Možda bi i ova godina dobila epitet nedovoljno iskorištene u energetskom sektoru u Hrvatskoj, posebice kad je riječ o razvoju novih proizvodnih kapaciteta iz obnovljivih izvora, da nije ipak jedan važan cilj ostvaren koji u znatnoj mjeri smanjuje energetsku ovisnost i vidljivije pozicionira Hrvatsku na energetskoj karti Europe. Riječ je o proširenju kapaciteta terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Omišlju na otoku Krku.
Početkom studenoga završio je proces probnog rada proširenog kapaciteta terminala koji je sada praktično udvostručen i dignut na 6,1 milijardu kubičnih metara godišnje. Hrvatska troši otprilike 2,5 milijarde kubičnih metara godišnje, pa s novim kapacitetom osigurava ne samo stabilnost domaće opskrbe, već i dodatni raspoloživi kapacitet za zemlje na području središnje Europe poput Slovenije ili Mađarske.
Pritom treba napomenuti da je od sada do 2040. godine najveći dio kapaciteta terminala već zakupljen. Za razdoblje od 2030. do 2037. godine više raspoloživih kapaciteta ni nema, a ostalo je slobodno oko dvije milijarde kubika do 2030. godine i oko 4,2 milijarde kubičnih metara u vremenu od 2037. do 2040. godine.
Ljudi znaju reći da dobru vijest uvijek prati neka loša, ili obrnuto, pa tako i taj važan iskorak u energetskoj sigurnosti je u 2025. popraćen novom propuštenom prilikom da se više napravi u području proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora.
U trećem tromjesečju 2025. četvrtina električne energije stigla je iz uvoza, a u listopadu je to povećano na 30 posto. Ti podaci govore da je ovisnost Hrvatske o vanjskim izvorima u tom smislu još vrlo izražena, a stvar se čini još apsurdnijom uz podatak koji iznosi udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH), da je zbog sporosti procedura izdavanja dozvola i odugovlačenja s određivanjem cijene priključka na elektroenergetsku mrežu u zastoj došlo 60 projekata obnovljivih izvora ukupne snage 3,5 gigavata (GW) i vrijednosti veće od tri milijarde eura.
Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA) je nedavno dala u javnu raspravu novu metodologiju za izračun tog priključka, no iz OIEH-a tvrde da ni taj novi prijedlog ne daje jasniju sliku o konačnom trošku priključenja.
U svakom slučaju, čini se da će se ta tema razvući i na 2026. godinu nakon što već gotovo tri godine muči investitore.
Koliko je pitanje važno pokazuje podatak da u 80 posto zemalja Europske unije (EU) trošak priključenja iznosi nula eura ili je minimalan, što onda projekte u takvim zemljama čini konkurentnijima za ulagače od Hrvatske.
Izvor: Solaris Pons
Iako bi mnogi poistovjetili Hrvatsku, ili barem njezin jug, s bogatstvom u sunčevoj energiji, to se ne ogleda dovoljno u razvoju sunčevih elektrana. Procjene kazuju da bi uz dodatnih približno 2.100 megavata (MW) instaliranih sunčanih elektrana potrebe za uvozom električne energije tijekom ljetnih mjeseci bile svedene na minimum.
Ukupni instalirani kapacitet solarnih elektrana u Hrvatskoj početkom studenoga ove godine iznosio je 1.226 MW, a od toga je 1.107 MW priključeno na distribucijsku i 119 MW na prijenosnu mrežu. U prvih 10 mjeseci 2025. povećan je kapacitet sunčanih elektrana u Hrvatskoj za 353,9 MW ili otprilike 35 MW mjesečno.
U trećem tromjesečju su te elektrane proizvele 67 posto više električne energije no u istom razdoblju 2024. godine. Galileo Galilei bi možda rekao “ipak se kreće”, no udio proizvodnje iz energije Sunca u ukupnom doprinosu obnovljivih izvora je još uvijek premali u odnosu na potencijal koji Hrvatska ima od 2.300 sunčanih sati godišnje.
U trećem kvartalu energija Sunca je u proizvodnji doprinijela s 18,7 posto udjela, a vjetar je, primjerice, imao udio od 29,2 posto. Hidroenergija je bila najzastupljenija sa 41,7 posto.
Da ironija bude veća, u 2025. godini Hrvatska nije bitno napredovala ni u iskorištavanju energije vjetra. Dok je u EU u prvoj polovici 2025. instalirano 6,8 GW novih proizvodnih kapaciteta u vjetroelektranama, a najviše u Njemačkoj, u Hrvatskoj je u pogon bila puštena tek jedna nova vjetroelektrana snage 27 MW.
Hrvatski kapacitet u vjetroelektrana je trenutačno sličan razini kod solarnih elektrana, odnosno oko 1,2 GW. Osim spomenute vjetroelektrane Opor od 27 MW koja je dodana ukupnim kapacitetima još su u probnom radu tijekom ove godine bile dvije vjetroelektrane ukupne snage oko 100 MW.
Ovo je bila i godina kada se hrvatski operator naftovodnog sustava Janaf, koji inače sasvim dobro posluje i sve više cilja ulaganja u zelenu energiju, morao snažnije nositi s političkim no poslovnim temama.
Naime, uz stalnu napetost u odnosima s mađarskom energetskom tvrtkom MOL, koja tvrdi da Janaf nepošteno nabija transportne cijene što Janaf opovrgava, glavobolju je zadavao i još uvijek neriješeni problem transporta nafte za Srbiju zbog američkih sankcija ruskoj tvrtki koja je većinski vlasnik srbijanske tvrtke NIS. Možda perspektiva da MOL kupi ruski udio u NIS-u donese dobre vijesti i za Janaf, no dobrobiti bi poslovanja sigurno koristilo da natezanja s MOL-om odu u povijest.
I Ina želi iskorake u zelenu energiju, pa tako radi na proizvodnji zelenog vodika u riječkoj rafineriji kojega bi, osim za vlastite potrebe, komercijano ponudila tržištu za potrebe transportnog sektora.
Pročitajte još:
Ono što također ostaje za 2026. godinu je sudbina benzinskih crpki ruske tvrtke Lukoil u Hrvatskoj. Ima ih 45 i vrlo vjerojatno će promijeniti vlasnika u dogledno vrijeme s obzirom da je Lukoil prisiljen zbog američkih sankcija prodati međunarodnu imovinu.
Ina i MOL teško da mogu biti kupci zbog prevelike tržišne koncentracije, no slovenski Petrol i neki drugi manji igrači bi možda bili zainteresirani osim ako novi kupac cijele Lukoilove međunarodne imovine ne odluči zadržati poslovanje u Hrvatskoj. S obzirom da se među kandidatima spominju američki investicijski fondovi ili tvrtke s Bliskog istoka, moguće je da nakon cjelovite akvizicije dio Lukoilove imovine, pa tako i benzinske crpke u Hrvatskoj, naknadno ponovno zamijeni vlasnika.
