Privatni istražitelji u Hrvatskoj: Najčešće nas angažiraju tvrtke, a većinom se bavimo radno-pravnim sporovima i online prevarama

Tragom nedavnih vijesti iz svjetskih medija o porastu volumena posla kojim se bave privatne detektivske agencije u nekim zemljama zapadne Europe, zahvaljujući sve češćim slučajevima internetskih prevara ili lažnih bolovanja, odlučili smo istražiti kako stvari stoje kod nas, i kako uopće posluju kompanije iz te branše.

Po podacima bonitetnog servisa CompanyWall, u Hrvatskoj je za djelatnost iz kategorije nazvane Istražne djelatnosti prošle godine bilo registrirano 17 pravnih osoba, s ukupno 25 zaposlenih, a cijeli sektor je ostvario prihode od oko 723.000 eura, iz čega se vidi da se radi o malom sektoru u kojem posluju isključivo male tvrtke s jednim ili dvoje zaposlenih.

O trendovima i stanju u toj struci, vještinama koje privatni detektivi moraju imati, naručiteljima njihovih usluga i temama koje ih muče popričali smo s Adelom Krivanek-Magerl iz zagrebačke agencije Kadirah, Rokom Barićem iz agencije Trapula iz Obrovca, i Stefanom Romićem iz agencije Inquis&Tor iz Požege, koji su nam pristali dati kolektivni intervju i tako pružiti uvid u tu pomalo tajnovitu profesiju.

Koliko ima detektivskih agencija u Hrvatskoj i koliko uopće ima ljudi koji se tim bave? Što je potrebno da bi netko postao privatni istražitelj?

“Realno, tržište je malo. Imamo 20-tak aktivnih agencija, a broj detektiva koji doista rade kreće se između dvadeset i trideset. Neke agencije imaju više ljudi, druge rade u manjem sastavu, pa brojke prirodno variraju kroz godinu. U Hrvatskoj nema kulture korištenja privatnih detektiva, jer primjera radi, Slovenija ima malo više od dva milijuna stanovnika, i više od 100 aktivnih detektiva. Na razini Europske unije broj detektiva u odnosu na broj stanovnika je kod nas značajno manji u odnosu na druge države EU i šire. Ne možemo reći da zanimanje nije atraktivno, ali zakonska ograničenja koja prati praksa ga čine takvim.”

“Što se licence tiče, to je jasno propisano zakonom – treba imati završene najmanje tri godine fakulteta, odraditi godinu dana vježbeničkog staža, ispunjavati opću zdravstvenu sposobnost, ne biti pravomoćno osuđen niti imati u tijeku kazneni postupak, proći sigurnosnu provjeru i položiti stručni ispit pred komisijom Ministarstva unutarnjih poslova.“

“Ukoliko se radi o osobama iz tzv. “sustava” – policije ili vojske – oni trebaju imati tri godine radnog iskustva na poslovima policijskog službenika, na vojno-policijskim poslovima ministarstva obrane, poslovima državnog odvjetništva, pravosudnog policajca ili pripadnika sigurnosnih službi, kako bi bio ispunjen uvjet za polaganje ispita za stjecanje licence privatnog detektiva.

U početku su se time najviše bavili bivši policijski službenici koji su nakon umirovljenja otvorili agencije. U međuvremenu su u taj posao počeli dolaziti i ljudi drugačijeg profila, pa danas osim bivših policajaca ima i kriminalista, pravnika, novinara, informatičara, financijskih stručnjaka, itd. Iskustvo rada u policiji nije presudno – važniji su znanje, metodika, etika i sposobnost da predmet izvedeš do dokaza koji drže vodu.”

Koje su najčešće istrage u Hrvatskoj? Je li to preljub, lažna bolovanja i tko su uopće najčešće naručitelji vaših usluga?

“Ovisi o profilu agencije, ali trend je jasan: rastu digitalni slučajevi, od prevara na internetu do kompromitacija sustava i krađe podataka, uključujući zlouporabe mobilnih uređaja. Uvijek je puno i radno-pravnih predmeta: lažna bolovanja i odsustvo s posla, ozljede na radu, kršenja ugovornih obveza, rad na crno, interne krađe i pronevjere, pa i prijave lažnih prebivališta, radi opravdavanja putnih troškova.”

“Što se tiče preljuba i bračnih nevjera – to je prisutno, ali nije dominantno. Naši najčešći naručitelji su pravne osobe, tvrtke koje žele problem riješiti unutar sustava, ili im trebaju čvrsti dokazi za interne postupke i sud. Također, sve je veći trend i korištenje privatnih detektiva kao preventivnog mehanizma u borbi s kršenjem radne etike. Tu su i osiguravajuće kuće, odvjetnici, a naravno i fizičke osobe kad je riječ o obiteljskim i imovinsko-pravnim pitanjima.“

“Obiteljski predmeti su vrlo nezahvalni, pa u većini slučajeva takve predmete prihvaćamo samo ukoliko su ugrožena djeca ili je u pitanju podjela bračne stečevine, pa do dokazivanja skrivene imovine i primanja kod sporova vezanih za alimentaciju. Većina predmeta se ipak odnosi na imovinske sporove, ometanja posjeda, krađe, utaje, anonimnih prijetnji, prijevara u osiguranju, pa do revizije završenih istraga kaznenih djela ili sudskih predmeta, ali i nestalih osoba.”

Postoji li specijalizacija i suradnja među agencijama? Kako se razlikuje rad u Zagrebu i drugim gradovima?

“U praksi radimo kao mali timovi koji se prilagođavaju predmetu, ne obrnuto. Netko je jači u radno-pravnim istragama (bolovanja, zlouporabe beneficija, povrede ugovora), netko u digitalnoj forenzici, netko u osobnim, obiteljskim i imovinsko-pravnim slučajevima. Bitno je da za svaki predmet vrijedi isti standard: jasna metodika, precizno izvještavanje i zakonit pristup. Naravno, kolege se međusobno konzultiraju i surađuju.

Što se geografije tiče, nije presudno gdje je predmet, nego kakav je. Poslovni i radno-pravni slučajevi dolaze i iz velikih sustava i iz malih firmi; u svim regijama ima mješovitih predmeta i teško je navesti gdje je nešto češće. Važno je da brzo izađemo na teren, da je metodika jednako zakonita i standardizirana u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Varaždinu ili Vukovaru, i da klijent dobije jasno, precizno i upotrebljivo izvješće.”

“Osim same specijalizacije među agencijama odnosno samim detektivima, suradnja se proteže i na druge specijalizirane djelatnosti, ovisno o predmetu. Većina detektivskih agencija su male tvrtke od samo jednog čovjeka, tako da je suradnja s kolegama neizbježna kad je riječ o predmetima koji uključuju terenski rad.”

“Kako je mali broj i agencija i detektiva, takvi predmeti su dosta izazovni za provedbu. Primjerice Austrija je radi toga dopustila i uvela pojam detektivskog asistenta. Predmeti se često istražuju i preko granica, i suradnja se katkad proteže i međunarodno.”

Kakav je u Hrvatskoj pravni status dokaza koje prikupljaju privatni istražitelji? Mogu li se takvi dokazi koristiti u sudskim sporovima?

“Prihvaćaju se, pod uvjetom da su prikupljeni zakonito. To znači u skladu sa Zakonom o privatnim detektivima i drugim propisima, od radno-pravnih do kaznenih i prekršajnih. Kad se toga držite, naši nalazi često budu odlučujući u sporu, osobito u radnim i imovinsko-pravnim predmetima. Postoje jasne granice: nema prisluškivanja, nema protupravnog ulaska u tuđi prostor, nema tzv. hakiranja, ni bilo kakvih radnji koje su rezervirane za državne službe. Radimo na temelju ugovora i punomoći, proporcionalno i profesionalno.”

“Ako se promatra formalno-pravno, dokazi koje prikupi privatni detektiv su dokaz na sudu, međutim dosta ovisi i o samom sucu koji vodi predmet. Naš problem je da radi malog broja detektiva naš rad ne prepoznaju službenici u tijelima javne vlasti, pa sa svakim novim zahtjevom kreće i novo upoznavanje službenika sa Zakonom o privatnim detektivima, a događa se i da iz neznanja ne žele postupiti, s izgovorom da rade po zakonu koji propisuje njihovo područje rada i da ih drugi ne zanimaju – čime čine štetu klijentu koji na te podatke ima zakonsko pravo.”

Kako se situacija u Hrvatskoj razlikuje od drugih zemalja, tj. postoje li neke jasne razlike i prednosti ili manjkavosti u usporedbi drugih europskih zemalja i Hrvatske?

“Slovenija ima dobar moderan model regulacije: imaju komoru, upisnike, i jasna pravila tko smije obavljati ovakav posao. Zbog takve uređenosti detektivi su uobičajen alat kojeg koriste HR odjeli u kompanijama i osiguravajuće kuće, kod istraga oko absentizma na radnom mjestu, bolovanja, internih prievara – pa tvrtke koriste detektive kao što kod nas koriste odvjetnike.

Italija također ima dugu tradiciju i jasno licenciranje. Privatni istražitelji tamo rasterećuju sustav u raznim predmetima, i surađuju s državnim službama. Time stranke brže dobiju uredno dokumentirane činjenice, a sudovi rade učinkovitije. Također, imaju uvid u baze podataka, uz prolazak dodatne provjere.

Austrija je primjer visoke profesionalizacije: struka je regulirana, postoje obveze povjerljivosti i standardi dokumentiranja. Sudovi znaju što gledaju i tko stoji iza nalaza, pa dobro pripremljeno izvješće ima veću dokaznu težinu. U Austriji postoji značajan broj kaznenih odvjetnika s detektivskom licencom.”

“U usporedbi s tim zemljama, hrvatski zakonski okvir je korektan, ali konzervativniji, i sporije prati tehnologiju. Zakon je iz 2009. godine, i jedine promjene od tada bile su samo površne, kozmetičke, prirode. Presudna razlika nije samo u paragrafima, nego i u kulturi korištenja detektiva – tamo gdje je detektiv normalno rješenje, stvari se rješavaju brže i čišće, i to je smjer u kojem i mi trebamo ići.”

“Na žalost, ne postoji interes kod regulatora da se zakon unaprijedi i uskladi sa EU stečevinom, niti s lokalnim zakonodavnim okvirom, jer su u međuvremenu brojni drugi zakonski propisi doživjeli izmjene. Tako je i detektivska iskaznica ostala na razini iz devedesetih. Iako smo sudjelovali u javnom savjetovanju i naše sugestije su prihvaćene elektronsku iskaznicu s kojom bi se mogli identificirati pred pravosuđem i služiti se drugim pogodnostima elektronskog poslovanja nam je trenutno do daljnjeg onemogućeno.”

Koliko su danas prisutni u detektivskoj praksi digitalni alati i digitalna forenzika? Pretpostavljam da i dalje većina detektivskog posla otpada na staromodne tehnike, no kako napreduje tehnologija zasigurno i ona ima sve veću ulogu.

“Moderni alati ne uključuju samo forenzične programe, ali podrazumijevaju napredno korištenje tehnlogije u svakodnevnom radu. Trendovi se mijenjaju, a s njima i alati koji se koriste. Neki od osnovnih alata su programi za obradu fotografije, zvuka i videa, potom alati za zaštitu privatnosti, lozinki, kreiranje mapi radi lakšeg praćenja i donošenja odluka u kompleksnim predmetima, blockchain alati za evidenciju dokaza, a tek potom dolaze alati za prikupljanje digitalnih dokaza, vraćanje obrisanog sadržaja, praćenje prijenosa datoteka, tragovi korištenja mobilnih uređaja ili računala.

Talijanska udruga detektiva je u suradnji sa specijaliziranom firmom razvila aplikaciju za verifikaciju foto, video i audio sadržaja i geolociranja, koja poštuje najviše EU standarde kako bi dokazi bili validni na sudu. Pred našim sudovima ovakva izvješća generirana iz aplikacije i dopunjena našim izvješćem su bila prava novost – ali jako dobro prihvaćena – jer nije bilo prostora za sumnju, niti se drugoj strani ostavilo prostora za protuargumentiranje i rušenje dokaza. Uz kvalitetan rad detektiva sucima je olakšano donošenje odluka, ali je tu ključna i suradnja s odvjetnikom stranke.”