Što točno znači radnicima kada poslodavci nude uplate u treći mirovinski stup?

U zadnje vrijeme su se u medijima često analizirali odnosi poslodavaca i zaposlenika. Zaposlenici traže dobrog poslodavca, a poslodavci pak traže pouzdane, stručne i sposobne zaposlenike. Budući da postaje sve teže naći, a još teže zadržati, takve zaposlenike, poslodavci pribjegavaju raznim metodama zadržavanja zaposlenika počevši od dodjele poslovnog vozila zaposleniku, pametnih telefona, tableta pa do uplaćivanja raznih dodatnih osiguranja i povlastica. Zakoni se često mijenjaju na tom polju pa su neki doprinosi porezna olakšica ili rashod, a neki nisu. Ovime želimo objasniti kakva je trenutna situacija s trećim mirovinskim stupom, i da li se isplati poslodavcu uplaćivati u treći mirovinski stup svojim zaposlenicima. Spomenut ćemo i situaciju s dodatnim zdravstvenim osiguranjem.

Poznato je da mnoge zbunjuje situacija s našim obveznim davanjima državi kao što su uplate u mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Za one koji ne znaju, zdravstvena osiguranja se dijeli na obvezno, dodatno i dopunsko, a mirovinsko osiguranje se dijeli na obvezno (prvi stup), obveznu individualiziranu štednju (drugi stup) i dobrovoljno (treći stup). Je li vas to zbunjuje i znate li razlikovati sva ta osiguranja? O opisu i funkciji svih tih osiguranja bi trebali posvetiti nekoliko članaka, pa ćemo se ovdje dotaknuti samo teme olakšica.

Zašto jednostavno ne bi mogli sami uplaćivati u zdravstvene i mirovinske fondove nego briga o našoj mirovini i zdravstvu mora ići preko države?

Vjerujemo da je ovo pitanje svatko sebi postavio barem jednom. Priželjkujemo da se to ostvari i da svatko sebi uplaćuje u mirovinske i zdravstvene fondove po svom odabiru, i da na osnovu tih uplata ostvaruje i koristi osiguranja. Brigu o potrebitima, invalidima i onima koji si ne mogu uplaćivati preuzela bi država, iz državnog budžeta u koji ionako svi uplaćuju preko raznih načina: od poreza na dohodak, dobit, nekretnine, aute, PDV-a itd. Hoće li se to ikada dogoditi? Već i sada se trošak od skoro 50 posto isplata korisnicima mirovina pokriva iz državnog proračuna, jer je omjer osiguranika i korisnika sve bliži omjeru jedan naprema jedan (trenutno je 1:1,24).

Država nam ne želi omogućiti da si sami uplaćujemo jer je zabrinuta kako ćemo mi te novce rasporediti i hoćemo li ih potrošiti na neke druge stvari, a ne na osiguranja. Država se naprosto boji da bi oni koji nebi odgovorno raspolagali svojim financijama u starosti “pali na teret države”. Zato država želi imati konce u svojim rukama kako bi spriječila buduće masovno siromaštvo i navela zaposlenike da plaćaju u državna obvezna osiguranja i fondove kako bi jedan dan imali mirovinu.

Opće je poznato da se zaposlenici negativno iznenade kada odu u mirovinu s visinom buduće mirovine. Posebno oni koji su jako puno i dugo uplaćivali se osjete kao da ih tako država tjera u budući pad životnoga standarda, a poneke i u siromaštvo. Postavlja se pitanje da su takvi uplaćivali cijeli svoj radni vijek u svoje privatne fondove da li bi imali mirovine konkurentne onima u pojedinim zemljama Europske unije i u kojoj mjeri bi mogli zadržati svoj životni standard. Oni s visokim primanjima, kada odu u mirovinu, na žalost ne dobiju mirovinu niti u visini od 40 % primanja koje su imali prije mirovine, što čini znatan pad životnog standarda velikog broja budućih umirovljenika. Taj se postotak odnosi na stope zamjene mirovina (omjer prve mirovine i posljednje plaće). Zato svako ulaganje u treći mirovinski stup bi bilo od velikoga značaja za zaposlenike odnosno buduće umirovljenike.

Kakvi su trenutni zakoni vezani za olakšice?

Mnogi su odustali od uplate u treći mirovinski stup zbog iskustava u ova prva dva stupa, koji nekima mogu izgledati kao rupa bez dna. Zato zaposleni nemaju dovoljno povjerenja da će novce uplaćene u treći mirovinski stup ikada dobiti. Ipak, tu treba malo analizirati i razmišljati pozitivno.

2019 godine je država izmijenila Zakon o doprinosima i omogućila poslodavcima da uplaćuju zaposlenicima direktno u njihov treći mirovinski stup premije do iznosa od 66,36 € mjesečno odnosno 796,32 € godišnje i omogućila im da to prikažu kao porezno priznati izdatak. Znači ta uplata kojom bi poslodavac nagradio svoga zaposlenika se ne smatra plaćom. Važno je napomenuti da država svakom osiguraniku u trećem stupu odobrava i poticaj koji iznosi 15 % iznosa godišnje uplate na iznos do najviše 663,61 eura, što bi značilo da najviši državni poticaj može iznositi 99,54 eura (15 % od 663,61).

Zaposlenici koji su pristupili fondu prije 31. 12. 2018. godine mogu raspolagati s dijelom uloženih sredstava nakon navršenih 50 godina, a oni koji su pristupili poslije tog datuma će to moći nakon navršenih 55 godina života.

Što to konkretno znači?

To znači da poslodavac koji posluje s dobiti ima priliku zaposleniku pokloniti godišnje 796,32 € i to prikazati kao rashod i time smanjiti svoju osnovicu poreza na dobit, odnosno platiti manje poreza državi. U isto vrijeme, zaposlenik još na taj iznos dobije od države kroz spomenuti godišnji poticaj od 99,54 € i time godišnje dobije zajedno od poslodavca i države 895,86 €. Pa sada, kada to pomnožimo s 20 ili 30 godina dobije se lijep iznos uz pripadajuće prinose osiguranja.

Slično je i s policama dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja!

Premije dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja na temelju vjerodostojne dokumentacije bezgotovinski plaćene su, isto tako, neoporezive do godišnjeg iznosa od 500 €. Uvjet ovakvih neoporezivih primitaka je da police osiguranja ugovara i direktno uplaćuje poslodavac osiguranju, i ne može ih poslodavac refundirati radniku za police koje je radnik sam sklopio s osiguranjem. Istražili smo malo po osiguravajućim kućama da li uopće postoje police od 41,67 € mjesečno i shvatili smo kako se mogu naći zanimljive police koje za te novce nude sistematske preglede, nekoliko specijalističkih, laboratorijskih i dijagnostičkih pregleda godišnje. Zvuči kao lijepa nagrada, a ujedno i pohvalna briga o zaposlenicima

Zašto to ne iskoristiti?

Vjerujemo kako će većina poslodavaca koji posluju s dobiti, i koji za ovo ne znaju, nakon ove informacije razmisliti o ovakvom obliku nagrađivanja zaposlenika. Zadovoljan i motiviran zaposlenik je ujedno i najproduktivniji zaposlenik, a za one poslodavce koji ostvaruju dobit ovo nebi trebao biti veliki dodatni financijski teret.

Kojim poslodavcima to nebi bio rashod?

Poslodavcima koji ne ostvaruju dobit, ili ju ostvaruju minimalno nije cilj povećati rashode, jer bi onda bili u gubitku, pa im na žalost ovaj način nagrađivanja zaposlenika ne bi odgovarao. Isto tako, poslodavci iz sektora državne uprave ili neprofitnih organizacija, koje ne ostvaruje dobit, nemaju pravo na ovakvu mogućnost državnih poticaja.

Zaključak

Ovim tekstom smo htjeli podsjetiti na koji način poslodavci mogu nagraditi zaposlenike, a ujedno smo podsjetili zaposlenike što bi mogli priželjkivati od svojih poslodavaca koji posluju s dobiti. Ovdje nije samo riječ o nagrađivanju nego se ovdje radi i o povećanoj brizi o zdravstvenoj sigurnosti zaposlenika, njihovoj boljoj budućnosti za vrijeme mirovine i općenito o povećanoj društvenoj odgovornosti poslodavaca prema svojim radnicima.

Ovim poreznim olakšicama država nastoji stimulirati poslodavce na uvođenje ovakvih važnih pogodnosti za svoje zaposlenike. Istovremeno, kroz ovakve mjere, se država želi osigurati kako ne bi u budućnosti imala na teretu previše svojih državljana – invalida i socijalnih slučajeva. Isto tako, poslodavci trebaju unaprijed informirati svoje zaposlenike kako će im moći ovakvu vrstu nagrade uplaćivati samo ako poduzeće ostvari godišnju dobit preko određenog dogovorenog iznosa, tako da će se i sami zaposlenici potruditi da poduzeće ostvaruje veću dobit, što je odličan stimulans.

Za oba spomenuta osiguranja, i zdravstveno i mirovinsko, zaposlenik može ukupno godišnje ostvariti iznos od 1.395,86 €. Rekli bi lijep i nezanemariv iznos. Uz ovu vrstu nagrada će se zaposlenici osjećati dobro jer će kroz ovakvo razvijanje i poticanje kulture financijskog planiranja zaposlenici dobiti osjećaj kako ulažu u svoju bolju budućnost kao i budućnost svoje obitelji.

Sve spomenute uplate su dobrovoljne tj. neobvezujućeg karaktera prema osiguravajućem društvu i državi. Poslodavci, a i zaposlenici, uvijek od njih mogu odustati ako poduzeće ne posluje s dobiti i ako se zakoni promjene. Uplaćeni iznos u treći mirovinski stup je isključivo vlasništvo zaposlenika, nasljednog je karaktera i zaposlenik može s njime raspolagati već od 50. ili 55. godine. Zbog svega spomenutog ovakvo nagrađivanje postaje sve veći trend kod poslodavaca koji ulažu u dobre odnose sa svojim zaposlenicima i koji su svjesni da je poštovanje zaposlenika jedan od ključnih aspekta provođenja ESG koncepta održivog poslovanja (ESG -eng. Environmental, Social and Governance)