INA je u svojoj rafineriji u Rijeci krenula u izgradnju postrojenja za proizvodnju zelenog vodika koje bi trebalo proizvoditi 1.500 tona godišnje od čega bi najviše išlo u komercijalne svrhe za potrebe transporta.
Hrvatska je tek u povojima kad je riječ o proizvodnji zelenog vodika, a Europska unija (EU) želi moći proizvoditi 10 milijuna tona godišnje do 2030. godine. No, čini se da se to ne poklapa s tržišnom realnošću jer troškovi proizvodnje i regulative imaju negativan učinak na promišljanja investitora.
Europska komisija je u srijedu objavila kako je EU postigao obvezujući dogovor o smanjenju neto emisija stakleničkih plinova za 90 posto do 2040. u odnosu na baznu 1990. godinu. To i drugi ciljevi u okviru zelene tranzicije zvuče dobro, no primjer vodika pokazuje koliko je zapravo sve u tom procesu još uvijek dosta neizvjesno.
Europski energetski regulator ACER je u novom izvješću ustvrdio kako regulatorna neizvjesnost i visoki troškovi proizvodnje, odnosno potrebne energije, bitno ugrožavaju cilj postavljen za 2030. godinu. Osim toga, tržište zelenog vodika još je poprilično nezrelo.
Zeleni se vodik proizvodi korištenjem elektrolizatora koji razdvajaju vodu na vodik i kisik. Za taj proces nužno je koristiti obnovljivu energiju kao što su sunce, vjetar ili hidroenergija.
U prošloj godini EU je povećao instalirani kapacitet elektrolilzatora za 51 posto na godišnjoj razini, odnosno za 104 megavata (MW) čime je ukupno instalirani kapacitet došao na 308 MW. Za usporedbu, kapacitet Ininog elektrolizatora treba biti 10 MW.
U izgradnji je, kako navodi ACER, kapacitet pogona snažan 1,8 gigavata (GW), ali cilj EU-a je instalirati 40 GW do 2030. Dakle, ono što se sada razvija tek je djelić onoga što bi navodno trebalo izgraditi do kraja desetljeća.
Hrvatska bi, prema nacionalnom planu, htjela imati do 2030. kapacitet u elektrolizatorima od 1,3 GW. Španjolska bi, primjerice, htjela dosegnuti 12 GW, a Njemačka 10 GW.
Hrvatska je dio projekta Dolina vodika Sjeverni Jadran zajedno s talijanskom regijom Friuli-Venezia-Giulia i Slovenijom u okviru kojega se razvija niz projekata koji bi trebali osnažiti uporabu zelenog vodika. Ideja je da se u tom okviru proizvodi oko pet tisuća tona tog zelenog energenta godišnje.
“Fokusirana koordinacija, ciljana potpora politika i stalan nadzor su ključni da bi EU ubrzao izgradnju i skaliranje na troškovno konkurentnoj razini”, navodi ACER.
Čak do 50 posto troškova proizvodnje vodika vezano je za cijene električne energije. Dekarbonizacija u proizvodnji struje bi trebala sniziti i cijene električne energije, a to će, po ocjeni ACER-a, biti prijelomni trenutak za snažno povećanje ulaganja u zeleni vodik.
Prisutni problemi su i ubrzavanje izdavanje dozvola te sposobnost elektroenergetske mreže da primi velike količine obnovljive električne energije, a to preuzimanjem inicijative u planiranju i provedbi modernizacije elektroenergetskog sustava EU-a upravo pokušava riješiti Bruxelles.
U prošloj godini napravljeno je tek 55 kilometara novih plinovoda za vodik čime je brojka ukupno povećana na 1.636 kilometara. Uglavnom se ta infrastruktura nalazi u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj.
Uz proizvodnju 10 milijuna tona godišnje 2030. godine EU namjerava istodobno uvoziti 10 milijuna tona sa ciljem smanjenja uporabe fosilnih goriva.
Postignuti politički dogovor između Europskog parlamenta i zemalja članica o smanjenju neto emisija stakleničkih plinova jasan je put prema dekarboniziranom i konkurentnom gospodarstvu, poručuje Europska komisija. Bruxelles smatra da se time ulagačima i poduzećima pruža sigurnost za poticanje čiste tranzicije te energetske sigurnosti i neovisnosti.
Pročitajte još:
Za postizanje cilja od 90 posto moguća je i kupnja do pet posto visokokvalitetnih međunarodnih jedinica za postizanje smanjenja. To znači da domaće smanjenje emisija ne smije biti manje od 85 posto u odnosu na 1990. godinu.
Uvedena je dvogodišnja procjena provedbe prijelaznih ciljeva kako bi se uzeli u obzir najnoviji znanstveni dokazi, tehnološki razvoj i globalna konkurentnost EU-a.
