Biomasa srdele u Jadranu pala je na povijesno niske razine, a hrvatske vlasti već su drastično ograničile ribolov u dijelu Istre. Ako se populacija ne počne oporavljati, spominje se čak i privremena potpuna zabrana izlova. Problem više nije samo ekološki: srdela je temelj domaćeg ribarstva i prerade, pa njezin nestanak može promijeniti cijene, opskrbu i ekonomiku cijelog lanca.
Srdela je desetljećima bila jedna od najobičnijih i najdostupnijih riba na hrvatskom tržištu. Upravo zato se lako zaboravlja koliko je važna za cijeli domaći ribarski sektor.
Danas je situacija potpuno drukčija. Najnovije procjene pokazuju da je biomasa srdele u Jadranu pala na povijesno niske razine, dok je ribolovna smrtnost procijenjena na oko 2,4 puta veću od održive razine.
Zbog toga je početkom rujna na dijelu zapadne obale Istre broj dopuštenih dana za lov srdele smanjen s 20 na samo pet dana mjesečno.
Ako se stanje ne popravi, u sektoru se već govori i o puno strožim mjerama, uključujući veliko dodatno smanjenje kvota ili čak privremeni moratorij na izlov u trajanju od godinu ili dvije. To bi bio golem udar na ribare, ali problem se tu ne zaustavlja.
Srdela nije samo proizvod koji završava na ribarnici ili restoranskom tanjuru. Ona je jedna od ključnih sirovina hrvatske riboprerađivačke industrije, a njezina dostupnost utječe na tvornice, zaposlenost, izvoz i cijeli lanac opskrbe.
Foto: Pixabay.com
Manje ribe znači veći trošak za cijeli lanac
U Hrvatskoj je srdela među najvažnijim komercijalnim vrstama. Prema podacima europskog tržišnog opservatorija za ribarstvo, vrijednost iskrcane srdele iznosila je oko 18,6 milijuna eura, što ju je činilo pojedinačno najvrjednijom vrstom u domaćem ribolovu.
Kada količina dostupne ribe snažno padne, prvi problem osjete ribari. Manje dopuštenih dana na moru znači manje prihoda, dok dio troškova ostaje isti. Brod, posada, održavanje i gorivo ne nestaju samo zato što ribar smije loviti pet umjesto dvadeset dana. Problem dodatno povećava visoka cijena plavog dizela, na koju ribarski sektor upozorava već mjesecima.
Nakon ribara slijede prerađivači. Tvornice konzervirane i smrznute ribe trebaju stabilne količine sirovine kako bi održale proizvodnju. Ako domaće srdele nema dovoljno, mogućnosti su neugodne: smanjiti proizvodnju, platiti skuplju ribu ili je pokušati nabaviti na drugim tržištima.
Sve tri opcije povećavaju trošak. Dio tog troška zatim završava kod trgovaca, restorana i konačno kod potrošača.
Srdela bi zato mogla proći put koji smo već vidjeli kod brojnih nekada jeftinih prehrambenih proizvoda: od svakodnevne namirnice prema proizvodu koji se sve više plaća kao specijalitet.
Problem nije samo prekomjerni izlov
Situacija sa srdelom pokazuje koliko je teško pronaći jednostavan odgovor kada se istodobno mijenjaju ribolov, klima i cijeli morski ekosustav. Predstavnici ribarskog sektora upozoravaju da problem nije moguće objasniti samo intenzitetom ribolova.
U posljednjih nekoliko godina povećao se broj predatora koji se hrane sitnom plavom ribom, uključujući tunu, luca i igluna, dok ribari posebno upozoravaju i na veći broj dupina koji oštećuju mreže. Istodobno promjene temperature mora i dostupnosti hrane mogu mijenjati područja na kojima se srdela zadržava i razmnožava.
Znanstvenici zato upozoravaju da se populacija spustila ispod razine na kojoj se može lako obnoviti bez dodatnih ograničenja. To stvara klasičan sukob kratkoročnog i dugoročnog interesa.
Ako se ribolov snažno ograniči, dio ribara može ostati bez dovoljno prihoda da preživi sljedeću godinu. Ako se ograničenja ne uvedu, može nestati dovoljno velika populacija srdele da bi sektor uopće imao što loviti za nekoliko godina.
Ekonomsku računicu dodatno komplicira činjenica da Hrvatska ne živi samo od ribolova nego i od turizma. Riba je važan dio domaće gastronomske ponude, a srdela je tradicionalno bila među rijetkim morskim proizvodima koji su mogli ostati relativno dostupni i restoranima i domaćim kupcima.
Ako domaća ponuda nastavi padati, cijena će sve više ovisiti o ograničenoj količini ulova i mogućnosti uvoza.
Hrvatska bi se tako mogla naći u apsurdnoj situaciji da zemlja s više od tisuću kilometara jadranske obale dio jedne od svojih najtradicionalnijih riba mora sve više nadomještati skupljim uvozom ili je jednostavno nuditi u manjim količinama.
Pročitajte još:
Srdela zato nije samo pitanje zaštite jedne riblje vrste. Ona je test može li Hrvatska očuvati gospodarski sektor koji istodobno mora biti profitabilan i ostaviti dovoljno ribe u moru da bi postojao i za deset godina.
Ako se populacija ne oporavi, najveća promjena možda neće biti to što ćemo srdelu rjeđe viđati u mrežama. Bit će to činjenica da bi jedna od posljednjih tradicionalno jeftinih jadranskih riba mogla postati proizvod koji si sve manje ljudi može priuštiti.
