EU fondovi: Godina isplata, ali i propuštenih prilika

Tijekom godine EU fondovi ponovno su se nametnuli kao jedna od ključnih ekonomskih tema, uz stalno ponavljanje formulacije o “rekordnim sredstvima” i povijesno visokoj razini isplata.

Prema službenim podacima, Hrvatska je u ovoj godini realizirala značajan dio sredstava iz dva glavna izvora: završetka programskog razdoblja 2014.-2020. te Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Upravo je kombinacija ta dva okvira stvorila dojam snažnog zamaha u povlačenju europskog novca.

Prema podacima Ministarstva financija, u okviru završetka programskog razdoblja 2014.-2020. Hrvatska je do kraja 2024. iz europskih strukturnih i investicijskih fondova povukla oko 11,8 milijardi eura kroz predujmove i povrate troškova za provedene projekte, što predstavlja približno 96,8 posto ukupno odobrenih sredstava.

Istodobno je prema Europskoj komisiji ovjereno oko 13,5 milijardi eura prihvatljivih troškova, dok je korisnicima isplaćeno približno 11,99 milijardi eura, kombinacijom sredstava iz državnog proračuna i fondova Europske unije. Ovi podaci upućuju na to da je najveći dio financijskih tokova vezanih uz završetak programskog razdoblja 2014.- 2020. realiziran do kraja 2024., dok se preostali iznosi tijekom 2025. godine uglavnom nalaze u fazi završne naplate i administrativne ovjere.

Hrvatski plan u okviru EU Mehanizma za oporavak i otpornost iznosi 10 milijardi eura ukupno (od čega je oko 5,8 milijardi bespovratnih sredstava i oko 4,2 milijarde eura povoljnih zajmova). Najveći pojedinačni izvor isplata bio je NPOO, iz kojeg je Hrvatskoj do sada isplaćeno oko 2,9 milijardi eura od ukupno dostupnih 5,5 milijardi bespovratnih sredstava.

Tijekom godine nastavile su se isplate za reforme i investicije u energetiku, obnovu zgrada, digitalizaciju i javni sektor, čime se Hrvatska svrstala među uspješnije države članice po dinamici povlačenja tog novca. Paralelno s time zaključeno je i povlačenje sredstava iz starog financijskog razdoblja 2014.-2020., čime su izbjegnuti povrati neiskorištenih sredstava Bruxellesu, ali su se u statistiku ove godine slile i isplate za projekte ugovorene godinama ranije.

Struktura povučenih sredstava pritom je snažno obilježena javnim sektorom. Velik dio novca usmjeren je na infrastrukturu, energetsku učinkovitost, promet, javne zgrade i projekte lokalne samouprave. Primjerice, samo kroz projekte financirane iz NPOO-a i programa Konkurentnost i kohezija, gradovi i općine realizirali su desetke milijuna eura za škole, vrtiće, zdravstvene ustanove i komunalnu infrastrukturu.

Istodobno su najavljeni i novi paketi potpora, uključujući više od 600 milijuna eura za zelene i energetske projekte, koji se velikim dijelom oslanjaju upravo na europske izvore.

Upravo ta koncentracija na javni sektor otvara pitanje stvarnog ekonomskog učinka. Iako su isplate bile visoke, privatni sektor (osobito mali i srednji poduzetnici) sudjelovao je u manjoj mjeri nego što bi se moglo očekivati s obzirom na raspoloživa sredstva. Tijekom godine niz natječaja bio je obilježen složenim uvjetima, kratkim rokovima i dugim administrativnim postupcima, zbog čega su EU fondovi često služili za zatvaranje financijskih konstrukcija postojećih projekata, a rjeđe kao poticaj za nove investicijske iskorake.

U okviru Višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027., koji obuhvaća strukturne i kohezijske fondove, Hrvatska se 2025. suočavala s izraženim izazovima u iskorištavanju dostupnih sredstava. Do druge polovice provedbenog razdoblja iskorišteno je tek oko 5,7 posto ukupne alokacije, što upućuje na znatnu količinu još neiskorištenog novca i sporiju dinamiku povlačenja sredstava nego što je planirano.

Stručnjaci i gospodarske udruge upozoravaju da se, unatoč raspisivanju natječaja, procesi evaluacije, odobravanja i provedbe projekata često usporavaju, čime se povećava rizik od propuštenih prilika i neučinkovitog korištenja sredstava tijekom trajanja ovog proračunskog ciklusa.

Razlika između administrativnog uspjeha i stvarnog ekonomskog učinka postajala je sve vidljivija kako je godina odmicala. Iako je povlačenje sredstava podupiralo gospodarsku aktivnost i kratkoročni rast, učinci na produktivnost, konkurentnost i inovacije ostajali su ograničeni ili odgođeni. EU fondovi tako su i ove godine više djelovali kao fiskalni amortizer i potpora potrošnji nego kao alat strukturne transformacije gospodarstva.

Na kraju godine ostaje dvojak dojam. S jedne strane, Hrvatska može pokazati konkretne brojke i potvrditi da novac iz Bruxellesa doista dolazi. S druge strane, retrospektiva pokazuje da rekordna sredstva sama po sebi nisu jamstvo razvoja. Pravo pitanje koje se nameće nije koliko smo sredstava povukli, nego koliko smo ih uspjeli pretvoriti u trajnu dodanu vrijednost i koliko je prilika, unatoč visokim isplatama, ponovno ostalo neiskorišteno.