Maja Pokrovac: Green Energy Fair potez godine, 2026. treba donijeti pravi iskorak za obnovljive izvore

Maja Pokrovac već praktično čitavo desetljeće vodi udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH). Karijeru je započela u međunarodnom okruženju radeći više od deset godina u Međunarodnom odboru Crvenog križa gdje je sudjelovala u vođenju razvojnih i humanitarnih programa, uključujući rad u postkonfliktnim područjima poput Abhazije. To iskustvo snažno je oblikovalo njezin profesionalni pristup koji se sažima na donošenje odluka u složenim okolnostima, jasno postavljanje prioriteta i odgovornost prema ljudima.

Nakon Crvenog križa, dvanaest je godina djelovala u Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP), gdje je vodila sektore prometa, financija i energetike te inicirala osnivanje prve Koordinacije za obnovljive izvore energije. Paralelno je akademski nadogradila svoje iskustvo znanstvenim magisterijem iz javnih politika i MBA-om iz ekonomije energetskog sektora.

Od 2016. godine vodi OIEH koji se pod njezinim vodstvom razvio u relevantnu stručnu i zagovaračku platformu koja povezuje industriju, javne politike i građane. Energetiku vidi kao prostor u kojem se susreću znanje, tehnologija i javni interes, a obnovljive izvore energije kao temelj dugoročne sigurnosti i razvoja Hrvatske.

Za Financije.hr je govorila o tome kako vidi proteklu godinu i što očekuje u 2026.

Što smatrate da je događaj koji je najviše obilježio situaciju i kretanja u domaćem energetskom sektoru u ovoj godini? Što je ostavilo najveći trag, kako u domaćem tako i u međunarodnom okružju?

– Proteklu godinu u domaćem energetskom sektoru obilježila su dva paralelna trenda. S jedne strane, solarna energija rasla je brže od bilo koje druge tehnologije što je rezultiralo time da je Hrvatska ove godine prešla jedan gigavat (GW) instalirane solarne snage. S druge strane, istodobno je rastao uvoz električne energije, osobito tijekom ljetnih mjeseci.

U 2025., kao i godinu ranije, instalirano je gotovo 400 megavata (MW) novih solarnih kapaciteta, ali struktura tog rasta pokazuje određena ograničenja. Većina novih kapaciteta odnosi se na krovne elektrane kućanstava i industrije te manje projekte, dok velike sunčane elektrane čine tek oko 10 posto ukupno instalirane snage. To znači da brzo gradimo, ali još uvijek nedovoljno razvijamo projekte koji sustavu donose veću stabilnost i dugoročno smanjuju ovisnost o uvozu.

Godinu su obilježile i izmjene Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji kojima se od 1. siječnja 2026. ukida model “netiranja energije” za nove korisnike kućnih solarnih elektrana. Novi sustav smanjuje isplativost ulaganja u male solarne elektrane i može usporiti interes građana za ulaganja u vlastitu proizvodnju energije što je pogrešna poruka u trenutku kada bismo trebali jačati, a ne slabiti ulogu građana u energetskoj tranziciji.

S druge strane, ove promjene otvaraju prostor za razvoj baterijskih spremnika energije. One omogućuju da se energija proizvedena po danu, kada ima sunca i vjetra, koristi navečer ili u trenucima najveće potrošnje. Na razini Europske unije (EU) kapacitet baterijskih sustava u samo jednoj godini porastao je za oko 150 posto što pokazuje da su postale standard, a ne iznimka. U zemlji u kojoj je više od polovice prijenosne mreže starije od projektiranog vijeka baterije više nisu dodatak sustavu, nego njegov nužan oslonac.

Upravo zato je OIEH u 2025. godini pokrenuo izradu stručne studije o ulozi baterijskih sustava u hrvatskom elektroenergetskom sustavu čije ćemo rezultate predstaviti u prvom kvartalu sljedeće godine. Pokazat ćemo gdje i s kojom snagom je potrebno razvijati baterijske sustave kako bi elektroenergetska mreža postala fleksibilnija, otpornija i spremna za veći udio obnovljivih izvora.

Može li se istaknuti neka osoba koja je obilježila proteklu poslovnu godinu na domaćem ili međunarodnom planu?

– U godini snažnih geopolitičkih promjena kontinuitet, jasnoća poruka i spremnost na rješavanje stvarnih problema bili su presudni. U tom kontekstu osoba koja je obilježila proteklu poslovnu godinu u energetskom sektoru svakako je ministar gospodarstva Ante Šušnjar koji je prepoznao uska grla sustava, a prije svega pitanje priključenja na elektroenergetsku mrežu i potrebu za razvojem novih tehnologija koje sustav čine fleksibilnijim. Njegova izjava da cijena priključenja na mrežu treba iznositi nula, uz fleksibilne ugovore, dala je snažan signal proizvođačima iz sektora obnovljivih izvora energije da postoji politička volja za deblokadom projekata. Riječ je o oko 3,5 GW projekata vrijednih više od 3 milijarde eura koji mjesecima stoje upravo zbog neizvjesnosti oko troška priključenja. Takva izjava nije samo politička poruka nego konkretan poticaj tržištu da nastavi s razvojem.

Jednako je važno naglasiti da je inicijativa za razvoj i poticanje baterijskih spremnika energije došla upravo iz Ministarstva gospodarstva. Time su baterije prvi put jasno prepoznate kao tehnologija koja omogućuje veću fleksibilnost sustava, osobito u ljetnim mjesecima kada je potrošnja električne energije najizraženija.

Obnovljivi izvori energije, posebno sunce i vjetar, danas su najisplativiji i najkonkurentniji izvor nove električne energije. To više nije politička poruka, nego tržišna činjenica. Taj su smjer već snažno prigrlile Kina, Indija, Australija i Europa, a isto vrijedi i za Sjedinjene Američke Države.

Što mislite da je bio najbolji poslovni potez godine?

– Ako bih morala izdvojiti najbolji poslovni potez godine, onda je to svakako odluka da se u Hrvatskoj po prvi put organizira veliki međunarodni sajam posvećen obnovljivim izvorima energije. Green Energy Fair, održan krajem listopada u Zagrebu, pokazao je da je domaće tržište sazrelo i da Hrvatska ima što ponuditi, ne samo regionalno, nego i na europskoj razini. Sajam je okupio više od 100 izlagača iz 20 zemalja i s tri kontinenta, što je jasna potvrda interesa industrije i tehnoloških kompanija za hrvatsko tržište. Još važnije, poslana je snažna poruka da obnovljivi izvori energije više nisu tema budućnosti nego sadašnjosti i da su građani, poduzetnici i lokalne zajednice spremni aktivno sudjelovati u energetskoj tranziciji.

Iz poslovne perspektive Green Energy Fair je pokazao koliko je važno stvoriti platformu koja povezuje industriju, financijski sektor, donositelje odluka i građane. Takvi događaji više nisu samo sajmovi nego mjesta gdje se stvaraju partnerstva i gradi povjerenje u nove tehnologije.

Šire gledano, to je bila i dobra poruka za gospodarstvo u cjelini. U godini obilježenoj neizvjesnostima, inflacijskim pritiscima i geopolitičkim rizicima ulaganje u obnovljive izvore energije pokazalo se kao strateški ispravan i dugoročno održiv poslovni smjer. Energetika je još jednom potvrdila da može biti motor razvoja, a ne samo trošak ili regulatorni izazov.

Što mislite da je bio potez ili odluka koja se pokazala najvećim promašajem ili propuštenom prilikom?

– Najveći promašaj svakako je činjenica da Hrvatska energetska regulatorna agencija HERA već više od tri godine nije donijela odluku o cijeni priključenja na prijenosnu elektroenergetsku mrežu. Ta dugotrajna neizvjesnost ima vrlo konkretne posljedice. Veliki projekti obnovljivih izvora energije stoje, a dio proizvodnih projekata i kapitala već se preusmjerava u druge zemlje.

Važno je naglasiti da proizvođači energije iz obnovljivih izvora već snose trošak priključenja do mreže što je uobičajena praksa. Ono što je problematično i u potpunosti nelogično jest zahtjev da dodatno financiraju samu prijenosnu mrežu koja je strateška infrastruktura, pripada svima i temelj je energetske sigurnosti države. To nije model koji dugoročno može funkcionirati.

Europa se od takvog pristupa udaljava. Strateška infrastruktura gradi se kao javni sustav, a koristi se i financira kroz javna sredstva, jednako kao što je to slučaj s autocestama, željeznicama ili plinovodima. Upravo tako treba gledati i elektroenergetsku mrežu. Posebno zabrinjava činjenica da takva neizvjesnost dolazi iz institucije koja bi trebala regulirati tržište, osiguravati stabilnost i stvarati povjerenje, a ne blokirati razvoj. Posljedica takvog pristupa nije samo zastoj projekata, nego i rastuća ovisnost o uvozu električne energije, osobito u razdobljima vršne potrošnje. To je cijena regulatorne neodlučnosti koju dugoročno plaćaju i građani i gospodarstvo.

Kako vidite razvoj situacije u domaćem energetskom sektoru u 2026. godini i koje bi gospodarske okolnosti mogle najviše na to utjecati?

– Razvoj domaćeg energetskog sektora u 2026. godini u najvećoj će mjeri odrediti jedno pitanje – hoćemo li konačno riješiti cijenu priključenja na elektroenergetsku mrežu i time omogućiti da projekti koji već postoje na papiru napokon zažive u praksi? Ako se to pitanje razriješi na održiv i predvidiv način, 2026. može biti godina u kojoj se otvara nova faza razvoja obnovljivih izvora energije, posebno hibridnih projekata koji kombiniraju proizvodnju i pohranu energije.

S gospodarske strane, sektor će snažno oblikovati rast potrošnje električne energije, potaknut elektrifikacijom industrije, prometa i grijanja, ali i sve izraženijim klimatskim ekstremima. Upravo zato domaća proizvodnja energije postaje pitanje sigurnosti opskrbe, a ne samo tržišne logike. Svaki novi megavat iz obnovljivih izvora smanjuje izloženost vanjskim šokovima i jača otpornost sustava.

Ta se povezanost posebno vidi u drugim sektorima. Poljoprivreda i proizvodnja hrane sve se više oslanjaju na stabilnu i povoljnu energiju, a koncepti poput agrosolara i akvasolara omogućuju istodobnu proizvodnju hrane i energije, povećavaju otpornost ruralnih područja i smanjuju troškove proizvodnje. Istodobno, geotermalna energija, osobito u panonskom dijelu Hrvatske, ima snažan, još uvijek nedovoljno iskorišten potencijal, ne samo za proizvodnju energije, nego i za grijanje staklenika, preradu hrane i jačanje lokalne poljoprivrede.

Važno je jasnije otvoriti prostor i za zeleni vodik proizveden elektrolizom uz korištenje električne energije iz obnovljivih izvora. U kombinaciji s biometanom iz bioplinskih postrojenja takav vodik može omogućiti proizvodnju biometanola kao održivog goriva za poljoprivredne strojeve i teški transport. To je primjer kako se energetska tranzicija može izravno povezati s dekarbonizacijom poljoprivrede.

Slično vrijedi i za vjetroelektrane gdje 2026. mora biti godina ozbiljnijeg razmišljanja o zamjeni starijih tehnologija novima i učinkovitijima koje na istim lokacijama mogu proizvoditi više energije uz manji prostorni i okolišni otisak.

Vizija za 2026. mora biti Hrvatska koja energiju ne uvozi kao rizik, nego je proizvodi kao snagu iz vlastitih izvora. Često ponavljamo, ali vrijedi ponovno naglasiti: Hrvatska ima resurse, tehnologiju i, što je najvažnije, ljude sa znanjem. Ako ih povežemo pametnim politikama, energetska tranzicija može postati jedan od najsnažnijih razvojnih projekata ove zemlje.