici idu sami u nekim projektima.

Iako će postojeći nacionalni ili EU izvori financiranja pokriti dio potrebnih masovnih ulaganja, Draghi je rekao da bi mogli biti potrebni novi izvori zajedničkog financiranja – na što su zemlje predvođene Njemačkom u prošlosti bile nevoljke pristati.

“Ako politički i institucionalni uvjeti budu ispunjeni, ti bi projekti također zahtijevali zajedničko financiranje”, navodi se u izvješću, navodeći kao primjere ulaganja u obranu i energetske mreže.

Rast u EU bio je stalno sporiji od onoga u Sjedinjenim Državama u posljednja dva desetljeća, a Kina je brzo sustizala. Velik dio tog zaostatka bio je zbog niže produktivnosti, prenosi Reuters.

Draghijevo izvješće dolazi u trenutku kada se javljaju sumnje u gospodarski model Njemačke, nekoć pokretača EU, nakon što Volkswagen razmatra svoja prva zatvaranja tvornica tamo.

Draghi je rekao da se EU muči s višim cijenama energije nakon gubitka pristupa jeftinom ruskom plinu i da više ne može računati na otvorena strana tržišta.

Bivši bankar rekao je da blok treba povećati inovacije i smanjiti cijene energije, dok istovremeno nastavlja dekarbonizaciju i smanjuje ovisnost o drugima, posebno o Kini za esencijalne minerale, te povećava ulaganja u obranu.

Lucas Guttenberg, stariji analitičar njemačke zaklade Bertelmans Stiftung, analizirao je Draghijevo izvješće govoreći da je osvježavajuće iskreno, ukazuje na očite probleme i uvelikoj mjeri izbjegava eufemizme.

Njegova glavna poruka čini se ovakva: Države članice moraju se uozbiljiti ako žele zadržati kontinent na putu prosperiteta. Moraju se dogovoriti što žele i kako to postići. Potreban im je plan, komentira Guttenberg te dodaje da Draghi apelira na EU da uvede pravu industrijsku strategiju i da to ovoga puta ozbiljno misli. Izvješće se ne libi reći gdje je to dosad nedostajalo, primjerice u automobilskoj industriji ili u slučaju mnogih čistih tehnologija.

To je također apel za više Europe u ključnim područjima ekonomske politike – ali ne kao cilj sam po sebi ili za postizanje sve tješnje unije, već zato što to ekonomski ima smisla. U izvješću ima puno prijedloga politika koji zaslužuju detaljnu analizu – ali nijedan od njih ne izgleda neobičan.

Dobro je što izvješće prvo jasno iznosi razloge zašto su potrebna veća ulaganja prije nego što govori o financiranju. Draghi s pravom poziva na značajnu reformu proračuna EU i na preusmjeravanje prema strateškim prioritetima koji trebaju biti dogovoreni.

Gdje izvješće postaje manje uvjerljivo je u dva područja: Prvo, tvrdi da nam je potrebna sigurna imovina (tj. više duga EU) jer je to dobro za funkcioniranje financijskog tržišta. Tu se bankar malo zanio. Ako će ikada biti više duga EU-a, to će biti zato što postoji dobar razlog za financiranje troškova tim dugom – i zato što svi drugi izvori financiranja nisu dostupni, piše Guttenberg.

Drugo, dio o upravljanju je nedovoljno razrađen: U ekonomskoj politici problem nije jednoglasnost ili nedostatak procesa, kako izvješće sugerira.

Isti analitičar kaže: “Problem je nedostatak međusobnog povjerenja i slaganja oko suštine. Zato je prvi dio izvješća tako dobar: iznosi uvjerljiv argument koji sada treba politički raspraviti. Prilično sam uvjeren da, ako se složimo što želimo, možemo daleko dogurati u provedbi toga. Dakle, vječno pitanje iz West Winga sada glasi: Što dalje? Potrebna nam je rasprava o tome je li Draghi u pravu i hoćemo li kolektivno prihvatiti argument da nam je potreban pravi plan i prava strategija. Sumnjam da je disfunkcionalno Europsko vijeće mjesto za to. Idealno bi bilo da Njemačka i Francuska sada preuzmu vodstvo, započnu raspravu i ponesu je naprijed. Još to ne vidim, ali bi se trud isplatio.”

Izabella Kaminska, bivša urednica nagrađivanog projekta Financial Timesa Alphaville, nedavno je ustvrdila da se gospodarstvo zapadnih država približava svojoj prekretnici “perestroika moment” ga je ona nazvala podsjećajući na pokušaje reforme sovjetskog gospodarstva u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Odabir reforme znači pomoći usmjeriti sustav natrag u tržišno vođenu, vrijednosno vođenu ekonomiju, gdje je slobodno poduzetništvo i kapitalizam ponovno dopušteno da cvjeta i pomaže sustavu inovirati svoj izlaz iz problema. No, donošenje ovog izbora slično je šok terapiji i nosi mnogo rizika. Rizik od nepoznatog, rizik od potencijalnog kaosa i rizik (kao u Rusiji 1990-ih) od iskorištavanja i pljačke preostalih interesnih skupina. Ako prođe dobro, bol izazvana šokom neće dugo trajati, a plodovi tranzicije će se obilno isplatiti. Možete to smatrati modelom u kojem sreća prati hrabre. No, ima jednu veliku ranjivost: malo je vjerojatno da će uspjeti, osim ako svi zajedno ne shvatimo da “sloboda ne postoji u odsutnosti morala” ili zajedničkih vrijednosti, napisala je Kaminska u pismu pretplatnicima njezinog novog projekta The Blind Spot.

S druge strane, odabir statusa quo znači sve ubrzanije klizanje prema autoritarizmu, centralizaciji i zapovjednoj strukturi. U početku može djelovati kao stabilniji i sigurniji put, no percepcija da je bez rizika je pogrešna. Rizik s tim putem je taj što nas poziva da stavimo potpuno povjerenje u paternalistički poredak, pod pretpostavkom da nadzornici koje postavimo zaista znaju što rade i da imaju na srcu interese naroda, a ne svoje vlastite. Neki bi mogli reći da je to model koji je funkcionirao u svijetu nakon Drugog svjetskog rata i donio veliko blagostanje. Trebali bismo mu dati šansu. To je istina. Ali također moraju zapamtiti da je tada bilo drugačije doba — New Deal je uslijedio nakon razdoblja velikih žrtava i nacionalne kohezije, usredotočenih na jasno shvaćene kolektivne vrijednosti. Davanje povjerenja tehnokratskim nadzornicima koji ne vjeruju ni u što, nije isto, podsjeća Kaminska.

Oba puta zahtijevaju kohezivnost i odsutnost korupcije da bi funkcionirali. No, također zahtijevaju sudjelovanje cijelog stanovništva u zajedničkoj misiji, idealno onoj koja je podržana pozitivnom idejom o budućnosti, a ne obranjivačkom, zastrašujućom idejom koja ispunjava mlađe generacije tjeskobom i strahom. Jedino pitanje je koji je put, ako ne uspije ispuniti taj izazov, potencijalno destruktivniji za čovječanstvo? Korupcija u slobodnom sustavu barem se može suzbiti i boriti protiv nje kroz natjecanje na otvorenom tržištu za komercijalna dobra i ideje. Korupcija autoritarnog sustava omogućava vrlo malo mogućnosti za korekciju, ustvrdila je Kaminska.