Dobrovoljni izvještajni standard o održivosti velika je prilika za male i srednje tvrtke

Ublažavanje administrativnog pritiska na tvrtke čega se u zadnje vrijeme prihvatila Europska komisija nije moglo zaobići ni područje održivog poslovanja, pa je značajno smanjen opseg tvrtki koje ostaju obveznici podnošenja godišnjih izvješća.

No, to nipošto ne znači da dobrovoljno izvješćivanje koje ostaje kao opcija ne donosi korist već teret. Upravo suprotno, a to se može bez ikakve dvojbe primijeniti i na male i srednje tvrtke.

O tome kako zapravo sada stvari stoje i što se dalje može očekivati na polju izvještavanja o održivosti, kao i o prednostima koje ono tvrtkama i dalje pruža, razgovarali smo s Goranom Pavičić Nišević koja je izvršna partnerica u savjetničkoj kući Spring+shift.

Kakav očekujete učinak činjenice da će sada biti manje hrvatskih poduzeća koja ostaju obveznici izvještavanja o održivosti? Mislite li da je to korak unatrag?

Formalna obveza za izvještavanje znatno se sužava, na dvadesetak najvećih poduzeća, i time je održivost prestala biti ‘buzzword’, ali nije nestala. Ako se fokus zadrži samo na obveznicima direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), to može stvoriti percepciju da je Hrvatska napravila korak unazad u pomaku prema održivom poslovanju. Međutim, u praksi će se učinak preliti, odnosno već se prelijeva, na širi krug poduzeća. Velike kompanije će i dalje tražiti podatke o upravljanju učincima na okoliš i ljude od svojih dobavljača, neovisno o službenoj obvezi, zbog vlastitog upravljanja rizicima. Očekivani rezultat jest da će obveznika biti znatno manje, ali regulativa neće biti jedini zahtjev i održivost kao koncept upravljanja neće nestati.

Kako stoji situacija u Hrvatskoj kad je riječ o malim i srednjim poduzećima (MSP) u smislu svijesti o važnosti izvještaja o održivosti u poslovanju? Koliko uopće trenutačno otprilike ima takvih poduzeća koja su zainteresirana za taj dio priče u poslovanju?

Svijest raste, ali heterogeno i sporo. Još uvijek nema konkretnijih istraživanja, ali signali s tržišta ukazuju na rastući broj MSP-ova koje zanima ova tema, bilo zato što im to traže kupci, banke ili djelovanje u međunarodnim lancima vrijednosti.  Međutim, velika većina MSP-ova još uvijek smatra održivost nečim rezerviranim za velike i uopće ne naslućuje ili tek rubno naslućuje da se radi o poslovnoj otpornosti i konkurentskom faktoru, ne samo o administrativnom teretu.

Koliki efekt može imati pritisak odozgo u smislu da održivost poslovanja velikih poduzeća ili banaka vodi ka nužnosti da se i mala ili srednja poduzeća uključe i drže održivosti u praksi te tome posvete adekvatnu pozornost? Je li to i glavna poluga da bi se mala i srednja poduzeća motivirala ili ima još načina i koji bi oni bili?

Pritisak velikih poduzeća, banaka i institucionalnih investitora ima jak prelijevajući učinak i rekla bih da je to za MSP-ove najveći trenutačni poticaj za razmatranje održivosti vlastitog poslovanja. Oni koji surađuju s velikim kompanijama, osobito u sektorima poput prehrambene industrije, energetike, industrijske proizvodnje ili logistike, već dobivaju konkretne zahtjeve za ESG podacima. Dodatne poluge promjene uključuju, primjerice, poticaje i subvencije za energetsku učinkovitost i digitalizaciju, zatim financijske instrumente koji “nagrađuju” održivo poslovanje nižim troškovima kapitala, ali i dostupnost alata poput VSME-a (dobrovoljni standard izvještavanja o održivosti za male i srednje tvrtke) koji smanjuju kompleksnost i omogućuju standardizaciju.

Što je najveća zapreka iz perspektive malih i srednjih poduzeća da se pridržavaju ESG prakse u poslovanju i izvještavanju? Što se tu može učiniti?

Osim nerazumijevanja, pa onda i straha, oko toga “što nas sad pita ovaj kupac”, MSP-ovi su u poziciji u kojoj su mnogi veliki bili prije samo nekoliko godina – nedostaje im stručni kadar, a oni zaposlenici koji se posvete praćenju i komunikaciji najčešće su već preopterećeni. Nije vjerojatno pretpostaviti da će mala poduzeća zapošljavati stručnjake koji će se baviti isključivo održivošću, pa će neki koraci sigurno biti i već jesu edukacija postojećih zaposlenika o tome gdje se održivost nalazi u njihovoj svakodnevici. Ključno je ipak dobro razumijevanje uprava i direktora o održivosti kao strateškoj funkciji. Kad zadovoljimo tu krovnu razinu, onda će, uz edukaciju, sigurno pomoći interna standardizacija procesa, jasni zahtjevi i primjeri dobrih praksi za usklađivanje sa zahtjevima koji dolaze iz okoline.

Kakva je situacija u Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama Europske unije u kontekstu malih i srednjih poduzeća i njihova interesa za održivo poslovanje? U kojim zemljama EU-a je ta vrsta ESG prakse najdalje otišla?

Hrvatska nije među najsporijima, ali i dalje zaostaje za državama u kojima su MSP-ovi navikli na zahtjeve održivosti već godinama. Istraživanja i prakse s tržišta ukazuju na to da su najdalje otišle nordijske zemlje poput Danske, Švedske ili Finske, te Nizozemska i Njemačka. U tim je zemljama održivost odavno integrirana u svakodnevne poslovne procese, lokalna regulativa je neka područja osnažila i prije europske te postoje snažni industrijski pritisci kroz opskrbne lance. U tim zemljama MSP-ovi često objavljuju dobrovoljne izvještaje i ovo im nije ništa novo. Dapače, zemlje poput Danske prepoznale su prednosti VSME-a u pokušaju da pomire regulatornu nesigurnost u EU i očekivanja dionika. Široko prihvaćanje VSME standarda u Danskoj potpomognuto je podrškom nacionalnog poslovnog tijela koje je pandan Hrvatskoj gospodarskoj komori. Hrvatska bi mogla slijediti ovaj primjer dobre prakse u prijelazu s pristupa usklađivanja regulativi na dobrovoljan, poslovno utemeljen pristup.

Je li pritisak kupaca ili potrebe za što povoljnijim financiranjem nešto što može poticajno djelovati na mala i srednja poduzeća da prihvate praksu održivosti u poslovanju i izvještavanju?  Kako Hrvatska stoji u tom smislu?

Oba ova faktora su veliki poticaji i akceleratori promjene. Veliki kupci traže podatke kako bi dokazali održivost vlastitih lanaca vrijednosti, a banke uvode ESG procjene kao kriterij za kamatne stope, kreditne limite i investicijske programe. U Hrvatskoj je to tek u ranoj fazi, ali banke uvode sustave procjene ESG rizika koji izravno utječu na uvjete financiranja. Generalno, oni koji raspolažu kapitalom neće smanjivati svoj interes za dobrim razumijevanjem kako netko tko traži sredstva upravlja ponajprije svojim rizicima održivosti i taj trend će se pojačavati.

Kad je riječ o malim i srednjim poduzećima, je li doista ESG ponajprije trošak? Na koji se način taj trošak može kroz poslovnu praksu vratiti?

U ranoj fazi jest. Postoji zahtjev za resursima u procesima usklađivanja, mjerenja i postavljanja ciljeva te eventualnim angažmanom vanjskih stručnjaka. No dugoročno, poslovanje utemeljeno na načelima održivosti može smanjiti operativne troškove zbog boljeg upravljanja primjerice energijom, otpadom ili drugim resursima, može povećati atraktivnost i vidljivost poduzeća kao dobavljača, može pojeftiniti financiranje, svakako će smanjiti regulatorne rizike i eliminirati moguće troškove neusklađenosti, a ni reputacija odgovornog poslovanja na tržištu rada nije zanemariv čimbenik u potrazi za pouzdanom i kvalificiranom radnom snagom koja danas bira za koga će raditi.

Koliko su hrvatska mala i srednja poduzeća upoznata s dobrovoljnim izvještajnim standardom? Koje su glavne značajke VSME-a?

Mislim da su hrvatski MSP-ovi slabo upoznati s postojanjem ovakvog standarda za izvještavanje ponajprije zato što im izvještavanje ni ranije nije bilo zanimljiv alat, ni upravljački ni komunikacijski. Osim toga, standard je relativno nov i nije bio ozbiljnije promoviran u poslovnoj zajednici u Hrvatskoj. Vjerujem da će se to uskoro mijenjati jer postoji interes sektorskih i poslovnih udruženja da se osigura podizanje svijesti o ovoj temi i alatima na raspolaganju među MSP-ovima. Oni koji žele već sad znati više mogu se za prvu ruku osloniti i na internetske resurse poput webinara i praktičnih priručnika, a postoje i usluge savjetovanja namijenjene upravo malim i srednjim poduzećima.

Dobrovoljni standard ima za cilj pojednostaviti proces izvještavanja nudeći za to strukturiran, ali fleksibilan okvir. Što je važnije, zamisao je da on zamijeni višestruke, nekoordinirane ESG upitnike koji dionici koriste za procjenu održivosti. On u osnovnoj verziji traži minimalan set od 11 pokazatelja koji se tiču segmenata okoliša, društva i upravljanja. Za tvrtke koje žele poboljšati svoje izvještavanje o održivosti, sveobuhvatni ili prošireni modul dodaje još devet objava osnovnom modulu. Ove objave su posebno korisne za tvrtke koje traže financiranje vezano uz kriterije održivosti, partnerstva s korporacijama usmjerenim na održivost ili usklađenost s očekivanjima investitora. Naglasak je ovdje, dakle, na modularnom pristupu, minimalnom setu pokazatelja te pojednostavljenom jeziku i procesu izvještavanja što bi trebalo smanjiti kompleksnost i trošak izvještavanja, a dionicima ponuditi sve potrebne informacije. Također, ovaj standard ne zahtijeva provođenje procesa procjene dvostruke materijalnosti koja je u središtu i Europskih standarda izvještavanja o održivosti (ESRS), ali i dobrovoljnih standarda kao što su oni Globalne inicijative za izvještavanje (GRI).

Koje podatke zapravo traže ili će tražiti veliki kupci, banke i drugi dionici od malih i srednjih tvrtki?

U pravilu radi se o podacima koji velikima pomažu da bolje upravljanju svojim učincima, rizicima i prilikama u lancu vrijednosti. To se odnosi na emisije stakleničkih plinova, pogotovo podatke potrebne za Opseg 3, zatim potrošnju energije, udio obnovljivih izvora, upravljanje otpadom i resursima. Kad govorimo o društvenom dijelu, tu je usklađenost s radnim pravima, standardima zaštite na radu i osnovnim socijalnim standardima, ali i politike vezane uz ljudska prava i dobavljački lanac. Na koncu, traže se osnovne informacije o upravljanju kao što su kodeksi upravljanja i ponašanja, postupci prijave nepravilnosti i slično. Tu treba spomenuti da raste potreba i za drugim tipovima informacija, poput onih o informacijskoj sigurnosti, ali i načelima korištenja umjetne inteligencije. Dodatno, bankama i osiguranjima su važni i podaci o procjeni klimatskih fizičkih i tranzicijskih rizika.

Postoji li neka razlika između malih i srednjih poduzeća u pristupu i očekivanjima kad je riječ o zadovoljavanju ESG standarda u poslovanju?

Mala poduzeća imaju minimalne administrativne kapacitete i najčešće trebaju “održivost za početnike”, to jest jednostavne upitnike, predloške i vrlo fokusiran set pokazatelja. Srednje velika poduzeća imaju razvijenije upravljačke funkcije i mogu implementirati sustavniji pristup, uključujući redovito prikupljanje podataka, interne politike i formalizirane procese. Razlika u očekivanjima velikih kupaca također postoji. Od srednjih se očekuje više, od malih uglavnom osnovna usklađenost i pokazatelji osnovnih učinaka.

Što biste na kraju rekli da će bti najveći izazov za mala i srednja poduzeća u ovome kontekstu?

Možda je najvažnije naglasiti da će najveći izazov za MSP-ove biti standardizacija. Dok god svaka velika kompanija i svaka banka bude tražila podatke u drugačijem formatu, MSP-ovi će percipirati ESG kao kaos. Zato treba tražiti izlaz u izvještavanju prema VSME-u kao svojevrsnoj ESG osobnoj iskaznici za kompanije. U pozadini je, naravno, nešto “bolniji” proces koji zahtijeva da MSP-ovi ipak procijene kojim područjima moraju bolje upravljati i koje procesne i podatkovne jazove moraju pritom zatvarati, ali jednom kad to zaista temeljito naprave podići će upravljanje na razinu koja će, vjerujem, s vremenom postati standard ispod kojeg velike kompanije jednostavno neće ići u stvaranju partnerstava.