Nizozemska proizvodi 78 puta više ekološkog povrća po stanovniku od Hrvatske

Ekološka proizvodnja hrane je nešto što će svi odmah pozdraviti i smatrati da je pravi odabir kako za proizvođače tako i za potrošače.

Ekonomski institut Zagreb (EIZG) se pozabavio analizom gdje se nalazi Hrvatska u tom kontekstu u odnosu na druge zemlje Europske unije i vidljivo je da, kao i generalno u mnogim aspektima poljoprivrede, osjetno zaostajemo.

Definicija ekološke poljoprivrede bila bi vrsta uzgoja hrane s minimalnim učincima procesa proizvodnje na okoliš uz favoriziranje prirodnih tvari i metoda u uzgoju te izbjegavanje uporabe sintetičkih kemijskih pesticida, gnojiva i genetski modificiranih organizama.

Potreba za takvom vrstom proizvodnje hrane raste i zato što je potrebno očuvati okoliš i proizvodnju učiniti održivom.

Prema podacima britanskog Centra za organska istraživanja, krajem 2023. godine je globalna ekološka poljoprivredna površina dosegnula gotovo 99 milijuna hektara ili 2,6 posto više no u prethodnoj godini.

Na Europu je otpadalo 19,5 milijuna hektara, a na Europsku uniju (EU) 17,7 milijuna hektara.

Najviše od te brojke imala je Španjolska, i to tri milijuna hektara, a slijede Francuska s 2,8 milijuna hektara te Italija s 2,5 milijuna hektara.

“Rast svjetske populacije, klimatske promjene i rast cijene energenata uvelike pridonose vrtoglavom rastu cijena hrane kojem naročito svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Za većinu stanovništva Hrvatske, a poglavito za petinu populacije koja živi u riziku od siromaštva, pojedini prehrambeni artikli netragom su nestali iz njihove košarice osnovnih namirnica i pretvorili se u luksuzne proizvode. Nerijetko se u komentarima dijela medijskih stručnjaka mogu slušati žalopojke o pretjerano visokim cijenama hrane na tržnicama ili policama trgovačkih lanaca. Alibija u drugima je pregršt, od pohlepnih stranih trgovačkih lanaca do turista koji kreiraju snažnu potražnju i time podižu cijene hrane. Kao da se zaboravlja ili ne zna da naši gosti posjećuju i uživaju u ljepotama naše zemlje uglavnom tijekom sezone kada bi zemlja s takvim agroklimatskim uvjetima kao što ih uživa Hrvatska trebala obilovati sezonskim voćem, povrćem i drugim prehrambenim namirnicama. Zašto smo usprkos idealnom podneblju za razvoj vlastite proizvodnje odbacili poljoprivredu u zapećak kao ružno pače i pretvorili se u potrošačko društvo razvijajući nerealna očekivanja kako će inozemni proizvođači, distributeri i trgovci ispunjavati naša očekivanja u pogledu dostupnosti, kvalitete i cijene poljoprivrednih proizvoda?”, pita se u analizi stručnjak EIZG-a Goran Buturac.

Izvozom hrane od 803 eura po stanovniku, Hrvatska značajno zaostaje za agrarno najrazvijenijim zemljama Europe. Nizozemska, primjerice, izvozi 7,6 puta više hrane po stanovniku nego Hrvatska, Danska 4,3 puta, Belgija 4,2 puta, a Irska 3,5 puta.

U Hrvatskoj je broj ekoloških poljoprivrednih subjekata u razdoblju od 2013. do 2023. povećan s 1.608 na 6,274, a broj prerađivača sa 181 na 421.

No, u zadnje četiri godine došlo je do usporavanja rasta broja ekoloških proizvođača hrane, a u 2024. je zabilježen godišnji pad od jedan posto.

Analiza EIZG-a navodi kako je od 2019. do 2024. vidljiv osjetan pad ekološke proizvodnje, i to za 33,1 posto unatoč blažem padu u površini ekološki iskorištenih oranica i vrtova od 17 posto. To zapravo znači da je pao prinos. Drugim riječima, ekološka proizvodnja oraničnih usjeva je smanjena s 3,7 tona na tri tone po hektaru.

“U strukturi ekološke proizvodnje oraničnih usjeva zamjetna je relativno velika koncentracija. Pritom na zelenu krmu s oranica i vrtova otpada 50,8 posto ukupne proizvodnje. Slijede je meka pšenica i pir s udjelom od 12,7 posto, kukuruz s udjelom od 11,5 posto, suncokret s udjelom od 7,0 posto, soja s udjelom od 4,9 posto, ječam s udjelom od 3,1 posto i uljana repica s udjelom od 2,8 posto. Zelena krma s oranica i vrtova zabilježila je stagnaciju proizvodnje u 2024. godini, a meka pšenica i pir osjetnije smanjenje proizvodnje, i to za gotovo 30 posto na međugodišnjoj razini. Ostale vodeće kulture zabilježile su rast proizvodnje. Pritom je najveći rast zabilježen kod proizvodnje uljane repice, za 85 posto. Slijede je zob s rastom proizvodnje za 69,7 posto i soja čija je proizvodnja povećana za 60,2 posto”, ističe Buturac.

Dodaje pritom da kretanje proizvodnje nije usko korelirano s podacima o korištenoj poljoprivrednoj površini za ekološku proizvodnju trajnih nasada.

“Nadasve neobična kretanja uočavaju se od 2018. do 2023. godine. U tom je razdoblju, usprkos velikom padu proizvodnje, zabilježen kontinuirani rast korištenih površina. Konkretno, poljoprivredna površina pod trajnim nasadima u tom razdoblju povećala se za 46,6 posto, dok se ekološka proizvodnja smanjila za 36,3 posto. Takva se kretanja samo dijelom mogu objasniti činjenicom kako je na površinama novozasađenih trajnih nasada potrebno i do nekoliko godina da bi se ubirali prvi plodovi. No, vrijeme prolazi, a plodova nema. Očito je kako je dio potencijalnih proizvođača namirisao sve blagodati sustava potpora u Hrvatskoj te se upustio u ekološku proizvodnju i ne mareći previše o proizvedenim količinama, produktivnosti i širenju proizvodnje. Suočavajući se s obvezama ekoloških proizvođača, ali i odricanjima u vidu utrošenih sati rada, neophodnog poznavanja genetike, oplemenjivanja, fiziologije bilja, tehnologije uzgoja, marketinga, distribucije i konačnog plasmana na tržište, mnogi korisnici potpora su u konačnici odustali od poljoprivrede”, ocjenjuje Buturac.

Nepovoljni proizvodni trendovi iz spomenutog razdoblja zaustavljeni su u protekloj godini.

U toj je godini realizirana proizvodnja trajnih nasada od 11.295 tona, što je povećanje za 23,2 posto na godišnjoj razini. Ipak, treba napomenuti da je to još uvijek znatno ispod razine proizvodnje iz 2018. godine kada je ekološka proizvodnja trajnih nasada iznosila 14.889 tona.

EIZG donosi i analizu strukture ekološke proizvodnje trajnih nasada.

“Od ukupne ekološke proizvodnje trajnih nasada u 2024. godini, 35,3 posto odnosilo se na vinograde, 33,6 posto na voće i 30,6 posto na maslinike. Kod voćarskih kultura najviše je zastupljena ekološka proizvodnja jabuka koja čini 9,6 posto ukupne ekološke proizvodnje trajnih nasada. Slijede je orašasto voće s udjelom od 8,6 posto i šljive s udjelom od 7,6 posto”, govore podaci.

U vremenu između 2018. i 2023. ekološka je proizvodnja voća smanjena gotovo tri puta, a najviše kod šljiva gdje je brojka 6,1 puta. Kod jabuka je to 2,4 puta te kod orašastog voća 1,5 puta. U prošloj je godini zabilježen umjereni oporavak aktivnosti.

Rast potražnje na europskom i globalnom tržištu za ekološki uzgojenom hranom iskoristile su mnoge zemlje članice EU-a ulažući u proizvodne resurse, ljudske kapacitete, inovacije i konkurentske pozicije na tržištima.

Najveći ekološki proizvođač svježeg povrća u EU mjereno u kilogramima po stanovniku je Nizozemska s brojkom od 15,6 kilograma. Slijede je Španjolska s proizvodnjom od 13,8 kilograma po stanovniku, Italija s 12,3 kilograma po stanovniku, Belgija s proizvodnjom od 6,5 kilograma po stanovniku i Njemačka s 5,7 kilograma po stanovniku.

Hrvatska je ekološka proizvodnja svježeg povrća tek 0,2 kilograma po stanovniku što je smješta pri samo dno EU ljestvice. Od nas su gore tek Češka i Malta, a Slovačka ima isti prosjek. U Sloveniji je 0,8 kilograma po stanovniku.

Nizozemska proizvodi 78 puta više ekološkog svježeg povrća po stanovniku od Hrvatske.

“Preduvjeti povećanja ekološke proizvodnje su znatno veća ulaganja u tom sektoru, i to ne samo u proizvodne kapacitete, već i u ljudske resurse, zaštita domaćih proizvođača od uvoza sumnjive kakvoće po damping cijenama te primjena najboljih svjetskih praksi u tom području kao što su primjeri Nizozemske, Belgije, Italije ili Danske”, zaključuje Buturac.