Hrvatska eko-proizvodnja gubi dah – kupci nepovjerljivi, sektorska politika nepoticajna

Nedavno je Ekonomski institut Zagreb objavio analizu iz koje je razvidno kako Hrvatska nije uspješna zemlja kad je riječ o ekološkoj proizvodnji hrane.

Primjerice, u razdoblju između 2018. i 2023. ekološka je proizvodnja voća smanjena gotovo tri puta, a kod proizvodnje svježeg povrća učinak je tek 0,2 kilograma po stanovniku godišnje što Hrvatsku smješta pri samo dno ljestvice Europske unije (EU).

O tome što su glavni problemi i kako bi ih se moglo razriješiti razgovarali smo s koordinatorom za vanjsku suradnju Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSEP) Zlatkom Dudašem te predsjednikom udruge Istarski eko proizvod Dorianom Siljanom.

“Potreba za što većom zaradom i efikasnošću  proizvodnje poljoprivrednike stimulira na primjenu što efikasnijih sredstava u pogledu gnojidbe i zaštite bilja. Intenzivnom i dugotrajnom primjenom gnojiva i pesticida dolazi do kontaminacije tla i biljaka spojevima štetnim za ljudski i životinjski organizam. Jedini način proizvodnje zdrave i nekontaminirane hrane je ekološki način proizvodnje koji podrazumijeva integralni način zaštite bilja uz upotrebu organskih ekološki prihvatljivih gnojiva i pripravaka za zaštitu bilja od bolesti te primjenu mehanizacije u uništavanja korova”, navode iz HSEP-a.

Akcijski plan Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva predviđa povećanje ekološke proizvodnje u Hrvatskoj na 14 posto poljoprivrednih površina do 2030. godine.

Prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, udio poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom je u 2022. bio 11,02 posto. Godinu kasnije je blago pao na 10,99 posto, a onda je u 2024. povećan na 11,34 posto.

Prema brojci ukupne poljoprivredne površine za koju je tražena potpora u ekološkoj proizvodnji, a to se odnosi na 124,7 tisuća hektara, udio bi trebao blago narasti na 11,42 posto u ovoj godini.

Ti podaci agencije se razlikuju od službenih podataka nadležnog ministarstva koji kažu da je udio 9,01 posto.

“Zašto se podaci ne podudaraju, ne možemo utvrditi. No, unatoč tome trend rasta ekološke proizvodnje, kao što je vidljivo iz podataka, oscilira i nema pokazatelja koji bi upućivali na realizaciju plana od 14 posto do 2030. godine. Važno je napomenuti da je prijedlog Europske komisije bio da se udio ekološke proizvodnje poveća do 2030. godine, na 25 posto”, kazao je Dudaš.

Kako ističe, ekološka proizvodnja zahtjevnija je od konvencionalnog načina proizvodnje što rezultira većim troškovima i većom količinom rada te prinosima manjim u prosjeku za 30 posto.

“Činjenica je da su ekološki proizvodi na tržištu često u rangu cijena proizvoda iz konvencionalnog uzgoja, pa su potpore u ekološkoj proizvodnji presudne za održavanje i povećanje udjela ekološke proizvodnje. Posebice teška situacije je u povrtlarskoj proizvodnji gdje potpore čine tri posto prihoda poljoprivrednog gospodarstva, a udio ukupnih površina u ekološkom uzgoju na kojima se proizvodi povrće iznosi svega četiri posto. Ovo ukazuje na to da potpore u ekološkoj proizvodnji za održivo gospodarenje i povećanje ukupne proizvodnje nisu dovoljne. Isto tako, sustav mora prepoznati one korisnike potpora koji formalno zadovoljavaju uvjete, ali ne primjenjuju adekvatnu tehnološku i agrotehničku razinu i cilj im je jedino realizacija potpora u poljoprivredi. To najčešće nisu mali proizvođači pa je šteta samim time veća i potpore za ozbiljne proizvođače su manje”, ističe predstavnik HSEP-a.

Otežavajuće je za male proizvođače što ih propisi ne prepoznaju, pa često moraju zadovoljiti sanitarne, građevinske i porezne uvjete poput velikih proizvodnih sustava što zahtjeva preveliku količinu dokumentacije, projekata, elaborata i financijskih sredstava. 

“Administriranje i česte promjene zakonske regulative koja uvjetuje provođenje i praćenje poljoprivredne proizvodnje je postao značajan problem. Količina podataka i uvjeta koja je potrebna za nesmetanu realizaciju i zakonski ispravnu poljoprivrednu proizvodnju prosječnom poljoprivredniku je teško razumljiva i u nemogućnosti su redovito i točno izvršavati tražene radnje i davati tražene podatke. Rezultat toga je često financijsko sankcioniranje onih koji te uvjete ne mogu zadovoljiti”, upozorava Dudaš.

U Hrvatskoj se po veličini površina najveći dio ekološke proizvodnje ili 40,56 posto odnosi na krške pašnjake, a onda slijedi krmno bilje s 12,09 posto te voće s udjelom od 10,22 posto.

Kod žitarica je to 9,7 posto, a kod povrća tek 0,78 posto. Na ljekovito bilje, primjerice, otpada 3,45 posto površina, a na masline 1,8 posto.

Dakle, vidljivo je da ekološka proizvodnja voća i povrća zauzima tek 11 posto ekološke proizvodnje, a na krške pašnjake, krmno bilje i pašnjake otpada čak 66,97 posto.

No, koliki je interes ljudi za bavljenje ekološkom proizvodnjom hrane?

“Nagli porast interesa za ekološki način proizvodnje dogodio se 2013. godine s početkom provođenja Programa ruralnog razvoja, odnosno uvođenjem novog sustava potpora u poljoprivredi. Iznosi potpora za ekološku proizvodnju bili su značajno veći od potpora iz konvencionalnog načina proizvodnje što je potaknulo posjednike poljoprivrednih površina da se uključe u ovaj sustav proizvodnje. Provođenjem sustava potpora u narednim razdobljima povećao se prema ekološkim i ostalim proizvođačima broj administrativnih, agrotehničkih i tehnoloških obveza, a potpore po jedinici površine su se smanjile. U odnosu na vrlo zahtjevan način proizvodnje po kriterijima propisanim za ekološku proizvodnju te dodatno nametnutim obvezama i financijskim korekcijama očekujemo pad interesa za ekološku proizvodnju. Interes potrošača za ekološkim proizvodima sigurno postoji, ali činjenica da bi oni, kako bi bili isplativi za proizvođače, trebali biti znatno skuplji od konvencionalnih proizvoda definitivno smanjuju broj zainteresiranih kupaca”, poručuje Dudaš.

Među najvećim problemima, po ocjeni HSEP-a, su to što tržište nije spremno platiti veću cijenu proizvoda koja bi bila isplativa za proizvođača, a potpore nisu dovoljne za istinsku ekološku proizvodnju.

Odnos između sektorske akademske zajednice i proizvođača gotovo da ne postoji, pa je znanstvena i tehnološka razina proizvodnje slabija i zakinuta za nova postignuća u ekološkoj proizvodnji.

Bilo bi potrebno uvesti stručnu kontrolu na terenu koja će odvojiti stvarne ekološke proizvođače od ‘lovaca na potpore’.

Dudaš iznosi i konkretne razloge zbog kojih Hrvatska ima tako malu ekološku proizvodnju povrća naspram nekih drugih zemalja EU-a.

“Kako bi ta proizvodnja bila što isplativija potrebna su značajna ulaganja u mehanizaciju i opremu te podizanje tehnološke razine proizvodnje koja ovisi upravo o investicijama u mehanizaciju i opremu. Sortimenti povrća koji se mogu naći na tržištu nisu prilagođeni uzgoju u ekološkoj proizvodnji jer su osjetljiviji na bolesti i štetnike. Agroekološki uvjeti proizvodnje povrća zbog klimatskih uvjeta više razine vlage u zraku i količine oborina pogoduju razvoju bolesti i korova što značajno utječe na ekološki uzgoj povrća u kojem se za suzbijanje bolesti i štetnika upotrebljavaju pripravci dozvoljeni u ekološkoj proizvodnji. Oni su mahom blažeg djelovanja, pa je potrebno uz to dodavati biljci prirodne stimulanse rasta i pripravke koji povećavaju otpornost uzgajane kulture. To sve financijski i fizički opterećuje ovakvu vrstu proizvodnje. Što se tiče korova, oni se uništavaju isključivo mehanički za što je opet potrebna specijalna mehanizacija ili dodatni ljudski rad uništavanja korova najstarijim alatom, motikom”, ustvrdio je.

Dodaje da Istra kao jedna od ključnih turističkih destinacija u Hrvatskoj, koja je zbog povijesnih i tradicionalnih čimbenika pod utjecajem poljoprivredno izuzetno razvijenog dijela sjeverne Italije, prednjači u pogledu plasmana ekoloških proizvoda, prvenstveno u kratkim lancima opskrbe. 

Dorian Siljan iz udruge Istarski eko proizvod, koji se bavi povrćarstvom, potvrđuje da ekološka proizvodnja hrane u Hrvatskoj nosi više poteškoća no pozitivnih strana.

“Proizvodnja ekološkog voća i povrća pada iako rastu površine pod ekološkom proizvodnjom zbog toga što se upisuju pašnjaci. Zapreka je što nema jasne poljoprivredne politike i strategije, pa su mnogi krenuli drugim putem. Naime, mnogi su uz obalu krenuli u turizam, a oni koji su ostali u poljoprivredi ugušeni su uvozom. Dobar broj ljudi stoga odustaje od eko-proizvodnje”, ustvrdio je.

Osim toga, veliki je problem što potrošači nemaju povjerenje u eko-znak jer je bilo prevara koje se ne događaju na polju nego u trgovini.

“Mislim da bi nadležno Ministarstvo poljoprivrede moralo i stvarno, a ne samo nominalno, stati iza toga znaka i zaštititi ga. Inspekcija ima u polju no ne u trgovini, pa se svašta zna prodavati kao ekološka proizvodnja. Bilo je nastojanja da se stvar popravi preko HSEP-a, bilo je obećanja, no ništa se bitno ne mijenja”, ocijenio je sadašnje stanje Siljan.