Marko Rakar: Kroz nekoliko tisuća parnica zastupamo građane u borbi s bankama

Poduzetnik, bloger, internetski aktivist i komunikacijski savjetnik Marko Rakar prošle je godine podigao dosta prašine kada je zajedno s ekonomistom Vukom Vukovićem i još nekoliko suradnika osnovao Drugu fundaciju, trgovačko društvo koje pokušava omogućiti građanima s kreditom u „švicarcima“ da naplate obeštećenje od banaka. Što se s tim događalo u međuvremenu te kakve druge pravne bitke pripremaju, otkrio nam je u velikom intervjuu za Financije.hr u sklopu kojeg smo porazgovarali i o aktualnostima iz nekih drugih sektora kao što su informacijska sigurnost ili zabrana TikToka.

Krenuo bih od Druge fundacije – to trgovačko društvo osnovano je s ciljem da omogući građanima s kreditom u švicarskim francima da naplate obeštećenje od banaka. Koliko je građana prihvatilo vašu ponudu, koliko ih zastupate?

Zastupamo par tisuća građana i imamo nekoliko tisuća parnica od koje smo neke pokrenuli ranije, a neke pokrećemo ovih dana. Mislim da smo u ovom trenutku jedan od najvećih tužitelja u Hrvatskoj.

Kada bi se mogla očekivati prva rješenja u tim slučajevima, prve naplate?

Očekujemo da bi neke presude mogli imati do kraja lipnja, a da će redovito početi stizati u posljednjem kvartalu ove godine. Ako analiziramo sudsku praksu i praksu trgovačkog suda na kojem se ti sporovi vode, naša očekivanja su da bi unutar četiri godine, počevši od lipnja lani, svi postupci trebali biti gotovi ili barem u drugom stupnju ako će se banke žaliti na prvostupanjsku odluku. Banke u pravilu idu na iscrpljivanje, ali mi smo i za to spremni.

Koji su bili vaši motivi da se uključite u cijelu tu priču?

Cijela priča o „švicarcima“ je nastala kao rezultat jednog mog drugog istraživanja gdje smo shvatili da postoji čitav niz ljudi koji imaju ili su imali takve kredite, a da uopće nisu tužili banke. Svi koji prate što ja radim, znaju da se često suprostavljam većima od sebe i nekako mi se činilo da ima puno ljudi koji ne znaju kako tužiti ili su jednostavno toliko iscrpljeni psihički, fizički i financijski da ne mogu investirati dovoljno novca da bi uopće krenuli u to. Biznis plan se stvorio sam od sebe. Nama krediti u švicarcima predstavljaju tek prvu fazu plana jer nas općenito zanimaju situacije u kojima su prava potrošača oštećena na različite načine, da to pokušamo naplatiti.  

Zastara u tom slučaju trebala je nastupiti još prošlog lipnja, što se dogodilo s tim?

Sve tužbe smo predali prije 14. lipnja, posljednjih nekoliko tjedana prije toga smo imali ogromni presing da se prikupi dokumentacija i osiguraju svi potrebni potpisi. Ono što se u međuvremenu dogodilo je to da je sudska praska otvorila mogućnost da se banke utužuju i po pitanju ulaznih i izlaznih naknada za bankovne kredite i leasinge, što smo također pripremili. Svi kijenti koji su s nama u startu potpisali ugovor, mi u njihovo ime automatski tužimo dalje čim pronađemo pravnu osnovu. 

Informacija o osnivanju izazvala je negodovanje banaka, posebno HUB-a, o čemu se točno radilo, što su vam najviše zamjerali?

Banke, koje su podatke o svojim klijentima prodavale svima i svakome bez ikakvog pardona i logike, odjednom su se počele pozivati na GDPR. Bila je to prava medijska kampanja, Večernji list je osam dana zaredom pisao kolumne o nama koje su bile strašno komične za čitati. Kao posljedica toga proveden je nadzor Agencije za zaštitu osobnih podataka u sklopu koje su zatražili brdo dokumentacije i neposredni uvid u naš računalni sustav. Nikakve mjere nismo dobili, bilo je samo nekih administrativnih primjedbi da određeni dokumenti u tom trenutku nisu bili dostupni. Pošto banke ne znaju kako to mogu napraviti same, pretpostavljaju da ne može ni bilo tko drugi. Ako smo u nečemu jaki, to je IT i proučavanje baza podataka. Iz javnih registara je moguće rekonstruirati čitave slučajeve, što banke izluđuje. 

Kako biste financirali parnice, izdali ste prvu litigacijsku obveznicu u Hrvatskoj. Kakva je to obveznica i koliki joj je rok dospijeća?

Naš pogon je skup za održavanje zato što državi moramo platiti ogromne količine novca za pokretanjepostupka. Zasvaki postupak koji pokrenete morati avansirati sudske troškove, a riječ je o stotinama tisuća eura. Mogli smo se financirati putem pozajmica, ali naša ideja je bila da to učinimo kroz obveznicu. Njezin rok dospijeća je pet godina i ovisi o datumu rješenja SKDD-a (Središnje klirinško depozitarno društvo) koji formalno vode brigu o tome. Obveznica ima prinos od 12 posto, što je jako puno, ali nas zanima privući investitore s jedne strane, a s druge će nam banke  u ovim sudskim sporovima morati platiti zateznu kamatu. Tako će kamatu koju moramo platiti našim investitorima, nama isplatiti banke, mi smo i dalje u plusu. Mimo toga, obveznica je iznimno transparentan financijski instrument koji je registriran pri SKDD-u: vidi se tko su investitori, koliko ih je izdano…

Pripremate još neke pravne bitke protiv banaka, vezano uz financijsko izvještavanje, odnosno uz ulazne i izlazne naknade. U kojoj je to fazi?

Što se tiče ulaznih i izlaznih naknada, pravni osnov koji se u međuvremenu dogodio proizlazi iz različitih presuda Europskog suda za ljudska prava, Hrvatskog ustavnog suda, Vrhovnog suda RH… Ne radi se o fiksiranoj sudskoj praksi, što znači da slučaj nema tako solidne temelje kao „švicarac“, gdje postoji kolektivna presuda pa puno toga u tom postupku uopće ne moramo dokazivati. Vezano uz naknade, trebamo dokazati za svaki pojedini slučaj da je počinjena šteta i na tome trenutno radimo. Čim se otvorila mogućnost, dali smo nalog našim odvjetnicima koji su krenuli skidati sudsku praksu koja na tu temu postoji kod nas i u inozemstvu. Ovih dana počinjemo predavati te tužbe na Trgovačkom sudu i to ćemo raditi za sve naše klijente.

Identična šteta kao kod „švicaraca“ dogodila se i kod kunskih kredita ili onih u eurima. Imamo namjeru prikupljati klijente koji su voljni da tužimo banke i za takve kredite.

Vezano uz financijsko izvještavanje, pokrenuli smo postupak u Londonu i Lukemsburgu s ciljem da sudbinu uprava banaka vežemo uz naše slučajeve, da ih motiviramo da se time bave i da to riješe u korist potrošača. Budući da nagrade i bonusi banaka ovise o poslovnim rezultatima, oni imaju motiv odgađati trošak što je duže moguće, primjerice na neku drugu upravu.

Postupak u Londonu je strogo formaliziran, nije riječ o sudskom postupku već postupku pred IFRS-om (International Financial Reporting Standards), međunarodnom organizacijom koja se bavi financijskih standardima. Dostavili smo im dokazni materijal i objasnili im problematiku, nakon čega su iz priložene dokumentacije načelno odgovorili da smo u pravu i uputili nas što trebamo raditi dalje da postignemo cilj. U Luksemburgu smo pokrenuli postupak pred regulatorom i očekujemo da ćemo do ljeta ili najkasnije početkom jeseni imati odgovore od njih. Idući korak nakon toga je pokretanje postupka koji će imati stvarni efekt prema bankama.

Početkom godine na svom ste blogu objavili tekst gdje ste pohvalili Vladine promjene vezane uz obračune plaća. Koji su po vama najbolji i najvažniji dijelovi te reforme?

Moja je teza dugo godina bila da je ministarstvo financija, odnosno država općenito, pri pokušaju da spusti cijenu rada strašno puno intervenirala u Zakon o porezu na dohodak i iskasapila ga do te mjere da većina ljudi koji su obveznici toga poreza ga više uopće ne plaćaju jer su izuzeti različitim mjerama, povlasticama i olakšicama. Vlada ako rad želi učiniti konkurentnijim mora se početi baviti i doprinosima, odnosno riješiti pitanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno. Potrebno je intervenirati i u tom segmentu. Neovisno o tome što su mirovine niske, naša davanja za zdravstveno i mirovinsko su u postotku nešto veće nego u drugim zemljama. Da skinemo dva posto od doprinosa za zdravstvo na 1,7 milijuna ljudi postigli bi ogromna rasterećenja. Svi ministri do Marka Primorca su se bavili jedino porezom na dohodak i kljaštrili ga do te mjere da je danas neprepoznatljiv. Kada je došao Primorac prvo su raskrstili s prirezom koji je besmislena shema, tako što su omogućili gradovima i općinama da bolje reguliraju svoj porez na dohodak. Ta odredba je postojala u starijim verzijama Zakona o porezu na dohodak prije 10-15 godina. Ono što je također omogućeno je da za ljude s niskim primanjima postoje olakšice na obračun mirovinskog doprinosa. Takva shema predstavlja jednu efikasnu i transparentnu mjeru koja je jednaka prema svima i može se automatizirati. Omogućila je da najniže plaćeni doista dobiju veću plaću. Političari i sindikalisti redovno traže da se poveća neoporezivi prag, no najsiromašnijima to ništa ne znači jer su njihove plaće takve da oni s tom mjerom nisu zahvaćeni. Samim time, bio je to prvi konkretni pomak koji im je omogućio da doista dobiju malo veću plaću. Ne možemo olakšicama i izuzećima rješavati sistemski problem, to su flasteri i vatrogasne mjere. Potreban je sistematski pristup, a ovo što je napravio Primorac to jest. Nije u pitanju zadnji korak – oni tek pokušavaju stvoriti novu, malo drugačiju platformu koja će omogućiti više toga. Primjerice, u Hrvatskoj se uvijek oporezuje pojedinac, a svugdje u svijetu se oporezuje obitelj. Tako čitava obitelj može dijeliti porezne olakšice i optimizirati teret. Način na koji se obračunava porezni doprinos na plaću u Hrvatskoj je identičan kakav je bio u socijalizmu – mijenjali smo stope i takve stvari, ali sama matematika je nepromijenjena.         

Kako komentirate neke druge Vladine odluke o kojima se također naveliko pisalo, poput zabrane rada nedjeljom?

Smatram da u kapitalističkom društvu po pitanju obavljanja djelatnosti ne smije biti nikakvih ograničenja. Ta mjera je selektivna i obuhvaća razmjerno mali broj ljudi koji rade nedjeljom. Odnosi se samo na maloprodaju, što je komično jer sve druge djelatnosti mogu normalno raditi. INA je u svom godišnjem izvješću eksplicitno navela da taj segment maloprodaje pozitivno utječe na njihovu bilancu. Također, veliki trgovački lanci koji imaju veliku mrežu dućana mogu selektivno određivati koji dućani će raditi određenu nedjelju i seliti svoje zaposlene iz jedne lokacije u drugu. Male trgovine ili pekare nemaju tu mogućnost. Ono što treba napraviti umjesto zabrane je stvoriti ekonomsku klimu u kojoj nije poželjno raditi nedjeljom.

To je prvenstveno priznanje države da nije u stanju kontrolirati da li poslodavci adekvatno nagrađuju svoje zaposlene. Po meni je to neprihvatljivi alat – neka radije natjeraju svoje inspektore da nedjeljama obilaze supermarkete i provjeravaju jesu li zaposlenici stvarno dobili odgovarajuću novčanu nagradu.

U veljači je usvojen i novi Zakon o kibernetičkoj sigurnosti oko kojeg ste imali dosta primjedbi. Što Vas je najviše zasmetalo?

NIS (Network and Information Security) je europska direktiva koja u svojoj inicijalnoj verziji postoji od 2016. godine, no kako su se u međuvremenu promijenili i tehnologija i prijetnje bilo je potrebno napraviti novu verziju. Razlika između njih je u tome što NIS2 dramatično proširuje opseg tko je sve zahvaćen primjenom toga zakona, a to je sada manje-više sve što je u vlasništvu države. Druge zemlje, uz djelomični izuzetak Danske i Njemačke, su taj posao prepustile civilnoj agenciji koja može biti dio ministarstva ili ured vlade, dok je kod nas to u resoru SOA-e. Srž moje promjedbe je u tome da SOA nije dobar odabir da bude epicentar provedbe tog zakona. Naravno da ona mora biti sastavni dio nacionalne sigurnosti, ali ne mogu biti centar primjene zato što nemaju nikakvu obvezu objašnjavati svoje odluke, kod njih ne postoji transparentnost. Problem je što u politici uglavnom imamo neobrazovane ljude koji su, kada su čuli riječ „sigurnost“, odmah to povezali s, primjerice, vojskom na granicama. Informacijska sigurnost je puno sličnija preventivnoj zdravstvenoj zaštiti ili sigurnosti na cestama jer se odnosi na sve nas i velika količina tog posla vezana je uz prevenciju i dizanje svijesti o tome. Što je najbolje, Hrvatska ima Zavod za informacijsku sigurnost čiji se zadaci u potpunosti preklapaju s uredbom NIS2.

U kojoj su mjeri kibernetički napadi problem u Hrvatskoj (u usporedbi s drugim europskim zemljama)?

Imamo primjer HANFA-e koja je nakon hakerskog napada doslovno izbrisana, razrušena do temelja. Ransomware im je zaključao sve što su ikada imali, uključujući i „backupe“. Ništa digitalno nije preživjelo u HANFA-i. Takvih situacija je bilo i po ministarstvima, prije nekoliko godina i u INA-i. Hrvatska je članica EU i NATO-a zbog čega smo meta kao i bilo tko drugi. Možda nismo toliko atraktivni, ali se nalazimo na vrlo niskim granama po pitanju informacijske sigurnosti. Hrvatska je minijaturna iako razmjerno lagana meta.

Još jedna aktualna tema je i zabrana TikToka u SAD-u. Koji su po vama razlozi za to i mislite li da će njihov primjer slijediti i Europska unija?

Društvene mreže, kada ih instaliramo na telefon, dobivaju pristup našem adresaru, porukama ili geografskoj poziciji. Netko dovoljno vješt te podatke može iskoristiti u različite objavještajne svrhe. S obzirom da je TikTok u vlasništvu Kineza, Amerikanci žele zaustaviti potencijalno curenje informacija. Stoga su ga već zabranili na svim telefonima državnih dužnosnika, a sada to pokušavaju učiniti za čitav SAD. Naravno, problem nije samo u curenju podataka, već i u želji za dominacijom američkih kompanija koje pružaju slične usluge. TikTok se, međutim, može koristiti i kao alat indoktrinacije na način da algoritam servira različite tipove sadržaja i na taj način utječe na gledatelja. Postoji tekstovi o tome da korisnicima u Kini ta društvena mreža servira obrazovne i edukativne sadržaje, a onima u SAD-u pa i Hrvatskoj zatupljujućeg i zabavnog karaktera. Ako Amerikanci to istjeraju do kraja, može se očekivati da će i Europa slijediti njihov primjer.