Prosječan trošak rada u EU 33,50 eura po satu, u Hrvatskoj upola manji

Troškovi zapošljavanja u zemljama Europske unije (EU) bitno su različiti i najveći iznos koji poslodavac mora platiti po satu rada zaposlenika može biti i pet puta veći od najmanjega, pokazuju podaci Eurostata.

U prošloj godini trošak rada po satu u EU varirao je između 10,60 eura u Bugarskoj i 55,20 eura u Luksemburgu.

Prosječan trošak rada u cijeloj EU bio je 33,50 eura po satu.

Hrvatska je u donjem dijelu ljestvice s troškom od 16,50 eura po satu.

Niže troškove rada od Hrvatske imale su Litva, Latvija, Mađarska, Rumunjska i Bugarska.

Očekivano, među zemljama u kojima je trošak rada po satu najveći nalaze se skandinavske zemlje te Belgija, Nizozemska, Austrija, Francuska i Njemačka.

Hrvatska među južnoeuropskim članicama EU-a ima najmanje troškove. Tako je u Italiji sat rada u prosjeku vrijedan 30,90 eura, u Španjolskoj 25,50 eura, u Portugalu 18,20 eura te u Grčkoj 16,70 eura. U Sloveniji je 27,10 eura.

No, kako prenosi Euronews, Sotiria Theodoropoulou s Europskog sindikalnog instituta (ETUI) napominje da se razlike u troškovima rada u najvećoj mjeri mogu objasniti razlikama u razini cijena u pojedinim zemljama.

Ako bi se pak ti troškovi prilagodili standardu kupovne moći tada su razlike nešto manje izražene, pa je najveći trošak u Belgiji tek nešto više od dvostruko veći od najnižeg u Bugarskoj.

Hrvatska se na toj ljestvici pomiče prema sredini tablice, pa trošak rada izražen kroz standard kupovne moći postaje viši no u čak 12 zemalja EU-a, a to su Slovačka, Rumunjska, Češka, Cipar, Portugal, Mađarska, Litva, Malta, Estonija, Grčka, Latvija i Bugarska.

Troškovi rada se odnose na sve ono što poslodavac mora platiti za zaposlenika. Osim rashoda za plaće u to ulaze i ostali troškovi kao što su socijalni doprinosi i relevantni porezi.

Razlika između članica EU-a vidljiva je i kad je riječ o udjelu tih ostalih troškova u ukupnom trošku rada. U cijeloj EU prosjek je 25 posto, no to varira od pet posto u Bugarskoj i Litvi do 32 posto u Francuskoj i Švedskoj.

Hrvatska je tu pri samome dnu ljestvice s 12 posto, a osim dvije spomenute zemlje niži udio, od šest posto, još ima Malta. U Sloveniji je 14 posto.

U vrhu su nakon Francuske i Švedske još Slovačka, Italija, Austrija i Španjolska.

Ekonomistica u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO) Giulia De Lazzari navodi da je u zemljama kao što su Francuska i Švedska sustav socijalne zaštite osmišljen tako da pruža široku paletu povlastica koje, primjerice, uključuju dulji i bolje plaćen porodiljni dopust i veću naknadu kod bolovanja, kao i sveobuhvatnije uvjete socijalnog osiguranja kod nezaposlenosti.

“Bitan dio tih povlastica financira se izravno doprinosima poslodavaca”, rekla je.

Ona je navela da troškovi doprinosa igraju važnu ulogu u razlikama kod troškova rada, i to zahvaljujući trima faktorima.

To su veća produktivnost, zatim prisutnost i snaga sindikata te kolektivnog pregovaranja, kao i razine zakonske minimalne plaće, a treći je važan faktor razina životnog standarda, odnosno troškova života.