Privatni domovi za umirovljenike: Potražnja premašuje ponudu, a regulativa i nedostatak radne snage otežavaju nove investicije

Već je godinama poznato da Hrvatska ima problema s demografskim kretanjima i da stanovništvo rapidno stari uslijed kombinacije niskog prirodnog prirasta i iseljavanja. Po podacima Eurostata, 2024. godine je oko 23 posto stanovništva Hrvatske imalo preko 65 godina, što zemlju stavlja u vrh Europske unije, nakon Italije (24,3), Portugala (24,1), Bugarske (23,8), Finske (23,4) i Grčke (23,3).

No, brzina kojom udio takve populacije u Hrvatskoj raste je veći nego u dobrom dijelu Europe – dok je u drugim članicama Europske unije udio stanovnika tzv. treće dobi u posljednjih deset godina narastao za tek 2,9 posto, u Hrvatskoj je u tom razdoblju skočio za 4,5 posto. U tom razdoblju jedino su Poljska (5,6) i Slovačka (4,9) u Europskoj uniji imale veći skok udjela starijeg stanovništva.

U slučaju Hrvatske, to znači da je od 3,8 milijuna stanovnika njih gotovo 890.000 starije od 65 godina, dok istovremeno raste i broj umirovljenika i pada omjer zaposlenih i umirovljenih – po podacima HZMO-a za lipanj ove godine u Hrvatskoj je bilo 1,23 milijuna korisnika mirovina, dok je osiguranika tek 1,78 milijuna.

Zbog takvih brojki sve više se nameće pitanje zbrinjavanja umirovljenika u domovima za starije. Osim onih kojima upravljaju država i jedinice lokalne samouprave – u kojima postoje notorne liste čekanja – u Hrvatskoj postoji i segment privatnih domova umirovljenika, koji po svemu sudeći trenutno stagnira.

O kretanjima u tom sektoru popričali smo s Anamarijom Šušković, iz Udruge obiteljskih domova (UOD), koja vodi i nekoliko stranica posvećenih domovima za starije, te aktivno radi na informiranju javnosti, zastupanju interesa javnih i privatnih domova za starije, te boljoj I transparentnijoj regulativi takve vrste smještaja.

“Glavna podjela domova za starije u Hrvatskoj je na javne (državne i decentralizirane – prenesena osnivačka prava na jedinice lokalne i regionalne samouprave) i privatne. Dok su ovi prvi sufinancirani iz javnih novaca, cijenu smještaja u privatnim domovima u punom iznosu mora platiti korisnik. To je ujedno i glavna mana sustava, jer financira se krevet, a ne korisnik. Svi pružatelji usluga smještaja, bez obzira na osnivača, moraju ispunjavati uvjete po Pravilniku o mjerilima za pružanje socijalnih usluga. Obiteljski domovi za starije počeli su se otvarati 2003 godine, a tada važeći Zakon o socijalnoj skrbi iz 2013. definirao je obiteljski dom kao oblik pružanja usluge smještaja ili boravka za pet do dvadeset korisnika,” kaže Šušković.  

Po tadašnjoj regulative, smještaj u obiteljskom domu smatrao se izvaninstitucionalnom obliku skrbi koji je bliži obiteljskom načinu života, a uslugu smještaja u obiteljskom domu mogla je samostalno obavljati fizička osoba kao profesionalnu djelatnost.

No, događaj u jednom ilegalnom smještaju u Andraševcu iz siječnja 2020. godine, kad je u požaru u prekapacitiranom domu stradalo šest štićenika, pokrenuo je izmjene zakona i pravilnika o mjerilima za pružanje usluge smještaja. Novi zakon o socijalnoj skrbi iz 2022. ukinuo je tzv. obiteljske domove – iako je postojećima dopušteno da rade do kraja 2026. – i uvodi se vrsta smještaja nazvana “dom do 20 korisnika,” a kasnijom izmjenom zakona to se povećava na maksimalno 30 korisnika.

“Od negdje 2005. do 2020. trajalo je eksponencijalno širenje obiteljskih domova, jer na tržištu očito postoji potreba koju država i lokalna vlast ne ispunjavaju, budući da godinama nisu ulagali u širenje kapaciteta. Možemo reći da se u tom razdoblju broj obiteljskih domova udeseterostručio, od negdje 50 u cijeloj Hrvatskoj do brojke od oko 500. Onda je to 2020. naglo stalo – što zbog izmjene zakona, što zbog pandemije Covida-19, što zbog pooštrenih uvjeta koji su jako poskupili potrebnu investiciju za vođenje doma za smještaj starijih osoba,” kaže Šušković, koja kaže da je kroz Udrugu obiteljskih domova prošlo oko 200 takvih ustanova u posljednjih dvadesetak godina.

Za nadzor rada domova za starije nadležno je Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Na upit o kapacitetima i broju domova u Hrvatskoj, iz ministarstva su odgovorili da je u zemlji djeluje ukupno 670 pružatelja usluga smještaja starijim osobama.

“Od toga su tri državna doma, 45 pružatelja čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave (tzv. decentralizirani domovi), te 622 pružatelja usluga smještaja za starije (privatni domovi – drugi osnivači) koji su upisani u Registar pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi,” rekli su iz Ministarstva.

Što se smještajnih kapaciteta tiče, iz Ministarstva kažu da je ukupni broj mjesta u tim domovima nešto više od 31.000 – a od toga dvije trećine otpada na privatne domove. “Od toga je su 204 mjesta u domovima čiji je osnivač RH,  11.147 mjesta  u decentraliziranim domovima čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb, te 19.669 mjesta kod pružatelja usluga drugih osnivača, tj. u privatnim domovima.”

No, iako Ministarstvo nije bilo u stanju odgovoriti na trend kretanja broja i kapaciteta domova za starije, Šušković kaže da je zamjetan pad broja domova i njihovih kapaciteta u proteklih nekoliko godina.

“Primjera radi, prema Registru pružatelja ove godine je rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta dobilo 28 pravna subjekta – ali od toga su samo četiri nova, dok se ostali odnose na preregistracije ili preuzimanja postojećih domova. Ali definitivno možemo govoriti o padu broja osnovanih domova u odnosu na prošle godine, kad su se u prosjeku otvarala dva do tri doma mjesečno, po našoj procjeni, jer o tome ne postoje službene statistike,” kaže Šušković.

Osim što ne postoje službene statistike o kretanju dostupnih kapaciteta, ne postoje ni centralizirani i potpuni podaci o listama čekanja. Iako je Ministarstvo još prošle godine predstavilo aplikaciju REKKOS (Registar korisnika socijalnih usluga) te obvezu prijavljivanja korisnika, kao i zaprimljenih zahtjeva za primanjem socijalne usluge, koja bi mogla dati konkretne rezultate o listama čekanja za smještaj putem rješenja zavoda, iz Ministarstva napominju da je u tijeku process unosa podataka, a Šušković dodaje da REKKOS neće uključivati ni liste čekanja putem privatnih ugovora.

“Grad Zagreb je za svojih 12 domova isto najavio aplikaciju, kako bi se vidjelo koliki je stvarni broj starijih osoba na listama za smještaj u dom, no nažalost nemamo nikakvu informaciju o tome u kojoj je to fazi,” dodaje Šušković.

Uz oko 31.000 smještajnih mjesta na 890.000 stanovnika starijih od 65 ispada da ukupni kapaciteti mogu primiti tek oko 3,5 posto ljudi u Hrvatskoj iz te starosne kategorije.

“Neki prosjek u Europskoj uniji je oko 5 posto pokrivenosti te dobne skupine smještajnim kapacitetima. Hrvatska je dosta ispod toga, a novi centri koji se sada grade europskim sredstvima mogli bi pomoći da se ta situacija malo popravi,” kaže Šušković, i dodaje da se nakon 2020., osim poskupljenja svega uslijed lokalnih i globalnih okolnosti, otvaranje novih domova naglo usporilo i zbog kroničnog problema radne snage.

Iz Ministarstva podsjećaju da je vlada kroz NPOO sredstva Europske unije osigurala sredstva za izgradnju 18 centara za starije osobe,  procijenjene vrijednosti investicije u iznosu od 159 milijuna eura. Tih 18 centara, koji bi trebali biti dovršeni do lipnja 2026., raspolagat će ukupnim smještajnim kapacitetom za 1.849 korisnika (od toga za 256 oboljelih od Alzheimerove demencije i drugih demencija) i kapacitetom izvaninstitucionalnih usluga za još 4.549 korisnika.  “U tijeku je izgradnja centara u Dubrovniku, Našicama, Đurđevcu, Dugoj Resi, Nedelišću, Loboru, Vrpolju, Grubišnom Polju, Novskoj, Medulinu, Voćinu, Sv. Filipu i Jakovu, Kostreni, Drnišu, Senju, Velikoj Gorici, Pleternici i Vrgorcu,” zaključuju iz Ministarstva.

Potreba za smještajem na hrvatskom tržištu očito postoji, no za osnivanje i vođenje privatnih domova u Hrvatskoj postoji niz prepreka. “Tu je prvenstveno neusklađena birokracija, promjenjivo tumačenje zakonskih propisa, te ponekad nelogični ili nedovoljno definirani zahtjevi nadležnih tijela. Strani investitori posljednjih godina zaista pokazuju interes za hrvatsko tržište dugotrajne skrbi no suočavaju s fragmentiranim informacijama i višestrukim postupcima kod različitih institucija, od lokalne samouprave do ministarstva,” objašnjava Šušković

Prema njoj, u Hrvatskoj je trenutno pisutna samo jedna strana grupacija, SeneCura, koja upravlja domovima za starije na četiri lokacije – osim na zagrebačkoj Trešnjevci i u Sesvetama, tu su i njihovi domovi u mjestu Novaki Bistranski sjeverno od Zaprešića, te u Bjelovaru.

“Najviše novootvorenih domova su domovi do 20 korisnika, njihov proces otvaranja je u prosjeku 6-9 mjeseci, ako su osnovni preduvjeti prostora ispunjeni. Ove činjenice daju zaključiti da je tržiste fragmentirano. Obiteljski domovi u Hrvatskoj, odnosno domovi do 20 – po nedavnim izmjenama zakona domovi do 30 korisnika, no još čekamo pravilnik – čine značajan segment sustava skrbi za starije osobe, osobito u manjim sredinama i ruralnim krajevima, gdje često predstavljaju jedinu dostupnu opciju smještaja,” kaže Šušković.

Što se cijena tiče, iz Ministarstva su nam dali raspon cijena smještaja za ugovorene usluge smještaja putem Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ovisno o stupnju njege kakva se za korisnika ugovara. Pa su se tako cijene kreću od 456-835 eura mjesečno za smještaj tzv. prvog stupnja, pa sve do 945-1.333 eura za smještaj tzv. četvrtog stupnja. Privatni domovi cijene određuju samostalno, i uglavnom ih ne objavljuju javno, već na stranicama nude raspon intervala cijena smještaja i dodatnih usluga.

“Konačna cijena smještaja najčešće ovisi o regiji, vrsti sobe te stupnju potrebne njege i asistencije. U prosjeku, mjesečne cijene kreću se između 900 i 1.500 eura, dok u nekim domovima one mogu biti i znatno više, što odražava zakone slobodnog tržišta, razinu komfora te dodatne usluge koje domovi nude,” zaključuje Šušković.