Izgradnja baterijskih spremnika za pohranu energije i modernizacija elektroenergetske mreže bitno bi utjecale na smanjivanje cijene električne energije u Hrvatskoj, poručuju iz udruženja Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH).
Istodobno, nedavno objavljena studija o baterijskim spremnicima energije, koju je predstavio OIEH, pokazuje da još postoje bitne regulatorne zapreke za poboljšanje stanja. Pritom se napominje da bi skladišta energije trebala dobiti status infrastrukture od prevladavajućeg javnog interesa.
Pravni položaj baterijskih spremnika uređen je Zakonom o tržištu energije koji ih definira kao sudionike tržišta energije. Rad i razvoj skladišta uređuju Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije, Zakon o energiji te niz podzakonskih akata koje donosi Hrvatska energetska regulatorna agencija HERA. Prostorni aspekti razvoja obuhvaćeni su Zakonom o prostornom uređenju.
No, sve to ne znači da je zakonodavni okvir učinkovito posložen.
“Iako zakonski okvir formalno omogućuje sudjelovanje operatora skladišta energije na tržištima električne energije, nedostatak razvijenih tržišnih pravila, procedura i operativnih smjernica predstavlja ključnu zapreku njihovoj stvarnoj, učinkovitoj i nediskriminacijskoj tržišnoj integraciji. Prepoznavanje baterijskih spremnika kao sudionika tržišta električne energije u Hrvatskoj predstavlja pozitivan korak, no uvođenje normativnih rješenja bez pratećih podloga i provedbenih mehanizama može rezultirati potencijalnim izazovima i rizicima u njihovoj praktičnoj primjeni”, napominje se u studiji.
Ocjenjuje se pritom da je najveća regulatorna prepreka priključenju baterijskih spremnika na mrežu nepotpun i dvojben okvir u pogledu određivanja naknade za priključenje na mrežu čija implementacija zahtijeva dodatna pojašnjenja i tumačenja što onemogućava jasno sagledavanje administrativnih i financijskih obveza investitora, odnosno operatora skladišta energije. Jedna od prepreka je i nejasan status operatora skladišta energije na mreži, osobito u pogledu obveze plaćanja tarife za korištenje mreže.
Nadalje, razmatranje različitih tipova postrojenja za skladištenje električne energije ukazuje na bitnu regulatornu zapreku u hrvatskom pravnom okviru, a to je nedovoljna terminološka i regulatorna usklađenost koja otežava njihovo jasno definiranje, planiranje, integraciju u elektroenergetski sustav te sudjelovanje na tržištu električne energije.
“U pogledu hrvatskog regulatornog okvira primjećuje se da važeći Zakon o tržištu električne energije ne prepoznaje takozvana hibridna postrojenja, ali da su ona uključena u Uredbu o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija kojom su definirana kao proizvodna postrojenja koja u različitim procesima koriste kombinaciju najmanje dva različita primarna izvora energije ili koja jedan izvor primarne energije pretvaraju u dva energetska oblika priključena na elektroenergetsku mrežu preko istog obračunskog mjernog mjesta. Uzimajući u obzir sve navedeno, radi osiguravanja jasnog i predvidivog regulatornog okvira preporučuje se usklađivanje terminologije te jednoznačno definiranje tipova postrojenja za skladištenje energije. Time bi se otklonile dvojbe u provedbi postupaka priključenja i integracije u elektroenergetski sustav te u pogledu uvjeta i načina sudjelovanja na tržištu električne energije”, poruka je studije.
Izvor: IE-Energy
Što se prepreka vezanih za prostorno planiranje tiče, takvom se može ocijeniti normativno rješenje prema kojem lokacije za baterijska postrojenja nisu izrijekom uvrštene u obvezni sadržaj prostornih planova državne razine, a posljedično ni u županijske prostorne planove.
“Takvo uređenje iz novog Zakona o prostornom uređenju može unijeti dodatnu pravnu nesigurnost u fazi planiranja i ishođenja akata za gradnju s obzirom na to da realizacija baterijskih spremnika u praksi ovisi o sadržaju prostornih planova pojedine općine ili grada. Time se povećava rizik neujednačene prakse, različitog tumačenja te mogućih kašnjenja u razvoju projekata”, upozorava se.
Očito je da je za poticanje razvoja baterijskih sustava za skladištenje energije, koji mogu značajno doprinijeti ublažavanju zagušenja elektroenergetske mreže, stabilizaciji sustava te omogućavanju priključenja novih elektrana, nužno ukloniti regulatorne prepreke primjenom mjera usmjerenih na ubrzanje administrativnih postupaka, olakšavanje okolišnih procedura, fleksibilnije planiranje u prostoru te uspostavu prikladnog okvira za mrežne nakade i tarife i trajanje postupka priključenja.
“Uz doradu regulatornog okvira potrebno je unaprijediti i strateško planiranje razvoja baterijskih spremnika kroz jasno naglašavanje njihove uloge u ključnim strateškim dokumentima, osobito u Nacionalnom energetskom i klimatskom planu, te osigurati pristup financijskim mehanizmima koji mogu djelomično ublažiti visoke troškove razvoja projekata i pripadajućih tehnologija. U kontekstu usklađivanja s europskom legislativom nužno je skladišta energije proglasiti infrastrukturom od prevladavajućeg javnog interesa. Takva klasifikacija trebala bi rezultirati smanjenjem birokratskih prepreka za njihovu uspostavu i uvođenjem jasnih rokova za izdavanje potrebnih dozvola”, ocjenjuje se u studiji.
Pročitajte još:
Studija zagovara i izradu posebnog nacionalnog strateškog dokumenta usmjerenog isključivo na baterijske spremnike koji bi definirao ciljeve, strategije i konkretne mjere za ostvarenje sinergije između skladištenja energije, obnovljivih izvora i tržišnih mehanizama. Uz to poziva se na odgovarajuće financijske mehanizme i poticaje koji mogu pomoći u ublažavanju visokih početnih ulaganja u spremnike.
“Kako bi se u Hrvatskoj oblikovao stabilan, poticajan i dugoročno održiv regulatorni okvir za skladištenje energije, uz dubinsku analizu postojećih zakonodavnih manjkavosti na nacionalnoj razini, preporuča se provesti i detaljnu komparativnu analizu regulatornih praksi i zakonodavnih rješenja u odabranim državama članicama EU-a poput Bugarske, Francuske, Njemačke, Rumunjske i Slovenije. Cilj je identificirati najuspješnije modele i prakse te procijeniti njihovu primjenjivost i moguću prilagodbu hrvatskom kontekstu”, zaključuje se u studiji.
