Sve je manje europskih zemalja koje oporezuju bogate, Hrvatska nikad nije ni bila među njima

Nekoliko je europskih zemalja zadnjih desetljeća odlučilo odustati od oporezivanja bogatih i od ove godine ostale su samo tri koje izravno nameću porez na bogatstvo dok nekolicina to čini samo kad je riječ o određenim vrstama imovine.

Nejednakost u bogatstvu postoji diljem svijeta, a u eurozoni najbogatijih pet posto je, prema podacima Europske središnje banke, posjedovalo 45 posto neto bogatstva kućanstava dok je najbogatijih 10 posto držalo 57,4 posto ukupnoga bogatstva.

Takva koncentracija bogatstva, očekivano, rađa rasprave o oporezivanju bogatih. Nedavno je francuski milijarder Bernard Arnault snažno kritizirao prijedlog da se stopom od dva posto oporezuju građani čija imovina vrijedi više od 100 milijuna eura nazvavši tu ideju vrlo štetnom za gospodarstvo.

Prema američkom think-tanku Tax Foundation, koji prati porezne politike na globalnoj sceni, porez na bogatstvo pojedinaca u Europi postoji u Norveškoj, Švicarskoj te Španjolskoj kao jedinoj članici Europske unije u tom krugu.

Hrvatska spada u europsku većinu gdje takvog oporezivanja nema, a među zemljama gdje ono postoji djelomično su Francuska, Italija, Belgija i Nizozemska.

U Španjolskoj oporezivanje bogatstva je progresivno i varira od 0,16 do 3,5 posto kada prelazi 700 tisuća eura. Rezidentima se oporezuje njihova imovina bez obzira gdje se nalazi dok je kod nerezidenata to slučaj samo za imovinu koju imaju u Španjolskoj.

U 2022. je španjolska vlada uvela takozvani porez solidarnosti na bogatstvo sa stopama između 1,7 i 3,5 posto na neto imovinu veću od tri milijuna eura. To je bilo zamišljeno kao privremena mjera i kao dodatni dohodak proračuna u vremenu krize troškova života zbog inflacije, no od tada nije bilo promjena. Taj porez se nadopunjuje s porezom na bogatstvo.

Norveška oporezuje s jedan posto osobno bogatstvo koje prelazi 1,7 milijuna kruna ili oko 145 tisuća eura i ta stopa vrijedi do imovine od 20 milijuna kruna ili 1,71 milijuna eura. Za imovinu veće vrijednosti stopa je 1,1 posto. Od poreza 70 posto ide lokalnim vlastima, a ostatak središnjoj vladi.

U Švicarskoj postoje razlike među kantonima u pragu oporezivanja, pa se ono pogađa ne samo najbogatije već i značajan dio srednje klase.

Primjerice, u kantonu Zurich porez kreće od 80 tisuća franaka sa stopom od 0,05 posto na samce. Za oženjene porezne obveznike i samohrane roditelje s maloljetnom djecom prag raste na 159 tisuća franaka. Stopa također postupno raste i doseže 0,3 posto bogatstva koje prelazi 3,26 milijuna franaka (3,49 milijuna eura) za samce te 3,34 milijuna franaka za oženjene i samohrane roditelje s maloljetnom djecom.

Francuzi su izloženi porezu na bogatstvo u nekretninama ako im taj segment imovine bilo gdje u svijetu prelazi 1,3 milijuna eura. Nerezidenti su također oporezovani na isti iznos, ali samo njihova imovina u Francuskoj. Ovisno o vrijednosti nekretnina stopa može ići do 1,5 posto.

Italija, Belgija i Nizozemska oporezuju financijsku imovinu bogatih.

U 2023. Švicarska je oporezivanjem osobnog bogatstva prikupila 9,5 milijardi eura ili 4,3 posto ukupnih prihoda od poreza. U Španjolskoj je brojka bila 3,1 milijardu eura ili 0,6 posto svih poreznih prihoda, a u Norveškoj 2,7 milijardi eura ili 1,5 posto od ukupnog oporezovanog novca.

Francuska je prikupila 2,3 milijarde eura, ali to je bilo tek 0,2 posto svih poreznih prihoda.

Udio u bruto društvenom proizvodi (BDP) tako prikupljenog poreza je relativno mali i varirao je od 0,21 posto BDP-a u Španjolskoj do 1,16 posto u Švicarskoj.

Zanimljivo je, kako ističe ekonomistica Cristina Enache iz think-tanka Tax Foundation, da je trend, unatoč čestim debatama o većem oporezivanju bogatih, zapravo odustajanje od te opcije.

U tri desetljeća, navodi Euronews, broj zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koji ima takav opći porez je pao s 12 u 1990. na četiri u 2017. Odustale su Austrija, Danska, Njemačka, Nizozemska, Finska, Island, Luksemburg i Švedska.

Razlog zbog kojega je to učinjeno je to što bogati pojedinci mogu jednostavno prebacivati svoju imovinu iz jedne jurisdikcije u drugu, pogotovo zbog jednostavnog pristupa poreznim oazama, pa onda oporezivanje ne ispunjava svoju redistributivnu društvenu funkciju.

“Kada je oporezivanje snažno koncentrirano na mali broj bogatih i vrlo mobilnih pojedinaca čak i malo povećanje stope može dovesti do bijega kapitala”, navodi Enache.

Dodaje da ako se to dogodi često ne odlazi samo prihod od poreza na bogate već to utječe i na prihode od poreza na prihode i potrošnju što su zapravo najvažniji izvori poreznih prihoda u europskim zemljama.