Lekaj za Financije.hr: Kina ima praznih stanova za 80 milijuna ljudi, šokove zbog odvajanja od njihove jeftine proizvodnje će osjetiti i Hrvatska

Kina je postavila ambiciozan cilj rasta od oko pet posto za ovu godinu, dok je navela niz mjera usmjerenih na jačanje svog posrnulog gospodarstva. Premijer Li Qiang je rekao u ožujku, na otvaranju Nacionalnog narodnog kongresa da se gospodarski učinak Kine suočio s teškoćama, dodajući da mnoge od njih tek treba riješiti.

“Rizici i potencijalne opasnosti u nekretninama, dugu lokalne samouprave te malim i srednjim financijskim institucijama bili su akutni u nekim područjima. U ovim okolnostima, suočili smo se sa znatno više dilema u donošenju političkih odluka i obavljanju našeg posla”, rekao je premijer Qiang.

Jedan od načina za rješavanje ovih problema jeste i prekomjerni izvoz Kine, što je posljednjih dana posebno alarmiralo SAD, i to do te mjere da je američka ministrica financija, Janet Yellen, posjetila Kinu i upozorila Peking da ne ometa zapadne tvrtke preplavljujući tržišta jeftinim izvoznim proizvodima. Međutim, čini se da će industrijski višak ostati.

Kako će prekomjerni izvoz Kine utjecati na svjetsko tržište, za Financije.hr pojašnjava David Lekaj, poslovni savjetnik za euroazijsko tržište iz Eurasia Business Platform (think-tank initiative).

Postoji zabrinutost da Kina svoju lošu gospodarsku situaciju rješava prekomjernim izvozom na Zapad. Da li Zapad može apsorbirati taj prekomjerni izvoz?

„Kada razmišljamo o kineskom gospodarstvu, onda se moram poslužiti opisom jednog kolege iz Pekinga koji kaže da je kinesko gospodarstvo prije Covida izgledalo kao Monet, impresionistička slika koja izgleda lijepo izdaleka, ali izbliza izgleda kao velika zbrka. Nakon Covida je slika nešto drugačija, više poput Jacksona Pollocka: izdaleka izgleda kao velika zbrka, a izbliza je još veća zbrka.

Ponajprije treba reći da ljudi jednostavno ne shvaćaju koliki je razmjer sloma tržišta nekretnina u Kini, čak ni sami Kinezi toga nisu svjesni. Neke procjene govore da je problem možda i veći od financijske krize 2008., jer se provlači kroz sve segmente društva i gospodarstva. Ako skrenete s bilo kojeg izlaza na nekoj autocesti u Kini naići ćete na blokove nedovršenih zgrada koje su financirali građani. Šef njemačke gospodarske komore u Pekingu je nedavno iznio podatke njihovih istraživanja prema kojima u Kini postoji dovoljno praznih (nedovršenih) stambenih objekata za useljavanje čitavog stanovništva Njemačke – što je oko 80 milijuna ljudi.

Vlada u Pekingu vidi spas iz toga u proizvodnji, pa je donesena odluka da će se poticati sve što je vezano za proizvodnju. Stoga upumpavaju veliku količinu kapitala u poticanje domaće proizvodnje, a zatim pokušavaju ublažiti problem industrijskog prekapacitiranosti bacanjem robe na međunarodna tržišta. Ovakvo upravljanje gospodarstvom „odozgo prema dolje“ dovodi do toga da se pojavljuje višak kapaciteta. Također ubrizgavaju kapital u kineske banke koje osiguravaju financijsku podršku kineskim tvrtkama da dobiju ugovore u inozemstvu. EU i SAD su apsolutno spremni koristiti trgovinske alate za rješavanje nepoštene kineske trgovinske prakse, jer Zapad nema drugog izbora nego štititi svoje proizvođače od hirovitosti autoritarnih politika, bilo kroz carinske ili necarinske tarife. Turska je dobar primjer kako se kroz necarinske barijere može štiti domaća proizvodnja od kineske „invazije““.

SAD je rekla da neće prihvatiti da nove industrije budu desetkovane kineskim uvozom? Da li uopće, po Vašem mišljenju, mogu utjecati na to kad u prošlosti nisu mogli?

„Kineske tvrtke nastoje zaobići carine SAD-a i EU-a na različite načine. Jedan od načina je transshipment u Meksiku, koji kao član Sjeverno-američkog sporazuma o slobodnoj trgovini (Nafta) može izvoziti robu na tržište SAD-a po puno nižim carinama od Kine. Drugi trend je “nearshoring” – ili premještanje proizvodnih kapaciteta bliže kupcima kako bi se ograničila ranjivost na geopolitičke napetosti – što rekonstituira kineski globalni trag. Kineski izravni tokovi ulaganja u Maleziju, Indoneziju i druge zemlje koje se smatraju korisnim “nearshoring” zemljama su u porastu. Ali ako se zakoni u SAD-u i EU-u promijene kako bi uključili dodatna ograničenja kineskog vlasništva nad tvornicama izvan Kine, migracija kineskih tvornica mogla bi se na kraju pokazati neučinkovitom“.

Koliko je takva izvozna politika Kine opasna, s obzirom da znamo da se EU pokušava na brojne načine “otrgnuti” ovisnosti o Kini (pogotovo u sektorima solarnih panela, električnih vozila i baterija)?

„Ako je temeljni cilj smanjenja rizika (ili odvajanja) rješavanje ranjivosti opskrbnog lanca u ključnim industrijama, a posebno u kritičnim visokotehnološkim poljima, tada je Kina dugo bila angažirana u istoj politici – koju sada osuđuje. Ideja je jednostavna: postoje tržišta u zemlji i inozemstvu, a resursi u zemlji i svijetu. Kina se fokusirala strateški iskoristiti oboje kako bi ubrzala svoj razvoj i uhvatila korak s naprednim nacijama. Kineska ulaganja u afričke rudnike dobar su primjer ovog koncepta u praksi. Stjecanjem vrijednih mineralnih dobara u inozemstvu i njihovim spajanjem s dominantnim kineskim prerađivačkim kapacitetom kod kuće, Peking akumulira utjecaj na ključne globalne resurse. Iako nije eksplicitno navedeno kao smanjenje rizika (ili odvajanje), način na koji su se ova dva koncepta odvijala tijekom desetljeća značio je da je Kina sada duboko ukorijenjena u globalne lance opskrbe, dok su se Zapadne zemlje uvelike oslanjale na kinesku proizvodnju i inpute. Ta međuovisnost daje Pekingu veliku moć, zauzvrat mu pomaže u upravljanju rizicima“, ističe Lekaj.

Koliko ovaj “novi rat” može osjetiti Hrvatska?

„Svakako ćemo se suočiti s negativnim šokovima u opskrbi zbog odvajanja od Kine, i mislim da ćemo se suočiti s inflatornim pritiscima. A to znači da se kamatne stope neće približavati nuli kao što je bilo proteklo desetljeće“

Stručnjak za automobile Kristijan Tićak u razgovoru za Financije.hr je kazao da carinska odmazda, uvođenje određenih taksi na proizvode iz Kine, nije rješenje zbog kompleksnih globalnih lanaca proizvodnje. On je naveo da bi takve takse mogle pogoditi i velike europske proizvođače s tvornicama u Kini. Slažete li se s tim tvrdnjama?

„Kina ne samo da ima subvencije za domaću proizvodnju (često dane na pokrajinskoj razini) za svoje proizvođače električnih vozila, već i vrlo jak – premda neformalni – skup politika „kupujmo kinesko” koji uvoznim električnim vozilima blokira mogućnost kvalificiranja za listu subvencija. Središnja vlada, kao i pokrajinske i gradske vlade, učinile su subvencije dostupnima samo tvrtkama koje sklapaju vozila u Kini. Premda Kina još uvijek nije ovladala vrhunskom tehnologijom proizvodnje motora s unutarnjim sagorijevanjem, njena EV industrija je na samom vrhuncu. Razlog je prilično jednostavan – električno vozilo puno je jednostavnije od automobila s unutarnjim izgaranjem — to je u osnovi baterija s kotačima. Skoro 40 posto vrijednosti EV-a čini baterija, zato ne čudi da vodeće kineske tvrtke za proizvodnju mobitela pokreću proizvodnju električnih vozila, jer već imaju uhodan pristup proizvodnim lancima i sirovinama za baterije. Naravno, ključni detalj su subvencije koje dobivaju od države“.

Prošlo je gotovo šest godina otkako je Donald Trump počeo trgovinski rat s Kinom. Kako biste opisali posljedice te njegove odluke?

Vrijeme velikog gospodarskog rasta Kine je prošlo, jer je Xi Jinping bio spreman zamijeniti rast za ideologiju. Trgovinski gubitak zbog napetosti sa SAD-om i EU-om se ne može lako nadoknaditi trgovinom s drugim zemljama i regijama, kao što pokazuje pad kineske trgovine u 2023. Ali, kineski model rasta je i godinama unazad prestao pružati zdrav i održiv rast. Troškovi održavanja visokih stopa rasta BDP-a postali toliko očiti posljednjih godina, ne samo u opsegu tereta duga koji su stvorili, da više nije moguće ignorirati opseg i ozbiljnost temeljnih neravnoteža. Kina ima iznimno visok udio ulaganja u BDP-u – sada 44 posto BDP-a – za koji ne postoji niti približno usporediv povijesni presedan. Između ostalog to znači da Kina može ostvariti visok “rast” BDP-a samo dok održava nevjerojatno visoke stope ulaganja. Problem je u tome što su goleme količine ulaganja bile uglavnom produktivne za gospodarstvo (tj. njihove ekonomske koristi premašile su njihove ekonomske troškove) do prije otprilike 10-15 godina, a od tada su ukupno postale sve neproduktivnije. Kinesko gospodarstvo se u raspravama često tretira kao napredno i zrelo gospodarstvo. Ali dok su neka mjesta u Kini dosegla razine prihoda Saudijske Arabije ili čak Južne Koreje, a visine cijena stanova kao u San Franciscu, ne možemo smetnuti s uma da u Kini još uvijek postoji gotovo 900 milijuna ljudi koji žive s primanjima ispod 300 dolara mjesečno. Ako je posljednjih nekoliko desetljeća Kinu definirala industrijalizacija i proizvodnja, onda slijedi sljedeća ekonomska faza puta od imitatora do inovatora. Dakle, ako razmišljate o inovacijama, kada govorimo o tehnologiji, jedan od razloga zašto SAD ima tako uspješan ekosustav je hiperaktivnost financijskog sustava, dubina likvidnosti, činjenica da postoji puno spajanja i akvizicija, činjenica da se financiranju pristupa brzo i lako. A svega toga nema u Kini. To znači da tržište igra veliku ulogu unatoč svemu što čujemo. Inovacije prvenstveno pokreće privatni sektor, a ne država. A Kina trenutno čini sve kako bismo manje razumjeli Kinu, sa svrhom koja ne ulijeva povjerenje i ne motivira za suradnju s Kinom. Naravno, to nije dobra vijest za svijet“