Početkom godine inflacija je bila glavna ekonomska prijetnja, tema gotovo svake analize i političke poruke. Mjesečni podaci pratili su se s napetošću, a svako usporavanje rasta cijena dočekivalo se kao signal da se situacija konačno smiruje.
Danas, na kraju godine, inflacija je gotovo nestala iz fokusa javnosti i medija. Ipak, nestanak iz naslova ne znači i nestanak iz svakodnevnog života. Upravo suprotno – inflacija se povukla tiho, ostavljajući iza sebe trajno promijenjenu percepciju “normalnih” cijena.
U siječnju je godišnja stopa inflacije, prema europskom harmoniziranom indeksu HICP, dosegnula čak pet posto, što je Hrvatsku smjestilo među zemlje s najvišim stopama rasta cijena u eurozoni. Nacionalni podatak mjeren potrošačkim indeksom bio je oko četiri posto, ali i ta brojka signalizirala je snažan pritisak na kućne budžete.
Jedno od ključnih pogrešnih očekivanja bilo je uvjerenje da će pad inflacije automatski dovesti do pada cijena. U javnom prostoru često se miješalo usporavanje rasta cijena s stvarnim pojeftinjenjima. Umjesto povratka na staro, dogodila se stabilizacija na višoj razini. Troškovi hrane, stanovanja i usluga nisu se vratili, već su postali nova referentna točka. Inflacija je pala, ali život nije pojeftinio.
Slično se dogodilo i s očekivanjima oko plaća. Nominalni rast plaća tijekom godine često je korišten kao dokaz oporavka životnog standarda, no realnost je bila znatno složenija. Realni rast bio je spor, neujednačen i snažno ovisan o sektoru i individualnoj situaciji kućanstva. Dok su agregatni podaci izgledali solidno, osjećaj financijske sigurnosti nije ih pratio istim tempom. Inflacija je, čak i kada se smirila, ostavila trajne posljedice na raspoloživi dohodak i navike potrošnje.
Još jedno pogrešno očekivanje odnosilo se na samu prirodu inflacije. Na početku godine prevladavao je narativ o privremenom šoku; posljedici globalnih poremećaja, energetskih cijena i izvanrednih okolnosti. Umjesto toga, vidjeli smo kako se dio cijena, osobito usluga i osnovnih potrepština, ukorijenio na višoj razini i postao nova referentna točka. U takvim uvjetima, i najmanje povećanje troškova (npr. stanovanja ili komunalija) snažno utječe na percepciju životnog standarda. Viši troškovi poslovanja, rada i usluga ugrađeni su u cijene i pretvorili se u trajni okvir unutar kojeg se gospodarstvo prilagođava. Inflacija nije “ugašena”, već je normalizirana.
Kako je godina odmicala, analiza podataka pokazivala je znatne oscilacije u stopama rasta cijena. U proljeće i ljeto stopa se kretala između 3,2 i 4,1 posto, uz porast cijena hrane, usluga i energije u određenim razdobljima. U srpnju 2025. godine, inflacija u Hrvatskoj, mjerena indeksom potrošačkih cijena (IPC), iznosila je 4,1 posto na godišnjoj razini, što je ubrzanje u odnosu na lipanj 2025., a najviše ju je potaknuo rast cijena hrane. U usporedbi s lipnjem, cijene su na mjesečnoj razini porasle 0,4 posto, a harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP) bio je 4,5 posto viši nego u srpnju 2024., ističući rast cijena usluga, posebno u ugostiteljstvu i smještaju.
S odmakom godine mijenjao se i politički i javni diskurs. Vladine mjere su se prorijedile, inflacija je prestala biti prioritet, a fokus se prebacio na rast, proračun i druge teme. No najveća promjena dogodila se tiho u očekivanjima. Građani i poduzeća postupno su prihvatili skuplji život kao novu realnost. Upravo ta tiha normalizacija možda je najvažnija ekonomska promjena godine na izmaku, a njezine će se posljedice tek u potpunosti vidjeti u ponašanju potrošača, razinama štednje i društvenim razlikama koje inflacija ostavlja za sobom.
Tijekom jeseni i početkom zime došlo je do daljnjih pomaka. Inflacija u Hrvatskoj u studenome 2025. godine iznosila je 3,8 posto na godišnjoj razini, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ponajprije zbog rasta cijena energije (5,2 posto) i usluga (6,6 posto), dok su cijene hrane blago usporile, a industrijski proizvodi ostali u blagom padu, a sve to unatoč vladinim mjerama.
U praksi, inflacija je kućanstvima promijenila strukturu potrošnje više nego što je smanjila nominalne prihode. Sve veći dio mjesečnog budžeta odlazio je na neelastične troškove (hranu, stanovanje, energente i komunalije) dok je prostor za diskrecijsku potrošnju postajao sve uži.
Pročitajte još:
Očekivalo se da pad stope inflacije znači i pad opće razine cijena, ali realnost je pokazala drukčije. Stabilizacija stope rasta nije dovela do pojeftinjenja potrošačkih proizvoda, već samo do sporijeg rasta cijena u odnosu na skokove iz prethodnih godina. To znači da su troškovi života ostali na visokoj razini, čak i kada su statističke brojke sugerirale normalizaciju.
Čak i u kućanstvima s rastom plaća, taj rast često je služio tek za pokrivanje viših osnovnih troškova, a ne za povećanje standarda. Rezultat je bio osjećaj stagnacije: formalno se zarađivalo više, ali se realno moglo manje planirati, manje štedjeti i rjeđe donositi dugoročne financijske odluke. Inflacija je tako djelovala kao tihi porez, nejednako raspoređen, koji je najviše pogodio kućanstva s nižim i srednjim primanjima te one s fiksnim troškovima koje nije bilo moguće brzo prilagoditi.
