Kad gospodarstvo usporava, prvi signali rijetko dolaze iz velikih makroekonomskih tablica. Puno češće vide se u svakodnevnim navikama: u punijoj košarici bez “malih luksuza”, u rjeđim izlascima, u opreznijem naručivanju u restoranima. Upravo zato vino može biti zanimljiv pokazatelj raspoloženja potrošača.
Nije nužno osnovna životna potreba, ali je duboko povezano s kvalitetom života, turizmom, ugostiteljstvom i srednjom klasom – u svijetu ali posebice u Hrvatskoj. Kada kupac počne vagati hoće li uzeti bocu od 15 eura, dvije čaše u restoranu ili će ipak ostati na jeftinijoj opciji, to često govori više o ekonomiji nego što se na prvi pogled čini.
Svjetska vinska industrija već mjesecima šalje upozoravajuće signale. U Italiji, jednoj od najvažnijih vinskih sila Europe, sektor otvoreno govori o oštrom padu globalnog tržišta. Unione Italiana Vini upozorio je da izvoz može stvoriti privid stabilnosti, osobito kada ga kratkoročno podignu izvanredne okolnosti poput ranijih narudžbi zbog straha od carina, dok stvarna potrošnja krajnjih kupaca istodobno slabi. Drugim riječima, brojke o isporukama još neko vrijeme mogu izgledati pristojno, ali navike potrošača već se mijenjaju.
To je važna razlika i za Hrvatsku. Jer pitanje nije samo izvozi li se vino ili puni li se skladište pred sezonu, nego tko ga na kraju pije, koliko često i po kojoj cijeni. Talijanski podaci pokazuju pad volumena u maloprodaji na ključnim tržištima poput SAD-a, Njemačke i Velike Britanije, dok problemi zahvaćaju gotovo sve glavne vinske kategorije, izuzev ponekih iznimki poput prosecca. Još je važnija poruka iz pozadine tih brojki: srednji segment, koji počiva na omjeru kvalitete i cijene, postaje najosjetljiviji kada kupovna moć slabi.
Sličan obrazac vidi se i u SAD-u, gdje vinska industrija prolazi kroz jednu od najtežih faza u posljednjim desetljećima. Tamošnji pad nije posljedica samo inflacije ili jedne loše sezone, nego i promjene generacija. Stariji, vjerni potrošači postupno izlaze iz najaktivnije faze kupnje, a mlađi ne preuzimaju njihove navike istim intenzitetom.
Mlađe generacije piju manje, pažljivije biraju, češće posežu za drugim vrstama pića ili jednostavno smanjuju ukupnu konzumaciju alkohola. U takvom okruženju dio vinarija zatvara pogone, smanjuje proizvodnju i pokušava preživjeti oslanjajući se na izravnu prodaju, wine clubove i iskustveni turizam.
Rossi: dio troškova već se prelijeva na cijene vina
Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: događa li se nešto slično i u Hrvatskoj?
Razgovarali smo sa Lukom Rossijem, predsjednikom Vinistre, udruge vinogradara i vinara Istre. On kaže da kad je riječ o porastu troškova proizvodnje (energija, gnojiva, transport) u posljednjih godinu dana, da su vinari zaista osjetili snažan pritisak na svim razinama proizvodnje.
“Troškovi energije su se djelomično stabilizirali, ali sve ostalo – od gnojiva i zaštitnih sredstava do transporta i radne snage – i dalje je značajno skuplje nego prije. Kada se sve zbroji, govorimo o rastu koji kod pojedinih inputa ide i u dvoznamenkastim postocima, što dugoročno nije zanemarivo,” rekao je.
Tu se, dakako postaljva pitanje u kojoj mjeri vinari uspijevaju apsorbirati te troškove, te koliko se oni već prelijevaju na cijene vina? Rossi objašnjava kako vinari pokušavaju maksimalno amortizirati taj udar unutar vlastitog poslovanja, kroz racionalizaciju i veću učinkovitost.
“Međutim, prostor za to je ograničen i realno je da se dio tih troškova prelijeva na cijene vina. Za sada to nisu enormna poskupljenja, no korekcije cijena su vidljive,” potvrdio je Rossi.
Kada govorimo pak o mogućim promjenama u samoj potražnji ili ponašanju kupaca (npr. okretanje jeftinijim etiketama), Rossi kaže kako s jedne strane, kvalitetna i premium vina i dalje imaju svoju publiku, pogotovo u turizmu i ugostiteljstvu, što je posebno vidljivo u Istri. S druge strane, tvrdi, dio potrošača postaje osjetljiviji na cijene i češće poseže za pristupačnijim etiketama, posebno u maloprodaji.
“To je trend koji u Istri pažljivo pratimo jer dugoročno može utjecati na ukupnu potrošnju”, izjavio je Rossi.
Nadodao je i da u ovakvim uvjetima vinari sve više razmišljaju o optimizaciji poslovanja. To znači fokus na vina koja imaju jasnu tržišnu poziciju, dok se kod nekih manjih ili manje isplativih linija razmišlja o smanjenju.
“Nije riječ o odustajanju od kvalitete, nego o prilagodbi realnim okolnostima,” zaključio je.
Hrvatsko vino između turističke snage i tržišne polarizacije
Iz Sektora za poljoprivredu i prehrambenu industriju Hrvatske Gospodarske Komore su pak odgovorili kako Koliko su u posljednjih godinu dana porasli troškovi u vinskom sektoru zabilježili značajan porast, primarno vođen vanjskim pritiscima na energetskom tržištu i lancima opskrbe. Kako kažu, energija (električna energija i goriva) predstavlja jedan od najvećih udjela troškova u proizvodnji, hlađenju i skladištenju vina, a porast je posljedica postupnog ukidanja državnih subvencija te globalnih geopolitičkih nestabilnosti.
Transport i logistika su pak dodatno opterećeni višim cijenama goriva i poremećajima u globalnim dobavnim lancima, što posebno pogađa izvozno orijentirane vinarije. Staklo za boce, čepovi, etikete i zaštitna sredstva u vinogradarstvu također su poskupjeli zbog energetske komponente u njihovoj proizvodnji i volatilnosti sirovina.
U HGK tvrde kako za sada, vinski sektor djelomično uspijeva apsorbirati rast troškova kroz interne mjere optimizacije, uključujući unaprjeđenje energetske učinkovitosti, ulaganja u solarne panele na vinarijama, racionalizaciju logističkih ruta te pregovaranje s dobavljačima.
Međutim, objasnili su, profitabilnost je pod značajnim pritiskom, posebice kod manjih i srednjih proizvođača koji čine okosnicu hrvatskog vinogradarstva. Dio troškova nužno se prelijeva na krajnje cijene, ali to se čini postupno i selektivno kako bi se sačuvala konkurentnost na domaćem i izvoznom tržištu.
“Geopolitička nestabilnost otežava dugoročno planiranje, pa sektor računa na nastavak državnih mjera za ublažavanje energetskih šokova i na EU fondove za zelenu tranziciju, što bi omogućilo dugoročnije ublažavanje pritisaka bez značajnijeg podizanja cijena,” rekli su iz HGK.
Nadodaju i kako je došlo do umjerenih promjena u potražnji uzrokovanih inflacijom te smanjenom kupovnom moći potrošača.
“Potrošači su osjetljiviji na cijene, što se očituje u blagom pomaku prema vinima pristupačnijih cijena i promocijama, dok premium segment zadržava lojalnost, ali raste sporije. Struktura ponude se prilagođava: proizvođači naglašavaju vrijednost za novac, inovacije u pakiranju i promociji te jačaju izravnu prodaju i enogastro-turizam kako bi zadržali dodanu vrijednost,” rekli su.
Također su naglasili kako hrvatska vina i dalje zadržavaju jaku poziciju ponajprije zahvaljujući kvaliteti, dobrim turističkim sezonama, prepoznatljivim autohtonim sortama i održivim praksama, što ublažava negativne
efekte.
U narednim mjesecima U HGK očekujeu daljnji umjereni rast cijena, ali uz tendenciju stabilizacije.
“Vlada je najavila mjere ograničavanja rasta cijena energenata i goriva do jeseni 2026., što će ublažiti pritiske na sektor za vrijeme turističke sezone kao najznačajnijeg prodajnog razdoblja u godini. Uz to, intenzivna ulaganja u obnovljive izvore energije (vjetar, solar, biomasa) i energetsku učinkovitost u u vinarijama trebala bi dugoročno smanjiti ovisnost o uvoznim energentima,” rekli su.
Nije još kriza, ali više nema ni zone komfora
U Hrvatskoj se taj pritisak može dodatno pojačati kroz nekoliko kanala. Prvi je ugostiteljstvo, koje već osjeća oscilacije u potrošnji gostiju. Drugi je maloprodaja, gdje se potrošač sve češće okreće akcijama i poznatim etiketama. Treći je troškovna strana: energija, ambalaža, transport, radna snaga i ulaganja u kvalitetu ne padaju, dok prostor za dizanje cijena nije beskonačan.
Vino je zato pod dvostrukim pritiskom — rastu mu troškovi, a kupac mu postaje oprezniji.
Istodobno, postoji i argument protiv teze o recesiji. Hrvatska vinska scena posljednjih godina jača imidž, kvalitetu i eno-gastro povezanost. Neki proizvođači više ne ovise prvenstveno o supermarketima, nego o direktnoj prodaji, turizmu i premium kanalima. Ako potrošač pije manje, ali bira bolje, to ne mora nužno značiti pad za sve. Neke će vinarije možda prodavati manje boca, ali uz veću dodanu vrijednost po boci. Drugima će upravo turizam amortizirati ono što bi na “običnom” tržištu izgledalo kao usporavanje.
Pročitajte još:
Tu će biti presudno ono što kažu ljudi iz sektora: vide li pad narudžbi, kupuju li restorani opreznije, traže li kupci niže cjenovne razrede, smanjuje li se impulsna kupnja i koliko turizam još drži cijelu priču iznad vode. Upravo na tim pitanjima treba graditi hrvatski dio analize, jer će on pokazati radi li se doista o recesijskom signalu ili samo o novoj fazi sazrijevanja tržišta.
Možda je najpošteniji zaključak ovaj: vino u Hrvatskoj zasad vjerojatno nije u otvorenoj krizi kakvu gledamo na nekim velikim tržištima, ali sve više pokazuje simptome šireg ekonomskog usporavanja i promjene potrošačkih navika. Drugim riječima, vinska scena još ne puca, ali više ne živi u zoni komfora. A upravo se u takvim sektorima najranije vidi što se događa s društvom koje polako prelazi iz faze trošenja u fazu kalkuliranja.
