Drugo najveće gospodarstvo na svijetu – Kina u 2024. godini je imala bruto domaći proizvod (BDP) od oko 18 bilijuna američkih dolara (16,8 bilijuna eura), što čini približno 18 posto svjetskog gospodarstva.
Industrija i proizvodnja čine oko 35 posto BDP-a – Kina je „svjetska tvornica“, dominantna u elektronici, tekstilu, čeliku, kemijskoj industriji i posebno u lancima opskrbe za obnovljive izvore energije, kao što su solarni paneli, baterije i rijetki zemni metali.
Rastući sektor su i usluge – oko 55 posto BDP-a, posebice e-trgovina, fintech i logistika, prema podacima o gospodarskom rastu Kine za 2024. godinu. Kina je i vodeći svjetski izvoznik a ključna tržišta su SAD, EU i jugoistočnoj Aziji.
Glavni izazovi gospodarstva su usporavanje rasta, visoka zaduženost lokalnih vlasti, kriza na tržištu nekretnina, starenje stanovništva i smanjenje radne snage te rast nepovjerenja zapadnih tržišta i pokušaji diversifikacije opskrbnih lanaca.
No, investicije u inozemstvu i dalje su važne – kroz inicijativu „Pojas i put“, Kina financira i gradi infrastrukturu diljem Azije, Afrike, Europe i Latinske Amerike. Geopolitički, Kina balansira između širenja moći i suočavanja s otporom SAD-a, EU-a i regionalnih susjeda.
Plamen društvenih nemira u Indoneziji i Nepalu, potaknut optužbama o korupciji elita i osjećajem da plodovi ekonomskog rasta ne dospijevaju do običnih građana, tinja sve jače, pojašnjava za Financije.hr, David Lekaj, analitičar i savjetnik za euroazijsko tržište. Pojašnjava kako ovi događaji nisu tek izolirani incidenti, već simptomi dubljeg, strukturnog izazova u samoj jezgri kineskog modela utjecaja.
„Dok je Xi Jinping na nedavnom samitu Šangajske organizacije za suradnju u Tianjinu ponovo istaknuo ambiciju stvaranja „novog svjetskog poretka“ s Kinom u središtu, dvije azijske države – Indonezija i Nepal – suočavaju se s paradoksom duboke gospodarske povezanosti s Pekingom. Kineski razvojni model, temeljen na masivnim, kapitalno intenzivnim infrastrukturnim ulaganjima financiranima kreditima, stvara opasan paradoks. S jedne strane, on donosi mjerljiv makroekonomski rast, modernizira infrastrukturu i jača bilateralne veze na razini elita. S druge strane, sustavno zanemaruje ključni element održivog razvoja i društvene stabilnosti: stvaranje dovoljnog broja kvalitetnih radnih mjesta za lokalno stanovništvo. Nemiri u Indoneziji i Nepalu nisu tek prolazna epizoda, već simptomi koji prijete samoj jezgri kineske globalne ambicije“, ocjenjuje Lekaj.
Odnosi Kine s Indonezijom i Nepalom, iako bitno različiti u svom opsegu i geopolitičkom kontekstu, dijele nit – pragmatični pakt između nacionalnih elita i Pekinga, naglašava Lekaj. No, za mnoge Indonežane i Nepalce kineski kapital postaje sinonim za korupciju i odvojenost elite od stvarnosti.
„Indonezija je posljednjih godina postala gotovo laboratorij za kineske infrastrukturne ambicije u jugoistočnoj Aziji. Brza željeznica Jakarta–Bandung, financirana kineskim kreditima i izgrađena uz pomoć kineskih tvrtki, trebala je postati simbol suradnje. I jest, barem u očima elita. Za predsjednika Joka Widodoa to je bio dokaz da Indonezija može uhvatiti korak s modernim svijetom. Ali u očima javnosti stvarnost se vidi drugačije. Projekti financirani od strane Kine postali su sinonim za netransparentnost, višestruko probijanje troškova i ugovore koji idu na ruku uskim političkim i poslovnim krugovima. Ovo hrani percepciju javnosti da elita surađuje s Kinom zbog vlastite koristi, dok teret duga pada na državu. Prosvjedi protiv korupcije često imaju ovaj podtekst. Za mnoge Indonežane kineski kapital postaje sinonim za korupciju i odvojenost elite od stvarnosti“, navodi ovaj analitičar.
Geopolitički odnosi stvaraju širi mozaik. Indonezija, najbrojnija muslimanska zemlja na svijetu, ljubomorno čuva svoju vanjskopolitičku doktrinu „slobodnog i aktivnog djelovanja“, i nikada neće prihvatiti status kineskog satelita.
Povremeni incidenti kineske obalne straže kod otočja Natuna podsjećaju na to da ni u sigurnosnoj dimenziji odnosi nisu bez sjena. Ali, za sada, kako ocjenjuje, ekonomska logika prevladava: Jakarta vidi u Pekingu najbrži izvor kapitala, a Peking u Jakarti partnera koji otvara vrata Indo-Pacifiku.
„Nepal je geografski i politički drukčiji slučaj, ali je obrazac sličan. Smješten između dvaju divova, Indije i Kine, stoljećima je gravitirao prema New Delhiju. No u posljednjih desetak godina sve se snažnije otvara Pekingu, tražeći protutežu. Kineski krediti financirali su ceste preko Himalaja i energetske projekte, ali mnogi ugovori u sklopu inicijative “Pojas i put” u Nepalu su sklopljeni bez javnih natječaja. Postoje i kritike na račun kvalitete izvedenih radova, visoke cijene zaduživanja, ograničene korist za domaće gospodarstvo i raširene percepcije korupcije. Politička scena u Katmanduu iznimno je nestabilna – stranke su često podijeljene između indijske i kineske opcije – pa kineski utjecaj djeluje fragmentirano i ponekad kontradiktorno. Aktualni „Gen Z“ prosvjedi primarno su potaknuti korupcijom, zabranom društvenih mreža i domaćom političkom krizom“, kaže za Financije.hr David Lekaj, analitičar i savjetnik za euroazijsko tržište.
Ekonomske dimenzije – rast bez radnih mjesta
Srž problema leži u prirodi kineskih investicija. Dok podaci o trgovinskoj razmjeni i izravnim stranim ulaganjima (FDI) izgledaju impresivno, dublja analiza otkriva strukturnu slabost koja generira društveno nezadovoljstvo.
„Kineske investicije u pravilu prate isti obrazac: fokus je na vađenju resursa i gradnji infrastrukturnih megaprojekata. Riječ je o sektorima koji traže ogroman kapital i složenu tehnologiju, ali ne i masovno zapošljavanje. Često se čak i specijalizirana radna snaga uvozi iz Kine, čime lokalna društva ostaju tek promatrači“, kaže Lekaj.
Indonezija je svoj gospodarski razvoj vezala uz nikal – ključnu sirovinu za proizvodnju baterija. Time je stekla važno mjesto u globalnom lancu električnih vozila.
„Analize institucija poput Svjetske banke i Lowy Institute potvrđuju da je indonezijski rast vođen sektorima resursa (nikal, palmino ulje) koji su kapitalno, a ne radno intenzivni. Kineske investicije su se slile upravo u te sektore (talionice nikla), pojačavajući ovaj trend. Dok izvoz raste, stopa stvaranja radnih mjesta ne prati demografski rast, što stvara frustraciju, osobito među mladima. S mladom populacijom i milijunima koji ulaze na tržište rada svake godine, Indonezija se suočava s rizikom „demografske bombe“. Usporedba s Vijetnamom to najbolje oslikava. Dok se Indonezija oslanjala na resurse, Vijetnam je sustavno gradio uvjete za radno-intenzivnu industriju. Danas Vijetnam drži više od pet posto udjela u svjetskom izvozu radno-intenzivnih proizvoda (tekstil, elektronika, obuća); Indonezija jedva doseže dva posto. Prije dvadeset godina Indonezija je imala dvostruko veći udio od Vijetnama – danas tri puta manji. Vijetnam je postao magnet za FDI tvrtke koje su tražile alternativu rastućim troškovima rada u Kini. Ta divergencija nosi ogromne posljedice za Indoneziju“, kaže Lekaj.
Ako rast ne stvori poslove, nezadovoljstvo će rasti, a politička stabilnost biti sve krhkija. Prosvjedi protiv korupcije ili ozakonjenja raskošnih beneficija za političare samo su okidač za iskazivanje dubljeg, ekonomskog nezadovoljstva.
Nepal – gospodarstvo u sjeni doznaka
Nepalsko gospodarstvo još je fragilnije, njegova ekonomija ovisi o inozemnim doznakama, a struktura trgovine pokazuje jasnu neravnotežu: dok Indonezija izvozi resurse i uvozno ovisi o industrijskim dobrima, Nepal uvozi gotovo sve – od strojeva do potrošačke robe – stvarajući trajni deficit. Ovakva struktura učvršćuje ovisnost i povećava ranjivost na političke pritiske iz Pekinga.
„Kineski infrastrukturni projekti donose privremena radna mjesta u građevini, ali nakon završetka radova ostaju dugovi i infrastruktura koju je skupo održavati. Projekti poput međunarodne zračne luke u Pokhari financirani su kineskim komercijalnim (nepovoljnim) kreditima. Zračna luka trenutačno posluje s ogromnim gubitkom i nije privukla međunarodne letove kako je planirano, što otvara pitanje kako će Nepal uopće otplatiti taj dug. Ovo je školski primjer rizika “dužničke zamke”. Slično kao u Indoneziji, veliki infrastrukturni projekti ne stvaraju dugoročna radna mjesta. Nepal je gospodarstvo ovisno o doznakama iz inozemstva i turizmu. Kineski model ne rješava taj temeljni strukturni problem, već stvara novi – problem duga“, ocjenjuje Lekaj.
Kineska prisutnost u Indoneziji i Nepalu nije samo ekonomska – ona ima duboko geopolitičko značenje. Indonezija je ključna zemlja Indo-Pacifika, smještena uz Malajski tjesnac, stratešku arteriju svjetske trgovine. Stabilnost i orijentacija Indonezije izravno utječe na kineski pristup oceanima i njegovu pomorsku sigurnost. Nepal, iako manja zemlja, nudi Pekingu strateški most prema Južnoj Aziji i prostor za smanjivanje indijskog utjecaja.
Ekonomska gravitacija sve više vuče zemlje jugoistočne Azije prema Kini. Za SAD i njihove partnere, navodi Lekaj u svojoj analizi, to znači otežano stvaranje jedinstvenog fronta za obuzdavanje Pekinga. Iako zemlje poput Indonezije i dalje cijene američku sigurnosnu prisutnost kao protutežu, njihova ekonomska budućnost je sve više isprepletena s Kinom. To stavlja doktrinu balansa južnoazijskih država na kušnju, jer unutarnje podjele rastu između članica koje su bliže Pekingu (Kambodža, Laos) i onih koje su opreznije (Vijetnam, Filipini).
„Kina nije uzrok, već akcelerator problema: korupcija, slabe institucije i nejednakost postojali su u Indoneziji i Nepalu i prije masovnog dolaska kineskog kapitala. Nije Kina ta koja sama nameće projekte. Lokalne političke i poslovne elite aktivno traže kineski kapital jer im on omogućava brzu realizaciju vidljivih projekata (koji donose političke poene) uz manje nadzora i uvjetovanja (zaštita okoliša, radnička prava) nego što bi to tražile zapadne institucije poput Svjetske banke ili EIB-a. Kineski model, koji nudi “novac bez puno pitanja” i fokusira se na dogovore s elitama, djeluje kao katalizator koji pojačava i ubrzava te postojeće patologije. Kineski državno-kapitalistički model „izvoza infrastrukture“, zbog svoje prirode (fokus na kapital, netransparentnost, dogovori s elitama), u interakciji s lokalnim slabostima (korupcija, loše institucije) generira društveno nezadovoljstvo i dugoročne ekonomske rizike, unatoč infrastrukturnim dobicima“, kaže Lekaj.
Implikacije za EU– trgovina i ulaganja
Indonezija i EU imaju snažan trgovinski odnos: bilateralna trgovina je 2022. iznosila 32,6 milijardi eura, a EU ima investicijsku bazu od 20,4 milijardi eura u Indoneziji.
„EU je peti po veličini trgovinski partner Indonezije, a pregovori o slobodnoj trgovini (FTA) trebali bi završiti tijekom 2026. i otvoriti tržišta za tekstil, obuću, palmino ulje i more, uz očekivani rast izvoza i investicija—u nekim projekcijama čak 50 posto unutar tri godine. No, EU regulativa, poput EUDR protiv proizvoda vezanih uz krčenje šuma, dodatno komplicira trgovinske odnose s Indonezijom. Nepal je manji partner, ali simbolički važan. Za EU, Indonezija i Nepal su prilike u diverzifikaciji opskrbnih lanaca izvan Kine i Vijetnama. Europska inicijativa “Global Gateway” zamišljena je upravo kao odgovor na kineski BRI, nudeći partnerstvo temeljeno na transparentnosti, održivosti, poštivanju radničkih prava i prijenosu znanja. Ako EU uspije predstaviti svoj model ne samo kao geopolitičku protutežu, već kao istinski superioran put prema održivom razvoju koji stvara kvalitetna radna mjesta, mogla bi pronaći zahvalne partnere u zemljama koje postaju svjesne mana kineskog pristupa. Međutim, EU mora djelovati brže i odlučnije, jer Kina nudi gotova rješenja i kapital bez političkih uvjetovanja koja često prate zapadne ponude“, kaže David Lekaj, analitičar i savjetnik za euroazijsko tržište.
Priča o Indoneziji i Nepalu nije samo lokalna priča. Ona je mikrosvemir izazova s kojima se suočava kineska globalna strategija. Peking je majstorski ovladao jezikom elita – kapital, megaprojekti, brza rješenja. No, čini se da je zanemario jezik ulice, kaže Lekaj. Dugoročna stabilnost i istinski utjecaj ne grade se samo betoniranjem luka i željeznica, već i stvaranjem nade i prilika za milijune običnih ljudi.
„I primjeri s Balkana pokazuju sličan obrazac: u Crnoj Gori kineski kredit za autoput Bar–Boljare naglo je povećao javni dug, mostovi i elektrane u Bosni i Hercegovini, u Srbiji su projekti poput rudnika u Boru i željezare u Smederevu izazvali zabrinutost zbog ekoloških posljedica i ograničenih koristi za lokalno stanovništvo. Posebno se ističe slučaj Novog Sada, gdje je urušavanje nadstrešnice na rekonstruiranom željezničkom kolodvoru, radom kineskog konzorcija, izazvalo proteste i optužbe za korupciju i nepoštivanje sigurnosnih standarda — jasan podsjetnik da infrastrukturni megaprojekti lako mogu postati okidač društvene pobune“, ocjenjuje za naš portal.
Pročitajte još:
Paradoks rasta bez radnih mjesta tempirana je bomba koja otkucava ispod temelja kineskih strateških partnerstava. Ako Peking i njegovi partneri ne pronađu način da preusmjere fokus s megaprojekata na održivi, inkluzivni razvoj koji stvara poslove, Xi Jinpingova vizija novog svjetskog poretka mogla bi se urušiti iznutra, kaže Lekaj.
„Pitanje koje ostaje otvoreno jest može li se kineski model prilagoditi ili je njegova inherentna mana – zanemarivanje ljudskog faktora – ujedno i njegova Ahilova peta. Odgovor na to pitanje oblikovat će budućnost Azije, a na sličan način i Afrike“, kaže David Lekaj, analitičar i savjetnik za euroazijsko tržište.
