‘Globalni trenutak’ za euro i financijsku uniju ostaje neiskorištena prilika zbog političkih podjela unutar EU

Kad je zabrinutost svjetske javnosti zbog trgovinskih mjera Donalda Trumpa gurnula dolar prema rekordno niskim razinama, šefica Europske središnje banke (ESB) Christine Lagarde je krajem svibnja pozvala je europske čelnike da iskoriste situaciju i rade na jačanja globalnog utjecaja svoje jedinstvene valute, eura.

U nastavku na prošlogodišnje prijedloge svojeg prethodnika Marija Draghija koji zaziva opsežne reforme europskog financijskog sustava, Lagarde je rekla da je stigao “globalni trenutak za euro.”

Njezino razmišljanje je bilo jednostavno i logično, rekao je za Reuters jedan njoj blizak izvor. Uvjerena da bi ovo mogao biti ključan trenutak za Europu, Lagarde – bivša francuska ministrica financija – bila je razočarana izostankom europskog političkog vodstva, pa je smatrala da bi barem nečiji glas trebao popuniti tu prazninu.

Četiri mjeseca kasnije – i godinu dana nakon Draghijevog izvješća – njene pozive za jačanje jedinstvene valute eutozone ugušeni su zbog unutareuropskih podjela i drugih prioriteta za članice EU, kao što su rat u Ukrajini, Trump, ili unutarnja politička previranja.

Opća atmosfera posvemašnje političke inercije ostaje kao glavni dojam koji se stječe iz izjava desetak dužnosnika i bankara iz eurozone s kojima je Reuters u međuvremenu imao priliku razgovarati – iako je sama Lagarde odbila odgovoriti na medijske upite. Čini se da postoji konsenzus da su mjere koje su trebale povećati privlačnost eura za ulagače nekako pale u drugi plan.

Ideje da se krene u zajedničko zaduživanje u eurima kako bi se financirale europske vojske i obrane naišli su na otpor Berlina i Pariza – dvije najvažnije prijestolnice Europske unije. Manje države s velikim financijskim sektorima usprotivile su se centraliziranju nadzornih ovlasti u tijelima Europske unije. A planovi za stvaranje digitalne verzije eura tek bi trebali dobiti jasnije obrise.

“U temelju svega je činjenica da se EU muči sa fokusiranjem na brojne krize istovremeno… U Europi vidim podjele,” rekao je Enrico Letta, bivši talijanski premijer koji je prošle godine također predstavio svoje izvješće o reformama za jedinstveno europsko tržište.

Euro, valuta koju u džepovima nosi 350 milijuna Europljana od Dublina u Irskoj do Nikozije na Cipru, jedno je od najopipljivijih postignuća EU. Gotovo razoren dužničkom krizom prije 15 godina, euro je rezultat tri desetljeća raznih bankovnih i monetarnih reformi, koje su još uvijek u tijeku.

Ali na globalnoj razini, američki dolar još uvijek ima dominantnu ulogu. U dolaru se drži 60 posto pričuva svjetskih središnjih banaka, i koristi se kao glavna transakcijska valuta za neke vrste robe, kao primjerice naftu. Takav status dolara daje američkoj vladi pristup velikom broju spremnih ulagača, i pomaže joj da ima ogroman utjecaj u svijetu financija.

Međutim, euro može za sebe reći da je druga najpopularnija valuta na svijetu. Na njega otpada oko 20 posto svjetskih rezervi središnjih banaka, i sličan udio transakcija u svjetskoj trgovini. Osim 20 zemalja eurozone – među Kojima je i Hrvatska, a od sljedeće godine i Bugarska – još 60 država ili teritorija po svijetu je izravno ili neizravno svoje valute vezalo za euro.

Euro je ove godine ojačao za oko 13 posto u odnosu na dolar, čime je dosegnuo najviši razinu u posljednje četiri godine – a ulagači se slažu da će izgledno euro i nastaviti rasti, jer američki Fed ovih dana započinje ciklus snižavanja referentnih kamatnih stopa.

Kako se era slobodne trgovine bliži kraju i sve više ju mijenjaju politike protekcionizma, i uz sve veće gospodarske napetosti zbog Trumpa, europskim liderim je jasno da bi jačanje globalnog statusa pomoglo euru da zaštiti njihova izvozno orijentirana gospodarstva. Po toj logici, veća prisutnost eura u globalnoj trgovini i deviznim pričuvama mogla bi pomoći da se eurozona izolira od fluktuacija deviznih tečajeva i tokova kapitala, ili čak gospodarskih sankcija, ako napetosti eskaliraju.

Međutim, europske prijestolnice nevoljko razmišljaju o tri koraka koji su potrebni da bi se došlo do tog cilja: stvaranje dovoljno velikih zaliha sigurne imovine u eurima za investitore; institucionalne promjene potrebne za dovršenje europske ekonomske i monetarne unije; i jasan odgovor na sve veće izazove digitalnih valuta.

Prvi korak i dalje je najkontroverzniji, posebice za najveće europsko gospodarstvo – Njemačku. Nepodmirene obveznice europskih vlada eurozone vrijede 13 trilijuna dolara – još uvijek daleko manje od američkog tržišta teškog oko 30 trilijuna dolara. Iako većina ulagača misli da su njemačke obveznice vrijedne 2.3 trilijuna sigurna investicija, puno manje njih bi reklo isto i za talijanske ili politički problematične francuske obveznice.

“EU nema dovoljno duboko tržište kapitala… Tržište je fragmentirano, na nacionalne razine, pa nema nikakve doista velike i likvidne sigurne imovine,” izjavio je za Reuters Alfred Kammer, šef odjela za europske analize Međunarodnog monetarnog fonda. Neki zato smatraju da bi trebalo kreirati nove vrste duga, koji bi bio osiguran zajedničkim jamstvom svih 20 država eurozone.

Još 2010. je jedna od ideja da se pomogne Europi usred dužničke krize bila da države članice udruže dio svojeg nacionalnog javnog duga  – do 60 posto BDP-a – u sintetske “plave obveznice” koje bi imale i zajedničku garanciju. Nacionalni dug iznad te razine, nazvan “crveni dug,” ostao bi odgovornost svake pojedine države članice.

Ali takve ideje bi uvijek naišle na istu prepreku – nevoljkost štedljivih država sjeverne Europe kao što su Njemačka ili Nizozemska da dijele takvu odgovornost sa zemljama južne Europe za koje smatraju da su pretjerano rasipne.

Trebalo je doći do pandemije Covida-19 da se članice 2020. po prvi put dogovore o zajedničkom zaduživanju, u obliku fonda za oporavak Next Generation EU (NGEU) u iznosu od 800 milijardi eura. Radilo se o jednokratnom paketu poticaja za oporavak nakon pandemije, za kojeg su se neki nadali da će postaviti obrazac za budućnost.

Pet godina kasnije, Trumpove sumnje u NATO savez potaknulo je nadanja da bi EU mogla krenuti u daljnje korake. Žurba Europe da ojača svoju vojnu silu trebalo je i ogromne količine financiranja za postizanje zajedničkog cilja europske sigurnosti – što bi moglo donijeti stotine milijardi eura zajedničkog duga denominiranom u eurima.

“Ulaganje u obranu stvara priliku za stvaranje još jednog oblika sigurne imovine koji bi mogao ojačati financijsku arhitekturu Europe,” kaže Olli Rehn, šef finske središnje banke i član odbora ESB-a koji određuje kamatne stope eurozone. No, iako će možda jednom doći vrijeme za vojne obveznice – to se neće dogoditi danas.

Nakon izborne pobjede u veljači ove godine njemački kancelar Friedrich Merz zauzeo je drugačiji stav, ublažavanjem njemačke dotad nedodirljive “kočnice duga.” Time se utire put velikim izdvajanjima za obranu i infrastrukturu – ali na način da sve ostaje čvrsto pod nadzorom Berlina.

U trenutku kad su se ministri financija EU sastali u travnju u Varšavi kako bi raspravili prijedlog zajedničkog zaduživanja za financiranje naoružanja, bilo je jasno da je prijedlog propao. “Niz zemalja članica je podržalo tu ideju – ali Njemačka i Francuska se nisu složile,” kazao je jedan sudionik tog sastanka, dodavši da su njemački argumenti bili vezani za financije, dok su francuski bili vezani za zadržavanje nacionalne suverenosti u pitanjima obrane.

Tadašnji njemački ministar financija Jorg Kukies rekao je da Berlin nije kategorički protiv zajedničkog zaduživanja za obranu, već da treba postojati “konkretan projekt” koji bi se mogao financirati. Iz francuskog ministarstva kažu da također načelno nisu protiv zajedničkih programa, ali da ih ne vide kao prioritet.

Zato i nije bilo nikakvo iznenađenje kada su na summitu NATO saveza 25. lipnja europske vlade odlučile zadržati povećanje izdvajanja za obranu u okviru svojih nacionalnih proračuna, u Kojima će se pronaći malo više prostora  za veću potrošnju. Novi program zajmova Europske unije trebao bi funkcionirati kao dodatna mjera, povrh nacionalnih izdvajanja.

Drugi veliki kamen spoticanja jest rascjepkanost europskog tržišta kapitala i bankarstva na 20 nacionalnih jurisdikcija, što je još 2014. tadašnji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker zacrtao kao prioritet kojeg treba riješiti. Unija tržišta kapitala uskladila bi nacionalna pravila o stečajevima, javnim ponudama, i poreznom tretmanu kapitalne dobiti, dužničkih instrumenata i dionica, čime bi se ulagačima olakšalo ulaganje u imovinu u eurozoni.

Međutim, godine i godine vrlo krhkog napretka tog projekta, koji se nedavno brendirao kao Unija štednje i ulaganja (SIU) ističu koliko države članice i brojni bankari nisu baš raspoloženi za donošenje odluka Kojima bi se prebacile važne ovlasti na agencije EU.

Dobar primjer je pokušaj stvaranja europske verzije američke Komisije za vrijednosne papire i burze (SEC) koja bi imala ovlasti za nadzor rizika širom EU – što  bi se, po prijedlogu Lagarde, moglo postići proširenjem ovlasti europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA) sa sjedištem u Parizu.

Kada su se europski čelnici sastali u travnju prošle godine kako bi nastavili s takvim planovima, Francuska i Njemačka ustrajavale su na zajedničkom europskom nadzoru financijskog sektora. Međutim, manje države s utu ideju blokirale – među kojima su Luksemburg, Malta i Irska.

U kasnijem govoru prošle godine, Lagarde je rekla da bi europski financijski regulator “mogao biti organiziran kao mreža ureda u zemljama članicama,” za što bi se potencijalno mogla prikupiti veća politička podrška. “Mogli biste, primjerice, pružiti uvjeravanja luksemburškim upraviteljima imovinom da će s njima postupati luksemburški ured,” objašnjava Nicolas Veron, viši suradnik u europskom think tanku Bruegel i autor nacrta o tome kako bi se ESMA mogla proširiti na mrežu nacionalnih ureda.

Kada su se lideri EU sastali u lipnju, složili su se o potrebi “odlučnog napretka” u naporima da se ojača euro kao globalna pričuvna i transakcijska valuta.

Mjere koje bi trebalo poduzeti do kraja godine uključuju i promicanje financijske pismenosti među Europljanima, i olakšavanje njihovih ulaganja u tržišta vrijednosnica. Međutim, veći ciljevi poput centralizacije tržišta i nadzora vrijednosnih papira zasad nailazi na velike probleme. “Meni se čini da će teža tema – a to je davanje većih ovlasti ESMA-i – najvjerojatno biti preskočena i ostavljena za kasnije,” kaže Letta.

Borba eura za veći globalni utjecaj događa se s eurom kao fiat valutom koju podržava ESB. No porast popularnosti kriptovaluta, i američki izleti u tzv. stablecoin valute – digitalne oblike novca vezanih za američki dolar – otvaraju novu frontu u toj borbi, na kojoj se Europa također suočava s preprekama.

Prijedlog Europske komisije za zakonska rješenja potrebna za uvođenje digitalnog eura već više od dvije godine sjedi u ladicama, unatoč tome što je ESB održao već 14 sastanaka sa zastupnicima u Europskom parlamentu o tom projektu, i unatoč Lagarde koja se zalaže za njegovo uvođenje.

Banke i zakonodavci su zabrinuti da bi digitalin euro mogao navesti Europljane da isprazne svoje bankovne depozite, i da će imati velike troškove uspostave sustava, bez da će se time postići neka jasna svrha postizanja jasne svrhe, jer kažu da se digitalin euro istovremeno prikazuje i kao obrana od porasta sumnjivih kriptovaluta, i kao novo inovativno sredstvo za digitalne financije.

“Digitalni euro se prikazuje kao svestrani alat, kao švicarski nož, ali mu nedostaje preciznosti za rješavanje bilo kojeg konkretnog problema,” napisao je u komentaru Fernando Navarrete, španjolski zastupnik i bivši bankar središnje banke, koji je izvjestitelj Parlamenta za taj zakon.

Nakon što su ministri financija EU prošlog tjedna uspjeli dogovoriti plan i raspored za pokretanje digitalnog eura, najraniji rok za njegovo odobrenje je pomaknut na sredinu 2026. I čak nakon tog, trebat će još dvije i pol do tri godine za izgradnju potrebne tehnologije. Prema riječima trojice sudionika tog sastanka u Kopenhagenu na kojem je dogovoren plan, Lagarde je bila razočarana tempom cijelog procesa i činjenicom da on neće biti proveden prije isteka njenog mandata 2027. godine.

Zbog takvih ukorijenjenih otpora prema svim potrebnim reformama, skoro nitko ne vidi euro kao valutu koja bi mogla narušiti globalnu dominaciju dolara, i pitanje sve više postaje može li euro ojačati I zadržati poziciju kao druge najpopularnije valute na svijetu.

Neki smatraju da EU i ne treba ništa posebno raditi da poveća privlačnost eura, osim isticanja svojeg poštivanja vladavine prava i neovisnosti središnje banke eurozone. Anketa 75 svjetskih središnjih banaka koje je u svibnju objavio forum monetarnih i financijskih institucija OMFIF pokazala je da njih 16 posto planiraju povećati investicije u eure u idućih 12-24 mjeseci.

Međutim, u istom istraživanju zaključilo se da od okretanja od dolara neće najviše profotrati druge valute, već investicijsko zlato. Osim toga, dugoročno gledano, kineski yuan preferira više globalnih središnjih banaka.

“ESB mora napraviti alate, swap aranžmane, sa bankama u središnjoj Aziji kao što smo mi – I tada bi bilo lakše investirati u Europu,” rekla je Enke Enkhjargal Danzanbaljir, iz središnje banke Mongolije.

ESB ima linije likvidnosti sa 16 središnjih banaka, uglavnom u zapadnim zemljama, u nekim slučajevima za neograničeno financiranje. Tri izvora bliskih Lagarde rekli su Reutersu da je ona odlučna u nastavljanju sa radom na jačanju eura kao financijske velesile. U govoru u Parizu 15. rujna Lagarde je pozvala Europu da se riješi problem “pukotina u oklopu” svojeg geoekonomskog položaja. “Europa radi na tome – iako možda previse naporno i previše sporo.“