Europska unija (EU) je najavila da će kupiti 250 milijardi dolara vrijedne američke energente godišnje u sklopu trgovinskog dogovora o novom carinskom režimu, no analitičari ocjenjuju da to nije realistično jer bi to zahtijevalo preusmjeravanje većine američkog izvoza energenata prema Europi dok istodobno Bruxelles ima vrlo ograničenu kontrolu nad tim što energetske tvrtke uvoze.
Dogovor o carinskoj stopi od 15 posto na većinu europskog izvoza u SAD uključuje i obvezivanje EU-a da uveze u tri godine 750 milijardi dolara vrijedne američke energente što može biti nafta, ukapljeni prirodni plin (LNG) ili nuklearna tehnologija.
Ukupan američki izvoz u energetskom sektoru globalno prošle je godine iznosio 318 milijardi dolara. Od toga je EU uvezao 76 milijardi dolara vrijedne američku naftu, LNG i kruta goriva.
Dakle, trebalo bi više no utrostručiti taj iznos.
Arturo Regalado, viši analitičar u tvrtki Kpler koja se bavi tržišnim analizama, kaže da tržište realno ne može probaviti takav dogovor jer bi trebalo da SAD sav svoj izvoz nafte preusmjeri prema EU-u ili da se ušesterostruči izvoz LNG-a prema Europi.
Osim toga, i druge zemlje su se obvezale kupovati američke energente kao dio trgovinskih dogovora, primjerice Japan.
Potražnja za američkim energentima može potaknuti tamošnje proizvođače da, zbog viših cijena, daju prednost izvozu u odnosu na domaće tržište, a skuplje gorivo i energija mogu postati i politička i ekonomska glavobolja za američke i europske čelnike.
Ni EU ni SAD nisu iznijeli detalje o tome što zapravo podrazumijeva energetski dio dogovora i je li možda uključuje neke dijelove za izgradnju elektroenergetske mreže ili elektrana.
EU procjenjuje da bi planovi zemalja članica o širenju uporabe nuklearne energije podrazumijevali stotine milijardi eura investicija do 2050. godine. U prošloj godini uvoz vezan za nuklearne reaktore iznosio je 53,3 milijarde eura, podsjeća Reuters.
Predanost koju iskazuje EU u odnosu na uvoz energenata iz SAD-a nije isisana iz prsta, kazao je jedan europski dužnosnik koji je želio ostati anoniman.
“Te brojke, naravno, zahtijevaju investicije i one će varirati ovisno o izvoru energije, ali brojke su dosezive”, izjavio je.
Dodao je da ne može biti javnog preuzimanja obveze jer energente ne kupuje EU već tvrtke.
Većinu uvoza nafte u EU obavljaju privatne tvrtke, dok je kod plina riječ o mješavini privatnih i javnih tvrtki. Europska komisija može organizirati zajedničku potražnju u slučaju LNG-a kako bi se postigla bolja cijena, no ne može nikoga prisiliti da kupuje jer je to komercijalna odluka.
“To nije realistično. Ili će EU platiti previsoku netržišnu cijenu za američki LNG ili će uvesti količine s kojima neće moći izaći na kraj”, smatraju analitičari tvrtke ICIS.
SAD je već glavni europski dobavljač LNG-a i nafte. U prošloj godini 44 posto uvezenog LNG-a i 15,4 posto nafte došlo je preko Atlantika.
Jacob Mandel iz tvrtke Aurora Energy Research napominje da bi i SAD za dosezanje izvoza od 250 milijardi dolara godišnje morao podići kapacitete puno više od onoga što je planirano do 2030.
“EU može kupovati 50 milijardi dolara više godišnje u energentima kako američki proizvodni kapaciteti jačaju”, ustvrdio je.
Pročitajte još:
EU planira do kraja 2027. okončati uvoz ruske nafte i plina. Prošle je godine EU uvezao 94 milijuna barela nafte iz Rusija što je bilo oko tri posto ukupnih količina. Osim toga, uvezeno je 52 milijarde kubičnih metara ruskog prirodnog plina i LNG-a u odnosu na 45 milijardi kubičnih metara američkog LNG-a u istom razdoblju.
Iz ICIS-a, koji se također bavi analizom tržišta roba, ističu da nema razloga da EU uvozi više nafte iz SAD-a jer je europska potražnja za naftom prošla vrhunac prije više godina.
