Anđelo Jurkas: Više je faktora poraza hrvatskog filma

Hrvatska će uskoro postati prva zemlja na svijetu u kojoj je snimljen dugometražni igrani film na čijem je scenariju radila i u kojem glumi umjetna inteligencija. Njegovo ime je “BETA”, a priprema ga redatelj, scenarist, novinar, kritičar i publicist Anđelo Jurkas s kojim smo popričali i o utjecaju AI-ja, deep fakea i drugih novih tehnologija na kulturu i život općenito, kao i o situaciji u kojoj se nalaze hrvatski filmovi, te financiranju istih.

Pripremaš “Betu”, prvi film na čijem je scenariju radila umjetna inteligencija, ako se ne varam čak i na svjetskoj razini. Reci mi nešto o tome kako je izgledala “suradnja” s AI-jem i koliki dio posla je odradila umjetna inteligencija?

“Tako je, u poodmakloj smo fazi pretprodukcije i priprema za snimanje. Mimo nekoliko kratkometražnih igranih filmova koji su lani ili preklani tematizirali i koristili usluge “gđe AI“, u kontekstu dugometražnih igranih filmova na globalnoj sceni još ne postoji film kao što je “BETA”. U svakom segmentu nastanka, od pretprodukcije, produkcije i postprodukcije rabimo svojevrsni “joint venture“ čovjeka i umjetne inteligencije kreativnim nadopunama između ljudskog i računalnog/programskog faktora.

U našem kontekstu nema dvojbe kokoš ili jaje, tako da se s kreativne strane uvijek kreće od ljudskog kojem AI služi kao nadopuna i partner u nalaženju logike programerskih rješenja. Na tom spoju gradimo konstrukciju filma u svim fazama. AI je odgovarala svojom logikom na sva moja pitanja što se tiče nastanka scenarija, GiveX program umjetne Inteligencije stvoren samo za potrebe razvoja filma olakšava kreativni dio u smislu dopuna i ponuda ideja izbora kuteva snimanja, rada kamera, osvjetljenja, tonskog snimanja, scenografije, dizajna filma, vizuala svih tehničkih segmenata postavljanja filma, a po snimanju će pomoći i oko glazbe, montaže, specijalnih efekata.

Još samo nismo uspjeli prokljuviti sistem kako da nam AI financira film i riješi monetarne probleme s obzirom da nacionalna filmska institucija HAVC i TV postaje za ovaj projekt još uvijek ne odgovaraju pozitivno, trenutni „stručnjaci“ i umjetnički savjetnici ne prepoznaju inovativnost ni pionirstvo filma “BETA” nego se drže hollywoodskog segmenta ugroze, pa AI smatraju prijetnjom ljudskom faktoru, a ne kooperantom, partnerom i alatom za realiziranje onoga što je bez nje bilo teže ili nemoguće. Ali ne čudi jer se radi o dijelu ljudi koji su recimo prepoznali umjetničku vrijednost jednog “Generala” kojem su dodijelili 5,5 milijuna kuna prije nekoliko godina. Njihov palac gore tj. dolje doista ne čudi obzirom na to što navode kao kvalitetu ili kriterij izvrsnosti.

Naravno, računamo i nadamo se da ta sljepoća neće trajati zauvijek i da će se naći progresivnih ljudi unutar državnih tijela ili privatnih firmi koje će nam s financijske strane olakšati realizaciju te sufinanciranje projekta. Možda Ministarstvo znanosti, poduzetništva, turizma, Institut Ruđer Bošković i slični tehnički i vizionarski svjesniji kad već kulturi treba malo više vremena. Ili tek zamjenu profesionalnosti s privatnim “argumentima” ne bi li stali iza autora koji pokušavaju ne snimati tipske hrvatske filmove o ratu, posljedicama istog i dubokim egzistencijalističkim problemima ljudi srednje dobi čije sklonosti filozofijama arta nadilaze takve megalodone poput spomenutih “Generala”, „Četveroredova“ i sličnih nacional identitetnih pseudomitova.”

Kako si došao na tu ideju?

“Ideja za „BETU“ je rođena još prije desetak godina gledajući remek djelo “Her” Spikea Jonzea i jedan mi od najdražih i najtužnijh ljubavnih filmova svih vremena čija poetika samoće i alijenacije ljudi novog milenija oduševljava, jer se već tada doimalo kako futurizam koji prikazuje postaje naše sada.

Žanrovski, o kakvom filmu je riječ? I tko sve glumi u njemu?

“‘BETA’ je psihološki triler s elementima SF-a, minimalistički “manje je više” film koji računa na efekt jeze i strave koju ne prikazujemo nego je dajemo naslutiti.

Glumi prva liga domaćih mladih glumica: Ana Marija Brđanović, Ana Uršula Najev, Arija Rizvić, Romina Tonković, te sama umjetna inteligencija GiveX, a specifičnost je da je kompletan cast isključivo ženski. Sve uloge igraju žene te je po tom segmentu riječ o još jednom kuriozitetu ako ne svjetskih onda regionalnih razmjera. Kako vjerujem da su žene naprednija, složenija, interesantnija, inteligentnija, evoluiranija i biološki naprednija vrsta ljudske rase od jadnih mužjaka dozvolio sam si mali autorski naklon i “tribute to“ njihovoj supremaciji.”

AI u kulturi jedna je od tema koje su obilježile prošlu godinu pa je tako završio i na sudu zbog pisanja tekstova pop pjesama, dok su holivudski scenaristi štrajkali kako bi među ostalim osigurali da ih umjetna inteligencija neće zamijeniti. Smatraš li da imaju razloga za strah, odnosno hoćemo li u skoroj budućnosti stvarno gledati filmove i slušati pjesme koje je napisala umjetna inteligencija?

“Apsolutno nema razloga za strah. Strah je reakcija ljudskog nesnalaženja s novim situacijama i alatima u ovom slučaju. Boje se kukavice, nesigurni, nepotrebno oprezni ne bi li imali opravdanje za vlastite komplekse i nesigurnosti. AI je kao vatra. Ako si debil opečeš se ili izgoriš, ako si pametan ogriješ se, kuhaš, hraniš i ložiš cijeli život na nju.

Ne vidim ništa loše u tome da umjetna inteligencija zamijeni one ladice štancaroša scenarija i ljudskog faktora koji piše i kreira (ne)djela poput spomenutog “generalisimusa“ ili polovice, ma dvotrećinske većine hollywoodskih i ne samo njihovih blockbustera. Pa gro filmova su već viđene, motivski prežvakane i reciklirane teme. Ali, nije problem kad ljudi recikliraju, plagiraju, posuđuju i kradu sami sebe, no postaje kada prilagodbe i kombinacije čini program, stroj, računalo a ka umjetna inteligencija, tada im ugrožava poslove. Licemjerstvo na najvišem nivou. Ne ugrožava ljude nitko nego njihova nemaštovitost samo je lakše uvijek tražiti razloge van sebe i upirat prstom po okolini nego stati, zamisliti se i poraditi na sebi. Kad počnu raditi intrigantne zanimljive i nešablonske filmove neće biti mjesta bojazni da će neke generičke kompilacije “programiranih znanja” nadjačati friške ideje, zar ne?

Kamo sreće da što prije počnemo gledati filmove u potpunosti generirane od strane umjetne inteligencije, obzirom na ponudu i postotak smeća koje nudi ova kakti prirodna (vrlo upitna) inteligencija u manufakturama ljudskog faktora. Umjetna je već i semantički bliža terminu umjetnosti.”

Dosta se priča i o deepfakeu, točnije mogućnosti da na velikom platnu ponovno gledamo Bogarta, Jamesa Deena, Marilyn Monroe ili, primjerice, podmlađene verzije Stallonea i Chucka Norrisa. Što općenito misliš o tome?

“Sjajno kao alat zabave. Kao alat medijskih manipulacija kad padne u krive ruke još zabavnije. Ako deep fake ne ispadne poput peglanja faca De Nira i Pacina u Scorseseovom “Irishmanu”, ili ako krenu snimati nastavak blockbustera “Tome”, pa ga ožive da mu nos bude uvjerljiviji i manje proziran, ima se prostora i alata naveliko koristiti (ne samo) deep fake alate u namjenske svrhe s imperativom zabave. Mogućnost gledanja Bogieja i Marilynke u nekom novom filmu u kojem Chuck Norris nadjačava svoje viceve, pa ih spašava rame pod rame s Jasonom Stathamom i Tomom Hardyjem, apsolutno je dobrodošlo. Njušim anarhične i tarantinovske momente “pulp fiction“ zabave. Kao i mogućnost pojaviti se na ekranu uz Brada Pitta ili Margot Robbie. Sve drugo je ne samo moralno, etički i ekonomski rubno, ali ne sumnjam da će tržište ucjena i ljudske kriminalne maštovitosti porasti, pogotovo na dark webu.”

Ovoga tjedna objavljeni su podaci HAVC-a prema kojima je hrvatske filmove u kinima gledalo 278.000 ljudi, što i nije neka impresivna brojka. Koji su po tvom mišljenju najveći problemi hrvatskog filma, zbog čega usprkos povremeno i dobrim kritikama, pa i inozemnim priznanjima, još uvijek pretjerano ne zanima domaću publiku?

“Obzirom na prosjek stanovništva cca 3,8 milijuna žitelja rezultati su od raspada Jugoslavije po-ra-ža-va-ju-ći. Niti jedan domaći igrani film nikad nije došao ni blizu 500.000 ljudi u kinima, „Kako je počeo rat na mom otoku“ je nešto iznad 350.000. Trenutno su najgledaniji dječji filmovi koji uz pomoć škola i preporuka Ministarstva privuku 50 do 80.000 gledatelja.

Više je faktora poraza. Prvo, nesustavni rad na svim segmentima plasmana filma – dakle, promocija i distribucija jednako je bitna kao i produkcija filma, a zašteka u pravilu uslijed kombinacije malog tržišta, zakona malih brojeva i manjka kvalitetnih profesionalaca u tim segmentima posla.

Drugo, sustavno zanemerivanje i maćehinski tretman medija ako nisu preplaćeni oglasi i klasični PR marketing pristup traje od onih rubnih devedesetih kad se pečatirao domaći film kao većinski nepodnošljiv, što je u dobroj mjeri i bio. Stigmu vremena još nisu dovoljno kvalitetno “spinali” u smjeru poboljšanja percepcije prosječno nezainteresiranog gledatelja odgojenog na kokicama, koka-koli i blockbusterima iz Hollywooda.

Treće, nepostojanje Zakona o filmu i zaštiti istog koji će narediti monopolistima iz multipleksa i ostalim kinima drugačiji tretman od tržišnog prema domaćem filmu, po uzoru recimo na Francuze. Svaki domaći film mora imati garant barem mjesec dana prikazivanja u kinima/multipleksima i onim nezavisnima, u sjajnim prime time terminima, a ne u tri popodne. Dalje, HTV mora garantirati otkupe kompletne godišnje filmske produkcije u programu jer im to stoji u preambuli zaštite hrvatskog nacionalnog pop kulturnog dobra, a cjelovečernji igrani, dokumentarni ili animirani film to jest. Godišnje oni jedva potroše oko tri do pet milijuna kuna pretplatničkog novca za otkup kompletne domaće produkcije filmova za prava prikazivanja na cca pet do sedam godina. To je jedva budžet par emisija “The Voicea“. Svaki, ali svaki proizvedeni domaći film morao bi biti prikazivan na HTV-u da se stekne presjek i dojam te ponudi gledateljima na odluku što je smeće a što vrijedi, a ne igranje s preplatničkim novcem u kojem razne komisije pod egidom stručnosti i politikanstva često dižu rampe filmašima koji im ne vire iz stražnjica. O tretmanu domaćeg filma na komercijalnim TV postajama da ne govorimo, film je postavljen kao kulturno zlo, a ne kulturno dobro.

Četvrto, valja početi sustavno preodgajati domaće gledatelje na kulturu podrške domaćem filmu. Hrvati realno godišnje proizvedu desetak dugometražnih igranih filmova – nekad više nekad par manje, ali dovoljno da svaki mjesec u godini bude jedna nacionalna premijera.

Peto, početi od produkcije raditi na kreiranju ekonomskih računica inputa/outputa prema prilagodbi mikro tržišta, a ne budžetima od par milijuna eura koji se ne mogu vratiti ni isplatiti za dva radna vijeka. Ne moraju nam filmovi koštati dva milijuna eura ako u kinima od toga vrate od dvije do 20.000 eura. I apsolutno miješajte „art“ s komercijalnošću.

I šesto, svakako treba poraditi na što većoj kvaliteti filmova, a ne političkim i inim kulturnjačkim kružocima koji preferiraju svoje simpatije kao predstavnike nacionalne kinematografije, a ne ljude koji se doista bave kvalitetnim idejama i filmovima.”

Svoje filmove većinom radiš u nezavisnoj produkciji, odnosno mimo uobičajenih sustava financiranja. Kako to funkcionira, kako zatvaraš financijsku konstrukciju?

“Nije lako, ali funkcionira, ponudom biznis modela svim članovima projekta svakog filma po kojem nastanak djela nije uvjetovan uzročno-posljedično apriornim obećanjem love od HAVC-a, HTV-a, prijatelja sponzora ili fondova kao jedinih potencijalnih centara sufinanciranja filma kao startno nekomercijalne tj. tržišno i ekonomsko neisplative igračke.

Svaki film je poslovni pothvat u koji se ulazi s rizikom ako nemaš podršku od države, fondova ili frendova među marketing managerima konglomerata koji vole plaćati reklame i “product placement“. U budućnosti, nadam se da ćemo obzirom na društveno odgovorne dokumentarne i inovativne igranofilmske i edukativne filmove dobiti više zelenih svjetala od krovnih filmskih i kulturnjačkih institucija nego dosad. Na strateškim mjestima TV postaja i kompanijama koje daju lovu da bi nam projekti koje radimo dobili potporu se moramo oslanjati samo na profesionalnost i loto.

Ako znate kvalitetne i profesionalne marketing managere ovo je otvoreni poziv za suradnju u kojem nudimo od 25 do 33 posto love po projektu ovisno o ostvarenim tj. nabavljenim iznosima za kvalitetne filmske projekte, a ako je riječ o milijunima može i do 50 posto. Regularni su postoci za te poslove od pet do 15 posto, pa primijetite razliku.”

Prošle godine privukao si puno pozornosti dokumentarcem o maloljetnicima u popravnim domovima, koliko je trajao rad na njemu, kakva su bila iskustva i, s obzirom da znam da radiš i nastavak, kada ga možemo očekivati?

““Sutra ću biti (Priča o domcima)” uskoro očekuje nacionalna streaming premijera preko naše mikro indie platforme Runde za film/Filmaround koju trenutno pokrećemo, pa će ga ljudi moći naručiti na personalizirane kućne premijere za cijenu runde u kafiću. Nadamo se da će se i HTV prestati oglušavati i konačno pustiti zeleno svjetlo na otkup prikazivanja odnosnog filma, obzirom da su nas već izigrali za dokumentarni serijal od 12 nastavaka „Domci“ koji od 2018. do 2021. dobiva zeleno svjetlo i programski interes HTV-a za realizaciju i snimanje, a onda nekim čudom zbog formalnih nedostataka isti projekt i motivski koncept portretiranja života klinaca iz domova samo pod drugim imenom dobiva druga nezavisna produkcijska kuća neke od lojalnih kolegica. Sve legitimno, profesionalno i moralno. Inače, film smo snimali šest predugih godina, iznimno iscrpljujuće iskustvo, nekolicina mladih ljudi vrijednih truda, dosta njih bačenih i progutanih letargijom inercije i nezainteresiranosti sustava, osuđeni na par ljudi unutar sistema kojima je stalo.

Upravo snimamo nastavak “Rekli su da kleknem” koji tematizira živote djevojčica, štićenica domova za vrijeme života u domu i poslije izlaska, jednako kao i odgajateljica unutar sustava. Ali smo proširili temu na tretman žene u hrvatskom društvu godine 2023. s obzirom da je puno poveznica i dodirnih točaka kako nezainteresirani, inertni i sumanuti socijalni sistem tretira djevojčice bez prava podjednako kako društvo gleda na status žene u Hrvatskoj. U 21. stoljeću mi pričamo o pravima žene na život i zakonsku zaštitu. Hrvatska je treća nogometna sila na svijetu, ujedno i treća po broju femicida i ubijenih žena u Europskoj uniji. Očajni smo, očajni, nezainteresirani, egocentrični, narcisoidni, sebični i još uljuljkani u deluzije moći.

Uz napomenu da snimajući „Rekli su da kleknem“ svaki tjedan dobivamo pozive i otkivamo potresne i apsolutno nevjerojatne priče kroz koju golgotu i rukavce kriminala i stresnih situacija djevojčice i mlade žene prolaze – od narkomanije, fizičkih i verbalnih seksualnih zlostavljanja u obitelji i domovima te na ulici, nasilja, silovanja, prebijanja, ubojstava, samoubojstava, prostitucije, beskućništva, tuča, krađa, pobačaja, prijetnji smrću, desetak zakonskih opisa kaznenih djela, te da je njihova problematika, ali i zid šutnje daleko veći zbog iznimno osjetljive tematike. Tim nam je i izazov veći jer smo dobili toliko potresnih i hrabrih svjedočanstava koje kad završimo i prikažemo premjerno ima „centara moći“ koji će se moći zabrinuti za svoje pozicije, ne zbog intervencije policije unutar ove pseudodržave nego Interpola.”

Za kraj, koji su planovi, kakve sve projekte imaš u pripremi?

“Što se filma tiče u periodu 2024/2025. mimo spomenute „BETE“, ovo je samo dio: uskoro na našoj indie web distributivnoj platformi Runda Za Film/Filmaround (pokrećemo je kroz koji tjedan) slijedi premijera prvog domaćeg animiranog filma za odrasle „Ana“, filma o borbi mlade neobične žene protiv depresije, ženi koja tvrdi da je prvi ženski serijski ubojica na Balkanu i skrivena nepriznata kći Kurta Cobaina. Film smo od 2019. do 2022. snimali kao igrani da bi ga animacijskim tehnikama motion capturing i rotoskopije kompletno pretvorili u animirani, pomoću tehnika kojima je Richard Linkalter realizirao svoje filmove “Waking Life” i “Scanner Darkly”.

Snimamo i igrani film „Online“, prvi hrvatski i regionalni “screen life“ film o mozaiku priča jednog neobično toplog Božića, te „100 km“ – dugometražni igrani film o borbi oca s gubitkom djeteta uslijed bullyinga te posljedicama tog događaja na njegov život.

Potom, pri kraju su nam snimanja dokumentaraca „Životi Jana Bolića“ o riječkom piscu i motivatoru, „Preživjeti mir“ o drugačijim vrstama ratom nezaraženih branitelja, „Grgin konak“ o arki za životinje Hrvoja Gregurića Grge, „Sara“ o mladoj zagrebačkoj MMA borkinji Sari Luzar Smajić i „Virus Free Zone“ o promjenama svijeta od globalne pandemije naovamo te kakav svijet ostavljamo mladim generacijama.

Počeli smo i snimanje portretnog dokumentaraca „Marvelous: Champ Champ“ o zagrebačkom svjetskom prvaku borcu BKB Marku Marvelousu Martinjaku, „64 km“ o humanitarnom trčanju zagrebačkog glumca Marka Cindrića te „Slam: Smrt poezije“ o nacionalnim prvacima slam pjesništva. Tu je i „5.0“, dokumentarac o imperativima odlikaštva i sustavu školstva u Hrvatskoj, o nasilju učenika nad nastavnicima, o pravima i obvezama učenika, batinama kao odgojnom sredstvu, nepismenosti kao novoj pismenosti, umjetnim inteligencijama umjesto nastavnika i youtube tutorijalima umjesto škole, maturama, ispravljanjima ocjena, roditeljskim intervencijama…i ostalim tabuima.

S literarne strane završava se nekoliko rukopisa knjiga, između ostaloga prvi roman, druga zbirka poezije “Zauvijek sad”, jedna zajednička knjiga s predivnom srpskom glumicom Janom Ilić Milić, „Pop Kultura“ – udžbenik za škole, „Film Mater (Enfilmopedija Balkana)“ – nova filmska Biblija 21. stoljeća ex-Yu filma, “Zvuk Žene” knjiga o 100 najbitnijih glazbenica svih vremena ovih prostora, “Bambina” knjiga sjećanja o životu moje bake i heroine. I to je tek zagrijavanje jer kreće i nešto s nekoliko zanimljivih glazbenih projekata, a i ponovno oživljavamo indie izdavačku kuću DOP Records s nekoliko sjajnih novih pulena kao i koncertnu agenciju A1 Booking Agency. Uglavnom, nije dosadno!