EU kreće u novu zajedničku poljoprivrednu politiku

Europska unija (EU) je često pod kritikama da sporo reagira, no ne može se osporiti činjenica da reagira i nastoji prilagoditi svoje politike globalnim tržišnim izazovima što nije jednako jednostavno kao u Kini i SAD-u gdje umjesto 27 ima samo jedan centar moći.

Ovaj tjedan Europska komisija je predstavila okvir za novu zajedničku poljoprivrednu politiku, a poljsko predsjedništvo EU-a nakon već tradicionalnih maratonskih prekonoćnih usklađivanja stajališta uspjelo je ostvariti konsenzus oko ciljeva u smanjenju količina hrane i odjeće koje završavaju u otpadu.  

Zašto nova vizija zajedničke poljoprivredne politike upravo sada?

“Novi izazovi bez presedana, uključujući rastuće geopolitičke tenzije i sve češći ekstremni vremenski uvjeti, stvorili su novo okružje za europski poljoprivredni sektor. Ti izazovi pojačavaju postojeće strukturne trendove kao što su ukupni niski dohodak i profitabilnost što dodatno napinje otpornost sektora. Sve to znači da je više no ikad potrebna vizija i politički odgovor”, poručila je Europska komisija.

Vizija se prostire na četiri prioritetna područja.

Jedno je da poljoprivreda mora biti privlačan sektor za mlade ljude za što su potrebni stabilnost, pristojna mogućnost zarade i bolje ciljane javne potpore. Također se treba raditi na koristima koje donose inovacija i novi poslovni modeli, uključujući poticajan okvir kad je riječ o ugljičnim emisijama i očuvanju prirodnih staništa. Europska komisija također želi osigurati da poljoprivrednici ne moraju prodavati svoje proizvode ispod proizvodne cijene.

Drugi je prioritet vlastita proizvodnja i sigurnost hrane. Trgovinski pregovori i sporazumi će biti maksimalno korišteni kao alat, ali uz zaštitu interesa europskih poljoprivrednika. Pritom vizija želi odgovoriti na zahtjeve poljoprivrednika za snažnijim ujednačavanjem proizvodnih standarda za uvezenu robu kako bi se jamčilo da ambiciozni europski standardi ne štete konkurentnosti. Zbog toga stroga primjena i nadzor standarda sigurnosti hrane neće biti predmet nikakvih pregovora.

Nadalje, poljoprivredni sektor mora odigrati svoju ulogu u prelasku na niskougljično gospodarstvo. Poljoprivrednici moraju biti nagrađeni za primjenu praksi prijateljskih prema okolišu. U tom kontekstu će Europska komisija pozorno razmotriti bilo kakvu daljnju zabranu pesticida ako alternative nisu dostupne u razumnom vremenu te će bolje usmjeriti pristup biopesticidima na europskom tržištu. Bit će pripremljena i strategija otpornosti u korištenju vodnih resursa radi povećanja učinkovitosti u potrošnji vode.

Konačno, četvrti je prioritet ažurirati akcijski plan koji će osigurati da ruralna područja ostanu dinamična, funkcionalna i duboko povezana s europskim kulturnim i prirodnim naslijeđem. U tom kontekstu ambicija je smanjiti količinu hrane koja završi u otpadu i snažnije se pozabaviti temama vezanim za dobrobit životinja.

Nova zajednička poljoprivredna politika bi, prema zamisli, trebala biti jednostavnija i s potporama izravnije usmjerenim ka aktivnim poljoprivrednim proizvođačima s posebnim naglaskom na mlađe poljoprivrednike i one koji žive u nepogodnijem prirodnom okružju.

Više detalja o zajedničkoj poljoprivrednoj politici nakon 2027. godine, od kada počinje novi financijski okvir EU-a, bit će predstavljeno kasnije tijekom ove godine nakon što se završe sve procjene njezinih učinaka.

Blisko ovom području je dogovor o ciljevima kad je riječ o smanjenju količina hrane i odjeće koje završe kao otpad. EU je sada postavio prve obvezujuće ciljeve u tom smislu koji određuju smanjenje od 30 posto do kraja ovoga desetljeća za trgovačke lance, restorane, catering tvrtke te kućanstva.

Za tvrtke koje prerađuju ili proizvode hranu cilj je u tom razdoblju 10 posto manje otpada, a obje brojke se temelje na trogodišnjem prosjeku u razdoblju do 2023. godine. EU procjenjuje da se svake godine u otpadu nađe oko 59 milijuna tona hrane što predstavlja gubitak od 132 milijarde eura.

U 2022. godini, kako pokazuju podaci Eurostata, u otpadu je završilo oko 132 kilograma hrane po stanovniku. Od toga su kućanstva proizvela 54 posto ili 72 kilograma hrane po stanovniku. Ostatak otpada na lanac opskrbe hranom, a u okviru toga 19 posto na proizvođače hrane i pića te 11 posto na restorane i slične usluge.

Od 59 milijuna tona ukupnog otpada u hrani Njemačka je imala 10,8 milijuna, Francuska 9,5 milijuna te Italija 8,2 milijuna tona. Hrvatska je proizvela 278,8 tisuća tona takvog otpada od čega je 211,5 tisuća tona došlo iz kućanstava.

Promjene vezane za količinu otpada zahvaćaju i tekstilnu industriju, pa će proizvođači odjeće i modni brendovi morati plaćati naknadu u fond za prikupljanje, sortiranje i recikliranje otpada ovisno o stupnju održivosti i cirkularnosti njihove proizvodnje.

Jedna od mjera je usmjerena na proizvodnju brze mode s jeftinim i gotovo jednokratnim odjevnim proizvodima koji se prodaju preko online platformi.

“Brzorastuća online prodaja donosi puno mogućnosti, ali predstavlja i veliki izazov, posebice što se tiče zaštite okoliša”, navodi se u tekstu usuglašenom na razini EU-a.

Zakonodavni okvir će pružiti mogućnost kažnjavanja agresivnih marketinških strategija koje potiču bacanje odjeće prije no što postane iznošena jer to potiče praksu pretjerane kupnje tekstilnih proizvoda i posljedično proizvodnje prevelike količine otpada.

Kriteriji koji će biti razmatrani u tom kontekstu su širina ponude trgovca i omogućavanje usluge popravaka.

Ne neočekivano, aktivisti koji se zalažu za smanjenje otpada smatraju da usvojene odluke ipak ne idu dovoljno daleko i nisu u skladu s postavljenim ciljevima Ujedinjenih naroda u održivom razvoju koji kažu da bi trebalo smanjiti otpad za 50 posto u čitavom hranidbenom lancu. Te je ciljeve prije desetak godina podržao i EU.

Dogovor o smanjenju otpada kod hrane i odjeće treba potvrditi Europsko vijeće što je obično tek formalnost.

Podsjetimo, krajem prošlog mjeseca, također u nastojanju prilagodbe na nove globalne okolnosti i sa ciljem oporavka konkurentnosti, Europska komisija je predstavila Kompas konkurentnosti kojim želi da EU sustigne Kinu i SAD u tehnološkom napretku. Ključni elementi te strategije su inovacije, dekarbonizacija i pitanje jačanja sigurnosti, odnosno neovisnosti kad je riječ o sirovinama. Jasno je da sigurnost i konkurentnost proizvodnje hrane mora biti neizostavna sastavnica prosperiteta EU-a.