Stručnjak za energetski menadžment: Tranzicija nije moguća bez velikih ulaganja

Povodom Svjetskog dana zaštite okoliša, Jonas Puck, direktor MBA programa za energetski menadžment pri WU Executive Academy, pojasnio je neke od najčešćih mitova o toj sveprisutnoj temi i objasnio manje poznate činjenice u području koje će oblikovati budućnost našeg planeta.

Energetska transformacija jedan je od možda najtežih, a ujedno i najvažnijih zadataka s kojim se čovječanstvo ikada suočilo. Stručnjaci su jednoglasni u stavu da nam ponestaje vremena i da se ovaj zadatak može riješiti samo zajedničkim globalnim naporom.

Pritom, navedeno je u priopćenju, treba razjasniti neke činjenice o ulaganjima u energetsku tranziciju, baterijskom boomu i e-mobilnosti, utjecaju digitalizacije na potrošnju energije, vodiku kao novom energetskom svetom gralu te stvarnim izazovima s plastikom.

Energetska tranzicija neće biti moguća bez velikih ulaganja i, premda istraživanja pokazuju sve veći interes investitora, u mnogim energetskim segmentima šanse za ostvarivanje stvarnog povrata ulaganja ne ispunjavaju očekivanja.

Naime, navodi Puck, specifičnost je energetskog sektora što u većini zemalja cijene energije kontrolira vlada kako bi osigurala da si i kućanstva s niskim prihodima mogu priuštiti energiju, što je preduvjet za pravednu tranziciju. Iz tržišne perspektive regulirane cijene često su preniske, čineći ulaganja u ovo područje jedva isplativim.

U budućnosti će se trebati postići ravnoteža između ciljeva društvene odgovornosti i komercijalne privlačnosti za investitore.

Što se tiče nuklearne energije, nju mnogi smatraju “zelenom”, no to nije u potpunosti točno.

Jonas Puck naglašava da, iako proizvodnja i korištenje ove energije doista imaju minimalan ugljični otisak, pravi je izazov skladištenje nuklearnog otpada koje, ovisno o sastavu, ostaje radioaktivno u rasponu od nekoliko desetljeća do nekoliko milijuna godina.

Dodatni problem po njegovom mišljenju je što nuklearna energija nije 100 posto sigurna mada najveći problem s njom nije vjerojatnost incidenta, već potencijalne posljedice ukoliko se takav incident dogodi.

Također, jedan od najvažnijih zadataka za uspješan prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije jest pronaći učinkovitije načine za njezinu pohranu. Vjetroelektrane proizvode energiju samo kada ima dovoljno vjetra, a bez sunčeve svjetlosti nema energije ni iz fotonaponskih ćelija.

Rješenje su litijske baterije koje su trenutno u središtu pozornosti, ali problem je što je litij rijedak i teško dostupan metal čija je distribucija u svijetu vrlo neujednačena, pri čemu svjetskom proizvodnjom dominira Kina, s više od 60 posto udjela.

Ako litij postane “nafta” 21. stoljeća, upozorava Puck, to će uvelike utjecati na globalne geopolitičke strukture moći.

Nadalje, treba spomenuti i euforiju oko e-mobilnosti – iako vožnja električnim vozilima ne uzrokuje emisije CO2, ona nisu tako “zelena” kao što se misli – sirovine potrebne za njihove baterije i sam proizvodni proces uzrokuju ogromne emisije.

Također, način na koji se takvi automobili i njegove baterije zbrinjavaju nakon isteka životnog vijeka igra veliku ulogu, a mehanizmi reciklaže daleko su od idealnih.

Kružna ekonomija u kojoj se svi resursi ubačeni u sustav mogu ponovno iskoristiti san je svakog ekonomista. Međutim, znanstvenici se slažu da ova ideja krši barem jedan zakon termodinamike i nije ju moguće neprekidno realizirati.

Kao bolje rješenje koje bi znatno pridonijelo ostvarivanju društva bez ugljičnog otiska i uspjehu energetske tranzicije navode oblikovanje proizvodnje i potrošnje na način da se postojeći materijali i proizvodi dijele, iznajmljuju, ponovno koriste, popravljaju, prerađuju i recikliraju što je duže moguće.

Odgovor se, naglašava akademski direktor MBA programa, ne nalazi ni u digitalizaciji. Digitalne inovacije ne dovode do smanjenja potrošnje energije.

Istraživanje lanca investicijskih banaka Morgan Stanley pokazuje da rudarenje Bitcoina troši količinu električne energije usporedivu s godišnjom potrošnjom Nizozemske, odnosno 0,5 posto svjetske potrošnje.

Uz to, rast digitalizacije nije neograničen jer su ograničeni resursi koji ju podržavaju.

Vodik mnogi smatraju obećavajućim izvorom energije, posebno u sektorima koji se teško dekarboniziraju, kao što su dijelovi kemijske industrije i proizvodnja čelika.

Međutim, zanemaruje se da su skladištenje i transport vodika skupi i zahtijevaju složenu tehnologiju, a tu je i činjenica da njegova proizvodnja troši znatnu količinu energije. Treba naglasiti da je samo zeleni vodik, koji se proizvodi iz obnovljivih izvora, uistinu bez emisija.

Stručnjaci su podijeljeni oko toga hoće li vodik biti ključni faktor u energetskoj tranziciji – dok ga neki smatraju svetim gralom, drugi ga vide kao prolaznu modu koju će uskoro zamijeniti druge tehnologije.