Sigurnost opskrbe, lokalna proizvodnja energije i što je moguće povoljnija cijena stvari su o kojima se stalno govori kao ključnim ciljevima u domaćem energetskom sektoru, kako u stručnim krugovima tako i općenito u javnosti, pa tim više čudi kako razvoj energetskih zajednica u Hrvatskoj nikako da dobije pravi razvojni zamah.
O tome zbog čega je to tako porazgovarali smo s Goranom Čačićem iz Zelene energetske zadruge (ZEZ) koja već dulje vrijeme nastoji otvoriti prostor da energetske zajednice dobiju mjesto kakvo već dugo vremena imaju u razvijenim zapadnim zemljama Europske unije.
O čemu je zapravo riječ? Jednostavnim rječnikom rečeno, energetske zajednice su pravne osobe koje okupljaju građane, male poduzetnike i obrtnike, predstavnike javnog sektora te u nekim slučajevima i veće tvrtke koje se primarno ne bave energetikom.
Cilj im je da proizvode električnu energiju iz vlastitog postrojenja, a najveći motiv ljudima za ulazak u energetske zajednice je dijeljenje energije, odnosno trošenje energije za svoje potrebe.
I tu je ono gdje najviše zapinje.
U Hrvatskoj su dosad registrirane tri energetske zajednice. Jedna je Moja energetska zajednica MEC u Zagrebu, Energetska zajednica Sjevernog Jadrana u Rijeci i Energetska zajednica Špičkovina u okviru tamošnjeg dobrovoljnog vatrogasnog društva.
One su registrirane u razdoblju od ožujka do rujna prošle godine, dakle u zadnjih više od godinu dana nije bilo novih.
Čačić napominje kako i ove koje su osnovane nemaju zapravo što raditi.
“Te tri energetske zajednice nemaju što raditi jer je zajednički interes bilo dijeljenje energije između članova. To dijeljenje energije još nije omogućeno od tvrtke HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. (HEP-ODS) koja nije ispunila zakonsku obvezu da omogući dijeljenje energije u tehničkom smislu. Kroz cijelu ovu godinu nastavljamo čekati da HEP-ODS korigira svoj sustav. Tad bi zajednice imale poslovni model koji bi mogao funkcionirati”, kaže Čačić.
Pritom ističe da postoji tehnički element tog problema koji je rješiv.
“Postoji tehnički element tog problema, no u nekim drugim zemljama EU-a postoje tehnički sustavi kojima se to rješava i pitanje je sada implementacije takvog sustava u slučaju HEP-ODS-a. Pretpostavljam da postoji malo i manjak volje ili znanja, možda strah od destabilizacije tehničkog sustava koji oni sada imaju. Oni sada isprobavaju, gledaju, testiraju, rade projektne zadatke, ali nažalost nema konkretnih pomaka”, ustvrdio je Čačić.
Dodaje i da je Energetska zajednica Sjevernog Jadrana izradila aplikaciju koja može obračunati podjelu energije kako su se dogovorili. Ta zajednica tako može dokazati koliko njezini članovi gube na mjesečnoj razini jer ne mogu u stvarnosti podijeliti energiju koju su virtualno podijelili.
Drugi ozbiljan problem je svakako i pitanje registriranja samih zajednica koje se vodi kod Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA).
“Postoje dvije vrste energetskih zajednica. Jedno je energetska zajednica građana za koju je proces registracije isti kao prije. Imate 18 različitih dokumenata i koraka koje morate proći. Imate troškove s tim u vezi, morate imati zaposlenu osobu iako ne na puno radno vrijeme. To je proces koji košta vremena, znanja i resursa. Može se prevladati, ali je vrlo zahtjevan. Drugo su zajednice obnovljive energije za koje još nije ništa definirano oko procesa registracije, odnosno uopće ne znate koji su vam dokumenti potrebni i kako taj proces proći. Postoje u ovome trenutku dvije-tri inicijative, pa ćemo vidjeti kako će to dalje ići”, napominje Čačić.
Sam ZEZ u smislu registracije ima poseban problem.
“Energetske zajednice po zakonu moraju biti neprofitne organizacije kao udruge. ZEZ je zadruga i to po zakonu spada pod profitna trgovačka društva. Mi smo se registrirali kao neprofitna zadruga i teoretski zadovoljavamo uvjete za registraciju energetske zajednice. No, HERA traži da u našem ispisu iz službenog registra pravnih osoba stoji izrijekom djelatnost organiziranja energetskih zajednica građana. Mi to ne možemo upisati jer nema te djelatnosti u NKD-u niti u sudskom raspisu djelatnosti koje se mogu upisati u registar, pa na Trgovačkom sudu u Zagrebu odbijaju upis te djelatnosti. Tako se zadruge, iako su neprofitne, ne mogu registrirati kao energetske zajednice u Hrvatskoj”, objašnjava Čačić koji je i predsjednik skupštine ZEZ-a.
Inače, interes za energetske zajednice nije jednak u svim dijelovima Hrvatske.
“Znanje i interes su veći u Zagrebu i njegovoj okolici jer je tu najviše institucija koje to promoviraju. Imamo dobre primjere Rijeke i Cresa te Križevaca kao pozitivan primjer građanske energije. Na istoku Hrvatske, odnosno u Slavoniji i Baranji, interes je vrlo mali što pokazuje da je i dostupnost informacija mala. U Dalmaciji je također, možda iznenađujuće, interes zasad mali, možda zato što tamo ima dovoljno mogućnosti pojedinačne proizvodnje energije iz vlastitih elektrana. No, ima niz gradova gdje bi energetske zajednice mogle biti dobro rješenje kao što su jezgre gradova gdje, primjerice, na krovovima ne smijete raditi elektrane jer su to zaštićena područja”, navodi Čačić.
U svakom slučaju, kako zaključuje, najbolji poticaj za razvoj energetskih zajednica i aktiviranje građana bili bi primjeri uspješnog funkcioniranja.
“Onda kada bude jasna korist od udruživanja u energetske zajednice neće biti problem motiviranja građana. Trenutačno osnovno dijeljenje energije nije moguće, pa možemo napraviti i najbolju kampanju što neće dati željene rezultate. Razlog manjka inicijative kod građana je što nemate jasan ekonomski motiv, a za to je ključan sada HEP-ODS”, ustvrdio je.
Pročitajte još:
Pa što se može očekivati u dogledno vrijeme?
“Ono što zagovaramo je značajno pojednostavljenje registracije energetskih zajednica. To mora biti priuštivo i brzo. Drugo, tražimo da se omogući održiv poslovni model bilo kroz dijeljenje energije bilo kroz osiguravanja otkupa proizvedene energije. Treća ključna stvar je model poticanja energetskih zajednica kroz tehničku, pravnu i po mogućnosti financijsku pomoć”, smatra Čačić.
