Plaćaju početnike, traže superheroje – apsurd tržišta rada u Hrvatskoj

Hrvatsko tržište rada već godinama živi u svojevrsnom paradoksu. Poslodavci tvrde da radnika nema, sezona počinje uz paniku, oglasi se pune, a kvote za strane radnike rastu. Istovremeno, uvjeti rada i plaće često ne prate očekivanja koja se stavljaju pred zaposlenike. Drugim riječima – traže se “superheroji”, ali se plaćaju početnici.

Najvidljivije je to u turizmu, sektoru koji čini okosnicu hrvatskog gospodarstva. Uoči svake sezone ponavlja se isti scenarij: nedostaje radne snage, osobito u zanimanjima bez kojih sustav ne može funkcionirati – kuhari, konobari, sobarice, čistačice, skladištari. Upravo taj “nevidljivi” dio turističkog lanca danas postaje njegovo najslabije mjesto.

Podaci pokazuju razmjere problema. U prva dva mjeseca 2026. godine gotovo 6.000 poslodavaca tražilo je dozvole za zapošljavanje stranih radnika za čak 261 zanimanje. Zaprimljeno je više od 30.000 zahtjeva, a pozitivno riješeno njih gotovo 18.000. Najveći dio odnosi se upravo na turizam i građevinu – sektore koji godinama ne uspijevaju privući dovoljno domaće radne snage.

Među najtraženijima su pomoćni kuhari i konobari, ali i čistačice i sobarice. Samo za ta dva zanimanja u prva dva mjeseca ove godine izdano je više od 3.300 pozitivnih mišljenja. Bez njih, turistička sezona jednostavno ne može funkcionirati.

Plaće pritom rastu – ali nedovoljno. Prosječna bruto plaća za čistačice iznosi nešto više od 1.090 eura, a za sobarice oko 1.110 eura. To je blagi rast u odnosu na prošlu godinu, ali i dalje nedovoljan da bi privukao domaće radnike, osobito u uvjetima sezonskog rada, visokih troškova života na obali i zahtjevnog radnog vremena.

Zato se Hrvatska sve više oslanja na strane radnike. Prošle godine izdano je više od 105.000 dozvola za boravak i rad, a godinu ranije čak 180.000. Iako se broj novih dozvola smanjuje, to ne znači da je potreba manja – dio radnika jednostavno ostaje iz prethodnih sezona.

Istovremeno, domaća radna snaga sve manje pokazuje interes. Broj sezonskih radnika iz Slavonije, koji su nekad činili okosnicu turističkog rada na Jadranu, drastično je pao. S više od 5.000 radnika 2015. godine, na nešto više od 1.100 prošle godine. Trend je jasan – domaći radnici odlaze, a sustav se prilagođava uvozu radne snage.

Problem nije samo u broju ljudi, nego u strukturi tržišta

Hrvatsko tržište rada sve više pokazuje duboki nesrazmjer između očekivanja i ponude. Poslodavci traže fleksibilnost, iskustvo, dostupnost vikendom i spremnost na rad pod pritiskom, dok zauzvrat nude plaće koje često ne reflektiraju takve zahtjeve. U praksi to znači da se od radnika očekuje visoka razina profesionalnosti i odgovornosti – ali bez odgovarajuće kompenzacije.

Upravo tu nastaje ključni problem. Nije riječ o tome da radnika nema, nego da oni koji postoje imaju alternativu. Mogu birati između loše plaćenog sezonskog rada, odlaska u inozemstvo ili potpunog izlaska iz određenih sektora.

Zato sve češće slušamo istu rečenicu: “nema ljudi”. No realnost je složenija. Ljudi postoje, ali ne pristaju na uvjete koji su godinama bili standard.

Ana Hirš, specijalist za razvoj u Employi, kaže kako nije problem u nedostatku kandidata nego u matematici. Navela je primjer jednog hrvatskog oglašivača poslova gdje se u jednom od oglasa tražio doktor veterine. Oglas pod zahtjeve navodi rad u tri smjene, radne vikende, te traži visoko obrazovane profesionalce, u ovom slučaju doktore veterine s diplomom, specijalizacijom i godinama iskustva. Međutim, kada se stigne do toga što poslodavac nudi kao plaću – dolazimo do 1.050 eura bruto plaće.

Samo za usporedbu, prosječna plaća (prema podacima iz HZZ-a i Eurostata) za specijaliste u veterini prelazi 2.000 eura, a burnout od smjenskih rada raste 15 posto godišnje. 

“Poslodavci traže iskustvo, jezike i višestruke kompetencije, a nude plaću s kojom se jedva pokriva najam i pizza party petkom. ‘Nema kandidata’ znači nema kandidata koji prihvaćaju te uvjete. To je bitno drugačija rečenica,” objašnjava.

Nadodaje i kako je točno da tvrtke prijavljuju manjak radnika, no, napominje, ako je jedina varijabla broj kandidata – ta dva podatka ne mogu zajedno postojati.

“Nešto treće ne štima,” zaključuje Hirš.

Turizam je tu samo najvidljiviji primjer. Slični obrasci prisutni su i u trgovini, logistici, pa i dijelu industrije. Poslodavci se suočavaju s novom realnošću u kojoj rad više nije lako zamjenjiv, a radnici imaju veću pregovaračku moć nego prije deset godina.

To mijenja pravila igre te pitanje koje se sada postavlja nije hoće li Hrvatska pronaći dovoljno radnika za ovu sezonu – jer hoće, uz pomoć stranih radnika – nego koliko je dugoročno održiv model koji se oslanja na niske plaće i stalni uvoz radne snage.

Ako se ništa ne promijeni, apsurd tržišta rada ostat će isti: oglasi će tražiti sve više, a nuditi premalo, a “superheroji” će, kao i do sada, posao tražiti negdje drugdje.