Rad ili kapital: Zašto mladi u Hrvatskoj nose veći porezni teret od investitora?

Dok mladi ulaze na tržište rada i s prvih plaća izdvajaju značajan dio za poreze i doprinose, paralelno postoji cijeli segment prihoda koji je oporezovan znatno blaže – ili se u određenim slučajevima uopće ne oporezuje. To nije slučajnost, već struktura poreznog sustava koja je u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, godinama oblikovana tako da favorizira kapital u odnosu na rad.

Zaposleni u Hrvatskoj na svoju bruto plaću plaćaju porez na dohodak, ali i značajne doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Efektivno opterećenje tako lako prelazi 30 posto, a u višim razredima i znatno više.

S druge strane, kapitalni dobici, primjerice od ulaganja u dionice, nakon dvije godine držanja potpuno su oslobođeni poreza. Dividende se oporezuju po stopi od 10 posto, bez doprinosa, dok se prihodi od najma često oporezuju paušalno i po relativno niskim stopama.

Problem nije samo u razlikama u stopama, već u načinu na koji se porezi primjenjuju. Rad se oporezuje odmah i bez mogućnosti odgode, dok kapital često ima ugrađene mehanizme odgađanja ili izbjegavanja poreza, primjerice kroz držanje imovine ili reinvestiranje dobiti.

To stvara situaciju u kojoj osoba koja živi od plaće može imati veći relativni porezni teret od osobe koja zarađuje od kapitala. Iako investitori također plaćaju poreze, primjerice kroz porez na dobit na razini kompanija, ukupno opterećenje kapitala u pravilu je niže i fleksibilnije.

Upravo na taj disbalans upozorava i ekonomist Velimir Šonje, koji u analizi za Udruženje stranih ulagača ističe kako porezni sustav postaje jedan od ključnih faktora u odluci investitora o ulaganju. No, dok se kapital pokušava privući, porezno opterećenje rada, osobito mladih, i dalje ostaje visoko. Šonje naglašava da reforme moraju biti fiskalno održive, ali i usmjerene na širenje porezne osnovice kroz rast, a ne kroz dodatno opterećenje rada. U praksi to znači da bez rasterećenja rada i poticanja kapitala Hrvatska teško može postati konkurentno investicijsko okruženje.

Ovakav model nije specifičan samo za Hrvatsku. Preferencijalni tretman kapitala često se opravdava argumentom da potiče ulaganja i gospodarski rast. No empirijski podaci ne nude jednoznačnu potvrdu te teze. Istovremeno, jaz između prihoda od rada i prihoda od kapitala sve se više produbljuje, a trend bi dodatno mogla ubrzati umjetna inteligencija, koja povećava produktivnost kapitala, ali ne nužno i rada.

“Republika Hrvatska, kao i velika većina drugih zemalja, više tereti rad nego kapital, no to nije igra nulte sume. Bolje plaćeni poslovi i više poslova zahtijevaju velika ulaganja, a za ulaganja trebaš dobar i poticajan porezni okvir. Dokazano je da veća opterećenja kapitala smanjuju ulaganja, stoga se ne radi o zastarjelom nego o uvijek realnom konceptu,” rekao je Šonje.

Teret reformi i dalje na radu, iako ekonomisti zagovaraju suprotno

O pitanju poreznog opterećenja rada i kapitala oglasio se i profesor Fakulteta političkih znanosti Zdravko Petak, koji upozorava da bi porezni sustav trebao ići u smjeru rasterećenja upravo onih koji danas nose najveći teret – zaposlenih.

“Optimalne kombinacije oporezivanja poduzeća teško je precizno odrediti, ali u osnovi bi trebale biti usmjerene na maksimiziranje dugoročnog gospodarskog rasta i ulaganja, uz istodobno očuvanje prihoda za javne usluge i pravednu raspodjelu,” ističe Petak.

U tom kontekstu jasno naglašava da bi porezni sustav trebao smanjivati opterećenje i na kapital i na rad.

“Porezne strukture trebale bi smanjivati opterećenje na dobit poduzeća, ali i na rad zaposlenih.”

Upravo tu nastaje ključni problem hrvatskog modela – dok se govori o poticanju investicija, porezno opterećenje rada ostaje visoko, što disproporcionalno pogađa mlađe generacije koje tek ulaze na tržište rada.

Petak pritom upozorava da smanjenje poreza na dobit ima dugoročne koristi.

“Smanjenje poreza na dobit povezano je s većim dugoročnim ekonomskim rastom,” kaže Petak i nadodaje kako se i rasterećenje rada smatra ključnim za rast.

No takve reforme otvaraju pitanje financiranja države, zbog čega se kao alternativa nameće veće oslanjanje na poreze na potrošnju i imovinu.

“Porezi na potrošnju, poput PDV-a, manje iskrivljuju poslovne odluke, ali imaju regresivan učinak i jače pogađaju građane s nižim dohocima,” upozorava.

Upravo taj balans između rasta, investicija i socijalne pravednosti, ostaje najveći izazov. No u praksi, bez jasnog pomaka prema rasterećenju rada, teret sustava i dalje u najvećoj mjeri snose zaposleni, osobito mlađi, dok kapital ostaje relativno manje opterećen nego što sugeriraju preporuke ekonomista.

Šaravanja: Rad je najopterećeniji, rješenje je u pomaku prema imovini

Glavni ekonomist HGK Goran Šaravanja potvrđuje da hrvatski porezni sustav i dalje više opterećuje rad nego kapital, pri čemu posebno ističe doprinos za zdravstvo kao ključni izazov za razvoj visoko plaćenih radnih mjesta.

“Rad se relativno više oporezuje od kapitala u Hrvatskoj, a upravo razvoj bolje plaćenih poslova moramo ciljati ako želimo povećati produktivnost,” kaže Šaravanja. Kao jedno od rješenja vidi postupno uvođenje poreza na nekretnine, koji bi omogućio rasterećenje rada.

“Ideja je da se sa svakim poreznim eurom od nekretnina smanji oporezivanje rada.”

Takav pomak imao bi i šire posljedice, posebno za tržište nekretnina i mlađe generacije.

“Trošak držanja nekretnine je nizak kad nema poreznog opterećenja, što ne motivira vlasnike da prodaju ili iznajme višak nekretnina,” upozorava Šaravanja, dodajući da upravo to smanjuje ponudu i pogoršava priuštivost stanovanja. Istodobno, podsjeća da stambeni krediti rastu po stopi od 15,5 posto godišnje, što dodatno pogoni rast cijena.

Dugoročno, očekuje pomak prema uravnoteženijem sustavu.

“Uvjeren sam da će se porezni sustav razvijati u smjeru ravnomjernijeg oporezivanja svih vrsta imovine i izvora prihoda.” No, upozorava da takve promjene neće doći same od sebe, već zahtijevaju kombinaciju stručnih analiza, političke volje i kvalitetne javne rasprave.

Struktura javnih prihoda jasno pokazuje gdje leži najveći teret. Državni proračun u velikoj se mjeri puni kroz doprinose i PDV – dakle kroz rad i potrošnju. Kapital u toj strukturi sudjeluje znatno manje, iako u ukupnom bogatstvu ima sve veći udio. To otvara pitanje održivosti takvog sustava. Ako se udio rada u ekonomiji smanjuje, a kapital ostaje relativno blago oporezovan, dugoročno dolazi do fiskalnog i društvenog disbalansa.

Rasprava o poreznom tretmanu kapitala i rada u Hrvatskoj tek je u začetku, ali će s vremenom postajati sve relevantnija. Ključno pitanje nije treba li oporezovati kapital više ili manje, već kako postići ravnotežu koja neće destimulirati ulaganja, ali ni produbljivati nejednakost.

Jer u trenutku kada mladi radnici počinju plaćati više, barem relativno, od onih koji žive od kapitala, problem više nije samo ekonomski. On postaje politički i društveni.